Da su policijski i pravosudni organi, a koje su kadrirali, nadgledaju ih, nerijetko im naređuju te budno prate političari i stranke, htjeli stati ukraj napadima na manjinsko stanovništvo, povratnike i ranjive osobe, i to u cijeloj Bosni i Hercegovini, učinili bi to temeljito, odgovorno, po zakonu i, što je jako bitno, još davno, početkom dvijehiljaditih, ako ne i ranije. Što bi se moglo jednostavno sažeti u zaključak da napadači nisu locirani, uhapšeni, osuđeni i presuđeni upravo zato da bi mogli ponoviti (ne)djelo. Ima li izuzetaka? Ima, ali toliko da su na marginama i nesumnjiva su potvrda da se može kad se hoće. Ali, uglavnom, neće.
Piše: Fuad Kovačević
Ko se još osvrće, briga ga je i zabrinut je što je samo u prvih osam mjeseci ove godine registrirano osam napada na ljude srpske nacionalnosti u Mostaru i okolini. Dobro, ima još empatije među običnim ljudima, mnogi od njih su doživjeli ono što se događa mostarskim Srbima, apeli i molbe za pomoć napadnutih traju par dana, a najviše profitiraju politikanti, posebno oni iz „vlastitog“ naroda, koji verbalnim akrobacijama i preko tuđih muka stječu jeftine poene i oreol zaštitnika koji teško da su ikada ikome pomogli, upravo suprotno.
‘Ide’ prekršajna prijava, za par godina stiže kazna
Osmi ovogodišnji „mostarski“ atak na Srbe, ovaj put u povratničkom (29 godina nakon završetka rata?) selu Bačevići, kada su „nepoznate osobe“ napale djecu srpske nacionalnosti te igralište i selo oblijepili kukastim križevima, „svastikama“, slovom U, kraticom HVO (Hrvatsko vijeće obrane), mogao bi nešto promijeniti. Zvuči zanimljivo i neobično, ali policija tvrdi kako je identificirala „tri ili četiri napadača, među kojima ima i maloljetnih“, saslušani su i „slijedi podnošenje prekršajnih prijava nadležnom sudu“. Aha, sad povratnici mogu odahnuti, jer će pravosuđe promptno reagirati, riješiti slučaj za par godina i kazniti odgovorne sa par stotina, možda čak i hiljadu eura.
Nije vrijeme i mjesto za ironiju i, moguće, prestrogu kritiku policije i sudstva, ali reakcija i „pojašnjenje“ Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona ne daju nadu da će napad u Bačevićima biti posljednji. Tvrdnje kako „policija svakom događaju pristupa s visokom ozbiljnošću i oprezom, posebno kada su u pitanju djeca“, da „sigurnosna situacija nije ugrožena“ (?), kako su „pojedini incidenti u proteklom periodu u Mostaru predimenzionirani i ispolitizirani te da je policija sve te slučajeve rasvijetlila“, niti su potpuno tačne, niti će okončati napade. Kratko i jasno: nije riječ o „incidentima“, nego o brutalnim napadima (uključujući djecu); nema govora da je nešto „predimenzionirano“ ako su ugroženi ljudski životi; da su „svi slučajevi rasvijetljeni“ i procesuirani teško da bi se svako malo ponavljali.
U aprilu su navijači Zrinjskog nanijeli teške povrede četverici mladića kod Stoca, demolirali automobil. Slučaj je „riješen“ tako da je nekolicina „Ultraša“ provela 24 sata „na zadržavanju“ u policiji te su pušteni na slobodu, „jer tužiteljstvo nije imalo nikakve dokaze“. Tri mlađe muške osobe, uključujući maloljetnika, prije dvije sedmice u Opinama povrijedile su tri „nepoznate muške osobe“, pa je „logično“ da niko nije uhapšen jer su počinitelji „nepoznati“. Pa je u Malom Polju u nedjelju navečer pet-šest pripadnika „Ultrasa“ napalo i palicama pretuklo trinaestogodišnjaka zbog „pogrešnog“ dresa…
‘Past će mrtva glava, a onda je to najgore rješenje’
„Ovo meni liči na smišljene, kontinuirane napade, da neko želi podizati tenzije, da bude napeto, a djeca ispaštaju… Roditelji u Opinama su najveće kritike uputili Ministarstvu unutrašnjih poslova, komesaru i zamjeniku, i rekli direktno: ‘Počnite raditi svoj posao. Ako budete sve prepustili, mi ćemo se organizirati, dočekivati jedni druge, bojim se da će pasti mrtva glava u Mostaru, a onda je to najgore rješenje'… Nama koji nismo iz Mostara to liči na Belfast… Samo je pitanje ko će na koga pucati, ko će na koga baciti Molotovljev koktel, ko će koga zbosti nožem, baciti u Neretvu…“, kazao je nakon posjete žrtvama napada državni ministar za ljudska prava i izbjeglice Sevlid Hurtić.
Njegov kolega iz Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, ministar sigurnosti Nenad Nešić, također je posjetio Bačeviće, ali njegove poruke su, bez obzira što je htio ohrabriti povratnike srpske nacionalnosti, sve samo ne umirujuće. „Zapanjujuće je to što se srpska muka i patnja i teror nad srpskim življem u [entitetu] Federacija Bosne i Hercegovine ne doživljava ozbiljno, nego se pretvara u neki slučajni incident, u nešto što bi neko trebao da iskoristi za predizbornu kampanju… Šta treba da se desi pa da vlasti Federacije adekvatno reaguju? Je li treba da padne mrtva glava?“
„Poruka je jasna: u Federaciji nema mjesta za srpski narod i za Srbe. Ovi ljudi koji ovdje žive su heroji i junaci, ali treba im možda reći istinu u oči: Draga braćo i sestre, meni se čini da što više obilazim mjesta u kojima žive Srbi da Srbima nema ni sreće, ni mira, ni života u Federaciji Bosne i Hercegovine“, tako je „sokolio“ državni ministar sigurnosti (?) ljude kojima je i njihove muke i straha previše da bi ih onaj ko bi ih trebao braniti i pomagati im (in)direktno još jednom tjerao iz kuća i imanja na koje su se vratili. Malo im li je što su devedesetih, nakon teških zločina koje su počinili Jugoslavenska narodna armija i paravojne skupine, te terora i progona HVO-a, morali bježati iz doline Neretve, nego će im sada „dobročinitelji“ iz vlastitog naroda „otvoriti oči“ i i poručiti kako „Srbima nema ni sreće, ni mira, ni života u Federaciji…“
‘Đorđe Radanoviću, nemoj nas više braniti, molim te’
Jedan od „kvalitetnijih“ potpirivača je Đorđe Radanović, predsjednik nečega što se pretenciozno zove Odbor za zaštitu prava Srba u Federaciji Bosne i Hercegovine, direktni plaćenik vlasti u bh. entitetu Republika Srpska, „geometar“ koji tvrdi da je međuentitetska linija „ništa drugo do granica“ te jedan od najglasnijih organizatora burleske zvane „Granica postoji“, koja je od fizičke postala viralna, pa onda i bivša. E kad se taj i takav zapjenjeni Radanović pojavi među napadnutim ili ugroženim Srbima u Mostaru ili bilo gdje drugo, jedino je izvjesno da im neće pomoći, samo im može donijeti nove i veće nevolje.
U posljednje četiri godine registrirani su deseci napada na građane srpske nacionalnosti u Mostaru, na njihovu i imovinu Srpske pravoslavne crkve, podeblja bi se knjiga mogla napisati o tim „incidentima“, od kojih je rasvijetljeno tek nekoliko sitnih pljački. Ništa nije bolje ni na širem, bosanskohercegovačkom nivo, gdje povratnici svih nacionalnosti i dalje trpe posljedice zločina i zločinaca iz devedesetih. Jedan od najvećih, na doživotni zatvor presuđeni ratni zločinac, general Ratko Mladić, koji je 18. maja 1992. pukovniku Vojske RS-a Mirku Vukašinoviću dao „antologijsku“ naredbu: “Velušiće tuci, i Pofaliće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo!” Ili, da parafraziram šta nam se dešava 32 godine kasnije: „Tuci Srbe u Mostaru, tamo ih nema mnogo!“
Izvor: balkans.aljazeera.net
