Brojne institucije u svijetu bave se analizama postojećih država i društava svojim istraživanjima, kojima je obuhvaćena i Bosna i Hercegovina.
Bertelsmann Transformation Indeks tako navodi za prošlu godinu da su „i izvršna i zakonodavna vlast u BiH radile sa minimalnim kapacitetima.“
U oblasti političke transformacije, ovaj izvještaj opisuje BiH kao „veoma defektivnu demokratiju“. Ekonomska transformacija je limitirana, a upravljanje slabo.
BiH je najbliža regionalnim zapadnobalkanskim standardima u domenu monetarne i fiskalne stabilnosti, dok je najudaljenija od regionalnih prosjeka u oblastima izgradnje konsenzusa te stabilnosti demokratskih institucija. U sličnom statusu je i oblast sposobnosti upravljanja i efikasnosti resursa.
Prevedeno na rječnik svakodnevnice, građanstvo u BiH bi moglo ekonomski prosperirati da nije političkih prepreka i pogrešnog upravljanja na svim nivoima vlasti.
Problemi su, dakle, institucionalni. Po definiciji, institucije kreiraju probleme i rješavaju probleme, a njihova uspješnost se analizira kroz odnos stepena rješavanja i kreiranja problema.
U Bosni i Hercegovini institucije su prisutnije u kreiranju nego u rješavanju problema, što je zaključak na osnovu analiza procesa kojima institucije učestalo kreiraju nepotrebne probleme svojem građanstvu. Svi ovi iskazi doprinose indeksima kojima brojne međunarodne institucije nastoje ukazati na ponašanje države.
U pogledu statusa zapadnobalkanskih država i razvoja demokratskih institucija, Bertelsmannov tranzicioni indeks ukazuje na značajan napredak u Sjevernoj Makedoniji koja je sada napredna demokratija, kao i Albanija, dok se situacija u Crnoj Gori pogoršala, ali je ova država ostala u statusu napredne demokratije. Srbija je nazadovala u grupu limitiranih demokratija gdje se pridružila Kosovu, barem ovako simbolično, koje je iskazalo napredak, ali nedovoljan za promjenu statusa te je zadržalo status limitiranosti, baš kao i BiH koja je, za razliku od Kosova, pogoršala svoj indeks ostavši u istoj grupi.
Politika upravljanja u BiH ocijenjena je „slabom“, u Srbiji je pogoršana, ali je ostala deskriptivno „umjerena“, baš kao i na Kosovu.
Demokratija je „visoko defektna“ u BiH, dok je u ostalim zapadnoblakanskim zemljama (samo) „defektna“. Ovaj nivo „visoko defektne demokratije“ podijeljen je sa umjerenom autokratijom što dovoljno govori o nedostacima demokratije a la Balkan.
U oblasti ekonomije promjene su neznatne – BiH je u ovom sektoru ispred Kosova, dakle nije posljednja od regionalnih država.
Performansa upravljanja donijela je Bosni i Hercegovini status „manjkavog“ upravljanja (flawed), Srbija je u statusu „poštenog“ (fair), dok su ostale zemlje okruženja zdravog, „ispravnog“ (sound) upravljanja.
Od 137 zemalja obuhvaćenih ovim indeksom, Bosna i Hercegovina je na 36. mjestu u oblasti ekonomske transformacije, 59. je u sferi političke transformacije, a u pogledu upravljanja BiH je na 107. mjestu. Stoga problem nisu ni resursi, ni politički sistem već upravo – VLAST – način upravljanja društvom.
Shodno ovom rangiranju, politički sistem je skoro duplo bolji nego vlast, a ekonomski sistem je tri puta kvalitetniji od djelovanja vladajućih struktura.
Ovi indeksi ponekada reflektuju ideologiju i poglede organizacija koje ih organizuju i finansiraju procese prikupljanja podataka. Stoga je zanimljivo usporediti više indeksa prije nekog utemeljenijeg zaključka.
Economist Intelligence Unit opisuje režim u BiH kao hibridan poput onog u Ukrajini, Armeniji i Gruziji.
Rusija, Bjelorusija, Azerbejdžan i Turska još su gore ocijenjene. To je dakle dno evropskog dijela zemalja koje su prolazile ili još uvijek prolaze kroz procese tranzicije prema demokratizaciji društva i upravljanja.
Freedom House, koja u svojim objavama navodi porijeklo finansiranja i trasira se ka nekim vladinim agencijama SAD-a, redovno objavljuje godišnje izvještaje i o BiH. Zakonodavstvo, posebno u RS-ugdje se zakonima o stranim agentima, rekriminalizacijom klevete i nizom odluka o medijima i civilnom društvu kreira situacija nepovoljna za zdravo društvo i civilnu kontrolu vlasti, kritikovano je u ovom izvještaju. Novinari i aktivisti su pod pritiskom vlasti, u cijeloj BiH, ali i mete individualnih i grupnih napada sa kojima vlast navodno nema ništa.
Poreske inspekcije, učestale provjere radnih uslova, izricanje velikih finansijskih kazni za trivijalne i formalne prestupe dio je taktike pritisaka na nezavisne medije i civilno društvo za koje onda vlasti tvrde da nemaju veze sa tim, da cijeli postupak nema ništa sa političkim opredjeljenjima i da je na djelu vladavina prava.
Dodaju li se i taktički potezi kojima kompanije sa poslovnim ugovorima sa institucijama upravljanja, zbog načina funkcionisanja cijelog sistema upravljanja, odbijaju da se marketinški predstavljaju u medijima kritičnim prema vlasti, takve medijske kuće srž svojeg opstanka vide u inostranoj pomoći. U tom kontekstu treba sagledati prijedloge zakona o stranima agentima.
Neformalne grupe ili osobe vrše pritisak na nezavisne medije i novinare te aktiviste govorom mržnje i ugrožavanjem fizičke sigurnosti, ali ne snose konsekvence. Funkcionisanje sudstva je problematično. Iako je često nemoguće povezati vladajuće strukture sa direktnim incidentima napada na novinare, aktiviste i kritičare vlasti, odgovornost je prvenstveno na vlasti jer svojim politikama kreiraju atmosferu u kojoj osobe ili grupe koje djeluju na osnovu sopstvenih odluka smatraju da imaju pravo na takve akcije zbog opšte situacije u društvu i ponašanja vlasti.
Freedom House opisuje BiH kao tranzicioni ili hibridni režim. On je cikličan kao u Crnoj Gori, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji; na Kosovu se demokratizira, a u Srbiji autokratizira.
U nalazima Freedom House, BiH je među 10 zemalja sa najvećim pogoršanjem u oblasti demokratijetokom posljednjih 20 godina. Za svaku od 10 zemalja, autori su naveli osnovni uzročnik tog pogoršanja. Za BiH, je zajedno sa Slovačkom i Mađarskom, taj uzročnik tokom cijelog perioda od 20 godina, nacionalno demokratsko upravljanje.
Međutim sagledavanjem pogoršanja samo u odnosu na prošlu godinu, nezavisni mediji su faktor sa najvećim pogoršanjem. Od svih postkomunističkih zemalja, stanje nezavisnih medija je još jedino pogoršano u Srbiji tokom prošle godine.
BiH je generalno ispod prosjeka post-komunističkih društava, a od oblasti analiziranih jedino je iznad prosjeka u oblasti civilnog društva i izbornog procesa. Istovremeno je srž političkih rasprava u BiH upravo o izbornom procesu, a ne o nacionalnom i lokalnom upravljanju, nezavisnim medijima, sudstvu i korupciji.
Izborni ritam kojim su lokalni izbori odvojeni od opštih, stvorio je situaciju predizbornih kampanja svake dvije godine. Zbog visokog nivoa decentraliziranosti upravljanja, konsocijacijskog političkog modela te nekompetentnosti političkih vođa, nakon svakih izbora slijede dugi periodi pregovora o uspostavljanju vlasti. Ponekada taj period traje i čitavu godinu nakon izbora. Potom već počinje latentna predizborna kampanja za naredne izbore na drugom nivou upravljanja. Cijeli proces stoga stvara atmosferu gotovo permanentne kampanje. U društvu gdje je politika bazirana na etničkim principima, to znači stalnu krizu međuetničkih odnosa.
Međutim, nedostatak ozbiljnijih međuetničkih nasilnih incidenata, niti jedan slučaj osvete nakon rata, govore da zapravo građanstvo nema volju za nacionalističku mobilizaciju za nasilne sukobe uprkos takvoj retorici nacionalističkih političkih elita. Veći je broj žrtava femicida u BiH nego od nacionalističkog nasilja u 21. stoljeću.
Na ovome padaju svi nivoi vlasti. Iako su u jednom periodu nakon prošlih opštih izbora i predsjedavajuća Predsjedništva BiH i čelnica Vijeća ministara bile žene, to zapravo ništa nije promijenilo u statusu žene u bh. društvu.
Kada je gradonačelnica glavnog grada proglasila dan žalosti u svom gradu nakon slučaja femicida u sjevernoj Bosni te povela demonstracije sa zahtjevima prema vlasti, cijelu situaciju je farsičnom učinila činjenica da je sama gradonačelnica dio vlasti, potpredsjednica jedne od glavnih partija na svim nivoima vlasti i stoga jedna od najutjecajnijih političarki u zemlji.
Kada bi politička volja i kompetentnost zaista postojali, moguće bi bilo djelotvornije zaštititi BH ženekroz institucije sistema pravilnim akcijama onih koji obnašaju vlast, ali takva zakonodavna i upravna djelotvornost ne donosi naslove u medijima, dok demonstracije i zaustavljanje glavne umjetničke i turističke manifestacije u zemlji kreiraju vijesti. Kasnija pasivnost gradonačelnice kod slučajeva femicida u gradu kojim upravlja potcrtava pitanje odgovornosti vlasti prema građanstvu.
Primjer glavnog grada zapravo je ilustracija stanja u cijeloj zemlji. Manje razlike su prisutne, pa tako Mostar nakon dvadesetak godina napokon nema više imena ulica po fašističkim kolaboratorima, dok u Sarajevu jedna škola i više ulica i dalje nose imena saradnika i simpatizera fašističkih pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Spomenici žrtvama Drugog svjetskog rata i borcima protiv fašizma, Partizansko groblje u Mostaru i Spomen park Vrace u Sarajevu, oskrnavljeni su, razoreni i skoro uništeni tokom mira i vladavine ne samo nacionalista.
Međutim princip radikalizacije politika, najčešće etničkih, i simboličkih postupaka antagoniziranja poraženih na izborima stvara situaciju tiranije većine.
Problem je u pogrešnom interpretiranju demokratije stavom da pobjednici imaju pravo potpunog ignorisanja opštih društvenih vrijednosti i nametanju politika uprkos legitimnim protestima demokratske manjine.
Ovakvo ponašanje demokratskih većina, povezano sa geopolitičkom situacijom, čini društvo zatvorenim, a državu slabom, otvarajući prostor za utjecaje nekih ideologija i političkih modela koji nisu liberalno-demokratski.
Nakon tri decenije međunarodne intervencije u BiH u procesima izgradnje države, institucija te demokratskih procesa, vodeći domaći akteri naučili su da je moguće ignorisati demokratiju, odgovornost prema građanstvu i kreirati kvazi-autokratsko društvo na poddržavnim nivoima.
Tri seta nacionalista svojim politikama prećutno drže bh. imaginarno društvo podijeljenim, a rezultirajuća tri društva zatvorenim. Kada se i ukaže prilika za alternativnu vlast, poput trenutno vladajućih grupa, one mandat potroše znatnim dijelom na dogovaranje konsenzusa i traženje kompromisa koji i kada se pronađe nije djelotvoran skoro ni za koga.
Podsjetimo se, indeksi međunarodnih institucija navode da je jedna od najvećih mana političkih struktura u BiH nedostatak konsenzusa.
Moguća pouka na osnovu istraživanja i zaključaka indeksa međunarodnih organizacija je da u BiH žive dobri ljudi kojima rukovodi loša vlast.
Dva su ovdje problema kod takvog zaključivanja. Prvi je da dobri ljudi biraju lošu vlast. Drugi problem je da vlast treba da služi građanima, a ne da rukovodi njima, što još uvijek nije stiglo u svijest većine političkih elita.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Pročitajte još:
———————————————————————————————————————————————————————————————————————-Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
