Otkriva da se iz Hrvatske udaljio jer se, osim napada na njega, krenulo i na članove njegove obitelji, što je način na koji radi mafija, naročito dok je bio intendant HNK-a u Rijeci.
„Tadašnja predsjednica Hrvatske i predsjednik HDZ-a dali su zeleno svjetlo da me se može napadati u bilo kojem kontekstu, verbalno i fizički. Od tada sam više radio u inozemstvu, primarno u Njemačkoj. Volim hrvatsko društvo, ovdje imam prijatelje, ovdje sam počeo kazališnu karijeru i napravio neke značajne stvari, ali mi smo kao društvo u procesu tranzicije koji nikako da završi, ne znamo kamo idemo. Lako je proizvoditi političke algoritme koji uzrokuju podjele i na njima politički parazitirati. S razvojem tehnologija to je sve lakše. Mi još nemamo konsenzus o tome tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Ekonomski smo najgori u eurozoni, a stalno nas se pokušava uvjeriti da nije tako, iako građani osjećaju da jest, a politička promjena se ne događa jer je svatko tko javno kritizira političku nomenklaturu optužen da ne voli dovoljno ovu zemlju. U toj situaciji su odgojene mlade generacije”, govori Frljić.
„U Njemačkoj je situacija jako problematična. Njemačka otvoreno daje podršku politici koja radi etničko čišćenje. Govorim o situaciji u Gazi. Njemačka ni na koji način nije uspjela razlučiti svoju političku odgovornost za ono što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu niti je razvila političku odgovornost za ono što se događa u Gazi i na Bliskom istoku. U Americi u političku igru može ući samo onaj tko ima više kapitala. A Europa je pogubljena, ovisna o Americi”, ističe Frljić. Priznaje da se trudi što manje pratiti politiku, a u jednoj fazi života dnevno je provodio šest do sedam sati prateći vijesti.
„Doživio sam 50. i postao većinski vlasnik svoga života, ali ne vjerujem da se nešto može suštinski promijeniti. Lobiji koji kreiraju politiku imaju takvu moć da je nevažno ono što se pojavljuje kao volja građana na izborima. Demokracija bi trebala imati mehanizme za integraciju onih koji nisu većina, ali ne tako da im izbriše velik dio identiteta kao što je Njemačka napravila s ljudima koji su doselili iz Turske ili bivše Jugoslavije kao gastarbajteri. Amerika je nastala tako što su ljudi iz Europe počinili genocid nad onima koji su već tamo bili, a danas ta ista zemlja zatvara svoje granice i pretvara se u fašističku zemlju koja koristi demokratske institucije za fašistoidne politike. Suvremeni fašizam ne isključuje demokraciju”, objašnjava Frljić. Tvrdi da su neki njegovi kolege arapskog, palestinskog ili židovskog podrijetla u Njemačkoj dobili otkaze jer su javno kritizirali ono što Izrael radi u Gazi, a iz istog su razloga najveće medijske kuće otpuštale novinare.
„U Njemačkoj se događa neka vrsta filosemitskog makartizma gdje se filosemitizam koristi kao batina za ušutkavanje svih kritičkih glasova. Ne vidim da se nešto dobro može tamo dogoditi. Mislim da će nakon sljedećih izbora, ili onih nakon njih, netko napraviti koaliciju s AfD-om koji koristi filosemitizam da bi širio islamofobiju. Iz Njemačke sam otišao, neću tamo više raditi. Radit ću gdje stignem”, otkriva Frljić.
„Bavio sam se mišlju da se preselim u Urugvaj, u Montevideo, jer to je zemlja veličine Hrvatske koja dobiva 90 posto energije iz obnovljivih izvora, klima je dobra… Privlači me Južna Amerika, ali mislim da su ta društva stalno u procesu destabilizacije od strane SAD-a. Rado bih živio i u kontinentalnoj Istri, u nekom malom mjestu. Razmišljao sam o Pazinu. Ako je čovjek dobar sa sobom, može mu svugdje biti dobro”, ističe Frljić.
„Nikad me nije zanimao malograđanski koncept kulture koji se uglavnom događa u našim kulturnim institucijama. Više me je formirala konceptualna umjetnost nego kazalište. Kada sam studirao na Akademiji u Zagrebu, ono što se tada tamo prenosilo kao znanje bilo je u najboljem slučaju 19. stoljeće. Ne vidim se kao provokator. Oni koji me prozivaju očito nemaju pojma čime se bavim. Doživljavam kazalište kao skupe naočale kroz koje gledam svijet i to mi pomaže da se ja promijenim. Odustao sam od zabluda da umjetnost može mijenjati ovaj svijet”, kaže Frljić, napominjući da umjetnost uvijek govori o političkim temama.
„Ignorirati rat u Gazi dodatna je dehumanizacija tih ljudi. Ne govoriti o problemima u ovome društvu vrlo je jasna politička odluka. Ponosan sam na ono što sam pokušao napraviti na području političkog teatra”, priznaje Frljić i dodaje da se zbog toga u Njemačkoj susreo s pokušajima cenzure.
„Njemačka je nastala na ekonomskoj eksploataciji gastarbajtera koje je onda htjela šutnuti van, nikada nije prošla ozbiljnu denacifikaciju. Nisam imao iluzija oko te zemlje koja je prouzročila toliko razaranja i oduzela ljudske živote, a danas je prvak u militarizaciji. To društvo nije tako liberalno kakvim se predstavlja. Plašim se onoga u što bi se Njemačka mogla u budućnosti pretvoriti. S ratom u Ukrajini u Njemačkoj je stvoreno javno mnijenje da nismo mi više najgori, jedna vrsta relativizacije zločina iz Drugog svjetskog rata kroz ovaj rat”, zaključuje Frljić.
