Kad bi u Hrvatskoj dogodine, u superizbornoj 2024. na vlast došla opozicija, sudeći prema stavovima istaknutih predstavnika oporbene osovine iz stranaka SDP, MOST i Centar, u Bosni i Hercegovini ne trebaju strahovati od neke nove hrvatske ekspanzionističke politike.
Štoviše, Mirela Ahmetović (SDP), Dalija Orešković (Centar) i Nino Raspudić (MOST) za budućnost BiH žele isto: jedinstvenu, funkcionalnu, demokratsku državu u kojoj će jednaka prava imati pripadnici sva tri konstitutivna naroda, odnosno svi građani BiH.
Ipak, ponešto različito vide načine kako dostići takvu državu kao i poboljšati postojeće odnose Hrvatske i BiH i položaj Hrvata u toj zemlji te rješenja koja bi mogla pomoći da se odnosi naše dvije zemlje bolje i brže razvijaju.
PLENKOVIĆ, MILANOVIĆ I BIH
I dok se može primijetiti kako su učestali međusobni posjeti dužnosnika naše dvije zemlje, iz čega bi se dalo zaključiti da je došlo do poboljšanja odnosa nakon promjene vlasti u BiH, aktualna hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini i dalje je obilježena međusobnim prepucavanjima sukreatora vanjske politike predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića.
Predsjednik optužuje premijera da ne čini dovoljno za zaštitu Hrvata, kao jednog od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, a premijer je i dalje na pozicijama HDZ-a i uvjerava kako čine maksimum.
Obojica blisko surađuju s vodstvom HDZ-a BiH i de facto zagovaraju istu politiku, a stavovi im se najviše razlikuju u pogledu politike predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Milanović ga uporno brani, Plenković ga vidi kao destabilizirajući faktor, no izbjegava ga otvoreno napadati.
Dalija Orešković (Centar) u razgovoru za Valter ističe kako se na prvi pogled može činiti da je Milanovićeva politika u odnosu na BiH usuglašena s Vladom i temelji se na istim pozicijama na kojima je i politika HDZ-a, ali da je to je tek privid.
„Naše dvije državne svađalice niti oko BiH nemaju stvaran konsenzus, već vode tihu bitku za naklonost bh. Hrvata. Odnosi između dviju država tu su tek sekundarno, pa čak i zanemareno pitanje. Ne treba zaboraviti da velik broj BiH Hrvata već živi u RH. U suštini, predsjednik države i Vlada vode bitku za biračko tijelo, vuku one poteze koji im donose bodove da dnevnopolitičkoj razini, dok se nikakav državni cilj koji bi nadilazio vrijeme trajanja njihovih mandata niti ne nazire na vidiku“, upozorava Orešković.
Misli da BiH ima kompliciran, možda i neodrživ unutarnji sustav, ali da je prepreka boljim međudržavnim odnosima to što vodeći ljudi u državi imaju problem u prihvaćanju institucija BiH i svih izabranih predstavnika.
„Teško se može odnos prema Željku Komšiću i ravnopravan dijalog s institucijama BiH mogu staviti u istu rečenicu, tim više što se istovremeno Miloradu Dodiku previše toga gleda kroz prste. Sve dok je tako, svaka teza o poboljšanju odnosa nakon promjene vlasti u BiH naprosto je šuplja priča“, naglašava Orešković.
Mirela Ahmetović s više optimizma gleda na odjeke posjeta ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića i člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića i smatra kako ukazuju na smirivanje tenzija i otvaraju put prema poboljšanju odnosa RH i BiH. No, veliki problem vidi u HDZ-ovimpolitikama prema BiH i Hrvatima u toj zemlji.
„Problem je u tome što oni stranačku politiku pretpostavljaju državnoj. Nije dovoljno samo pomagati Hrvatima u BiH, što nam je ustavna obveza kao zemlji, već i poticati pluralizam i demokratske vrijednosti. Međutim, kad hrvatski HDZ pomaže, pomaže isključivo kako bi pomogao HDZ-u BiH, što je po meni dugoročno vrlo loše. Na taj način Hrvate se stalno drži na okupu u potpori jednoj stranci, umjesto da ih se potakne da budu snažniji integrativni faktor u očuvanju BiH i njezinih institucija“, upozorava Ahmetović.
Kritična je i prema retorici svog dojučerašnjeg stranačkog šefa, a danas predsjednika RepublikeZorana Milanovića.
„Milanović ukazuje na problem s kojima su se Hrvati suočavali do sada, od zahtijevanja unitarne države snaga koje su poražene na izborima u BiH, do nemogućnosti da Hrvati biraju svog predstavnika u Predsjedništvo što im Dayton omogućava. U tom svom zalaganju često koristi oštriju retoriku, što ponekad ne doprinosi stabiliziranju atmosfere. Ipak, čini mi se da su novoizabrani predstavnici bh. vlasti vrlo umjereni i traže način kako popraviti odnose na svim razinama, tako da bi i naš predsjednik Milanović, shodno tome, trebao prilagoditi svoj izričaj“, apelira Ahmetović.
PROMAŠAJI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE
Nino Raspudić iz MOST-a najvećom preprekom poboljšanju odnosa Hrvatske i BiH smatra to što BiH nema jedinstvenu vanjsku politiku.
„Stanje u toj zemlji je i dan danas tako da možemo govoriti o odnosu Hrvatske s pojedinim političkim akterima u BiH. Dakle, o odnosima sa srpskom politikom u BiH; s većinskom hrvatskom politikom u BiH i onim što se zove političko Sarajevo, a što je zapravo bošnjačka politika. To je, nažalost, stvarnost Bosne i Hercegovine. A koliko je uobičajena država svjedoči i činjenica – nezapamćena u kolonijalnoj povijesti – da visoki predstavnik u noći kad su završeni izbori mijenja izborni zakon po kojem se ti isti izbori održavaju. To je skandalozno“, naglašava Raspudić.
Priznaje da je visoki predstavnik u toj je situaciji donekle išao na ruku Hrvatima jer su privremeno zadržali političku enklavu i nisu im drugi izabrali političke predstavnike, barem u vladi, iako su Bošnjaci opet odabrali tko će dobiti mjesto hrvatskog člana Predsjedništva. No, to ne odobrava i ističe kako „svaki čovjek u BiH, koji želi dobro toj zemlji, ne može biti sretan zbog činjenice da živi u potpuno pasivnoj koloniji u kojoj je visoki predstavnik kolonijalni gospodar, koji nakon održanih izbora mijenja izborni zakon“.
Raspudić je izrazito kritičan prema politici međunarodne zajednice koja je neprimjereno intervenirala u dobar okvir Daytonskog sporazuma, Petrichevim i Berryjevim amandmanima, umjesto da je upravo na Daytonskom sporazumu dalje gradila BiH.
„Time su Bošnjaci napumpali ambiciju da će barem Federaciju ‘poklopiti’ kao svoj entitet, a Hrvate je to udaljavalo od BiH. Nakon intervencije u izborne zakone koja je omogućila Bošnjacima da preglasavaju Hrvate, Srbi su se utvrdili u centrifugalnoj politici u odnosu na BiH. Ljudi u BiH se već 20 godina gombaju u tom klinču“, smatra Raspudić.
Neshvatljivo mu je da međunarodna zajednica, pogotovo Amerikanci, „nije igrala na Hrvate kao vezivno tkivo i jedini neupitni prozapadni faktor u BiH, nego su igrali na kartu bošnjačkog nacionalizma pod građanskom krinkom“.
Kad je riječ o mogućoj reviziji Daytonskog sporazuma, Ahmetović ga ne smatra dugoročnim rješenjem, premda je donio mir.
„Ako bi se njegovom revizijom BiH pretvorila u funkcionalnu državu, to bi moglo biti rješenje, ali to implicira dogovor svih naroda i političkih faktora u BiH jer bi time prestala entitetska podjela, a samim time nestalo bi Federacije i Republike Srpske. Čini mi se da to trenutno nije realno očekivati“, kaže Ahmetović.
Raspudić je uvjeren kako interes RH i hrvatskog naroda u BiH, s obzirom na to kako je raspoređen na terenu, doista opstanak BiH, ali u to nije siguran ni u slučaju Srba ni u slučaju Bošnjaka. Uspostavu trećeg, hrvatskog entiteta vidi kao optimalno rješenje i za hrvatsko pitanje i za stabilnost i funkcionalnost Federacije BiH, a onda i za pluralizam i politički napredak unutar tog entiteta.
„Građanske vrijednosti možete primjenjivati tamo gdje je granica određena. Treći entitet bi jamčio zaštitu nacionalnih prava Hrvata u BiH i više ne bi bilo potrebe za ovim pričama“, kaže Raspudić.
KAKVU POLITIKU RH TREBA PROVODITI U BIH
Orešković je uvjerena kako prvenstveno građanima BiH treba dati prednost u promišljanju budućnosti svoje zemlje i da bi Hrvatska trebala prestati s dociranjem i patroniziranjem.
„BiH treba biti jedinstvena, cjelovita, utemeljena na ravnopravnosti svih njezinih građana s pripadajućim pravima i obavezama, kao što je to institucionalno uređeno u drugim državama EU čija bi i BiH trebala postati članica. Hrvatska bi trebala prestati s dociranjem i patroniziranjem, a svoju ustavnu obavezu skrbi prema Hrvatima izvan domovine, pa tako i u BiH, trebala bi iskazati na način da pokaže liderstvo u izgradnji unutarnjih kapaciteta i nosivih stupova države, od kojih je pravo na izbor političkih predstavnika Hrvata u institucijama tek jedan mali, ali ne i najvažniji dio“, zaključila je Orešković.
Prema Raspudićevu mišljenju, za opstanak Hrvata u BiH, ali i same BiH, ključno je zaustaviti iseljavanje mladih.
„Hrvatska tu može maksimalno pomoći i preko EU projekata prekogranične suradnje kojima bi se Hrvatima pomoglo da demografski opstanu u BiH. Hrvatska bi morala jače koristiti svoju poziciju punopravne članice EU i NATO-a; u BiH smo potpuno moralno u pravu – ne tražimo ništa za Hrvate što ne bi pripalo i drugim narodima u BiH, a to je de facto da se poštuje Daytonski mirovini sporazum“, kaže Raspudić.
Ahmetović se zalaže za izgradnju međusobnog povjerenja između BiH i RH, koja ostaje najvažniji partner i prijatelj Bosni i Hercegovini na putu prema njezinim integracijama u EU i NATO.
„Odavno govorim kako je ključ opstanka BiH kao države strateško savezništvo Bošnjaka i Hrvata koji će kvalitetnim rješenjima uključiti i Srbe. Postojeći sustav može omogućiti stabilnu vlast i bolji život, ali to će ovisiti o političkoj volji svih političkih dionika u BiH. Nova vlast krenula je dobro, mi iz Hrvatske i SDP-a to pozdravljamo i želimo građankama i građanima Bosne i Hercegovine što bržu integraciju u EU i NATO. Na tom putu želimo biti prijatelji, ne tutori. BiH to može“, poručuje Ahmetović.
Orešković primjećuje i kako Hrvatska iz godine u godinu sve više financijski izdvaja za razne oblike pomoći Hrvatima u BiH, s druge strane trend iseljavanja Hrvata iz BiH ne jenjava.
„No unatoč tome, Hrvatska ne mijenja ni retoriku, ni ciljeve, niti prioritete, ponavljaju se jedni te isti obrasci koji su i doveli do ovakvog stanja, samo što se plaća još i više. Nikakva financijska izdvajanja od strane RH za Hrvate u BiH ne mogu nadomjestiti ono što bi im primarno institucije te države trebale osigurati i pružiti, a Hrvatska do institucija ne drži niti u svojoj državi, kamoli u tuđoj“, upozorava Orešković.
Problem je što financijska sredstva iz RH imaju oblik socijalne pomoći pojedincima i društvenim skupinama, a ne ulaganja u izgradnju institucionalnih kapaciteta koji bi jamčili opstanak Hrvata kao konstitutivnog entiteta.
„BiH je institucionalno disfunkcionalna, i kao takva ne može biti dobra niti za jedan od tri konstitutivna naroda, pa tako niti za Hrvate kojih je brojčano najmanje. Iskorak bi predstavljalo kad bi Hrvatska otvoreno govorila o BiH kao državi ravnopravnih pojedinaca sva tri konstitutivna naroda i svih ostalih državljana, uz uvažavanje njihovih etničkih kolektivnih prava. No takva retorika nije u interesu političkih predstavnika koji se u svojim razmišljanjima u proteklih 30 godina nisu maknuli s mjesta, osim možda unatrag“, zaključila je Orešković.
O MILORADU DODIKU
Oko predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koji neprestano prijeti otcjepljenjem od BiH, u hrvatskoj se politici i dalje lome koplja. Predsjednik Milanović ga često brani, a premijer Plenkovićga otvoreno rijetko napada, dok mnogi misle kako će upravo savezništvo s Dodikom osigurati zaštitu prava Hrvata u BiH. Što o njemu i njegovoj politici misle vodeći predstavnici hrvatske opozicije?
Orešković smatra da bi Dodik trebao biti persona non grata, „jer huškanju i prijetnjama nije mjesto u politici 21 stoljeća“.
„Trebalo bi mu se jasno dati do znanja da nigdje nije dobrodošao. No nažalost, čini se da ga tretiraju kao ‘korisnu budalu’. ‘Korisnu’, utoliko što diskurs drži tamo gdje politika utemeljena na nacionalizmu i strahu od agresije drugih nacija uvijek profitira. ‘Budala’, utoliko što je njegova ambicija nerealna, pa samim time neopasna. Trivijaliziranje Dodikovih poruka, koliko god njegove prijetnje nerealne i neopasne bile, šalje poruku da je politički vrh postao imun na političke nasilnike. Pušta se da sjeme mržnje kao korov raste“, ističe Orešković.
Za Ahmetovića Dodik je dezintegrirajući faktor u BiH, „ali ga srpski narod, zažalost, opetovano bira“.
„Bilo bi idealno kad bi srpski narod u BiH shvatio da im ratni bubnjari, koji su od bubnjara postajali ratni zločinci presuđeni na međunarodnim sudištima, ništa dobroga nisu donijeli. Dodik možda nije opasnost po BiH u smislu da može pokrenuti sukob, ali je opasna njegova retorika koja sprečava normalne odnose u BiH jer na njegovu retoriku se onda hvata bošnjačka i hrvatska nacionalistička retorika. U tom smislu Dodik je remetilački faktor, ali sve dok ga srpski narod bira, a u isto vrijeme sve lošije živi, zbog unutarnjeg uređenja BiH on ostaje sugovornik“, zaključuje Ahmetović.
Raspudić kaže da, kad se priča o Dodiku, mora se zapitati koja je druga opcija u RS, a to je SDSRadovana Karadžića.
„Dodika je stvorila međunarodna zajednica i u njega su uložili golema financijska sredstva i politički pritisak kako bi srušili ratnu garnituru SDS-a, a na kraju s Dodikom imaju jednake probleme. Sjetite se koliko je naivna politička i medijska javnost u RH bila oduševljena mladim gradonačelnikom Banja Luke, koji je pobijedio Dodikovog kandidata. A kad je prvi intervju dao u Zagrebu vidjelo se da je tvrđi od Dodika. Ne postoji nikakav srpski politički faktor u BiH koji bi i milimetra odstupio od ovlasti Republike Srpske, a mi se možemo zavaravati. Dodik kao Dodik je nebitan. SDS nema ništa protiv da Bošnjaci ‘poklope’ Hrvate u Federaciji, a Dodik misli da treba biti uz Hrvate jer ako njih ‘poklope’, Srbi su sljedeći na redu. Tu se krije razlog dobrih odnosa vodećih hrvatskih političara s Dodikom“, zaključuje Raspudić.
