Moja najnovija knjiga Narod i nacija je, ako je suditi po sve beskrupuloznijim jurišima, izazvala popriličnu nervozu među promotorima unitarističkog koncepta BiH – onima iz političkih busija, još više među njihovim „ideološko-teorijskim bardovima“. I razumije se, ta družina, zbog dobra ove zemlje, zaslužuje odgovor. Vjerovao sam da će on već biti na sudu javnosti. No, ponovo morati će pričekati. Razlog je gustoća događanja koja zaslužuje kritički osvrt.
Preko devet desetina zastupnika Evropskog parlamenta, počnimo s tim, osudi nedavne izjave jednog od ratnih zločinaca kako bi u slučaju novog rata ponovio sve što je činio i u prvoj polovici devedesetih i zbog čega je po evropskim kazamatima bio prisiljen na izdržavanje dugogodišnje robije. Pomogao nije ni glas „protiv“ hrvatskih desničara, HDZ-a i inih, u odnosu na volju velike obitelji evropskih naroda. Sasvim suprotno, potpora presuđenima za ratne zločine kod evropskoga svijeta može izazvati samo gađenje. A to su, ako se već hoće, rezultati glasovanja europarlamentaraca najslikovitije i posvjedočili.
No, briselsko civilizacijsko srozavanje „branitelja“ hrvatskoga dostojanstva se, usprkos svemu, ni približno nije moglo kandidirati za događaj tjedna. Jer, dva druga su, i po značenju i po porukama, daleko ispred.
U Srebrenici je, naime, obilježena još jedna obljetnica genocida nad tamošnjim Bošnjacima. Donedavni prvi čovjek SDS-a, čitam, izjavi da su se u ovoj podrinjskoj varošici, zbog pijeteta i sjećanja na tamošnje žrtve, morali naći i predstavnici vlasti RS. A nije ih bilo – ni njih ni predstavnika vlasti režima istočno od Drine.
Ne čini mi se da je to ikoga ozbiljna specijalno iznenadilo. Naprotiv. Sudjelovanje u obilježavanju obljetnice srebreničke kalvarije bi značilo i priznavanje fakata iz presuda Haškog tribunala – da je u tom prostoru počinjen genocid i da je za njega najodgovorniji čovjek kojega se danas, i s jedne i s druge strane Drine, barem što se vladajućih režima tiče, proglašava nacionalnim junakom. I da nije zaslužio prijezir nego tretman sveca kakav su priskrbiti uspjeli samo rijetki u povijesti srpskog roda.
Poruke tog tipa su se, uostalom, na dan obilježavanja srebreničkog genocida mogle čuti i iz usta četničkog vojvode i ratnog zločinca Vojislava Šešelja na „satu povijesti“ kojim je, koristeći režimske medije, svoju istinu o devedesetima utjerivao u glave još uvijek neosviještenog dijela „srpskog svijeta“.
U danu obilježavanja srebreničke tragedije, potom, svijet su objavama na društvenim mrežama šokirale dvije studentice sarajevskog fakulteta kriminalistike. I opet je razlog potpora glavnokomandirajućem srebreničkog genocida. Jednom od objava se ide tako daleko da se poručuje kako je prvi srebrenički dželat „osuđen na besmrtnost“, te da je uvijek bio i ostat će srpski heroj.
Javnost se, dakako, intenzivno bavi odaslanim studentskim porukama. Jedni ih osuđuju, traže sankcije i kazneno gonjenje, drugi ustaju u obranu i spornih poruka i studentica koje ih kreiraše – i za iste traže adekvatne društvene benefite zbog načina iskazivana vlastite „nacionalne svijesti“ i poticanja vlastitim primjerom drugih da to isto učine i sami.
Ne pitajte me osuđujem li najnovije studentske nepodopštine. Osuđujem, dakako. Jer, u pitanju je čin koji dodatno dolijeva ulje na vatru ionako duge kalvarije ove zemlje. I koji čak i najupornije tjera na razmišljanje je li sve to vrijedno strpljenja i želje da se na svojoj zemlji ostane, ili je pametnije konačno spakirati kofere i otputovati s kartom u jednom smjeru.
No, to je pristup kojeg eksploatiraju mnogi. I stoga bih svoju pažnju radije usmjerio na druge detalje koji su s odaslanim porukama vezani gotovo pupčanim vrpcama.
Jedan od njih se, recimo, tiče pitanja otkuda kod mlada svijeta takvo idolopoklonstvo prema personifikacijama, simbolima antihumanizma i ljudskog zla kakav su general Mladić i njemu slični? I zar je moguće da su za one, koji bosanskohercegovačku kalvariju na isteku prošlog stoljeća nisu ni doživjeli – jer, tada nisu bili ni rođeni – koljači i ubice, koje god nacije i konfesije da su, vrhovne vrednote, „osuđeni na besmrtnost“, nacionalni heroji kojima se za sva vremena čitav narod treba klanjati?
Nažalost, moguće je. Na najzorniji način to svjedoči i bosanskohercegovačka stvarnost. A, ruku na srce, karakter bogzna kakva rebusa nema ni odgovor na pitanje zašto, što je izrodilo tako defektnu kolektivnu svijest?
Narod bi rekao, danas žanjemo ono što smo desetljećima sami i sijali. Ili drugačije, paranoidna svijest je samo logičan proizvod djelovanja kojem su mladi svo postratno vrijeme izloženi – u obitelji, školi, socijalnom okruženju, da ne nabrajam.
Dovoljno je, uostalom, pogledati udžbenike povijesti i u njima „istine“ o devedesetima – i sve će biti jasno. Da su djeca u ranoj mladosti izložena samo tom tipu vrijednosnog drila, završila bi u nekoj vrsti kolektivne paranoje i mitomanske svijesti. A ponuđene povijesne „istine“ su samo jedan oblik sistematskog silovanja kojeg su prinuđena trpjeti.
Iz te perspektive je, da ne duljim, moguće gledati i na poruke dviju studentica. Može ih se, ne dvojim da i treba, osuđivati, od pravne države sankcionirati, da ne nabrajam. Jeste li, međutim, ikada pomislili da su i one, i na tisuće njima sličnih s jedne i druge strane entitetske crte, također žrtve morbidnoga ideološkog drila prethodnih tridesetak godina? I to drila koji je i danas vitalan i kancerogen najmanje kao i početkom devedesetih.
Je li vam, potom, ikad na pamet palo da su istom, drilu sistematskog upumpavanja fašistoidne svijestinesretna djeca, u ovom slučaju Valentina i Slađana, izložena i danas, a po svemu ta će ih sudbina pratiti i u bližoj budućnosti.
Da su, dakle, instrumentalizirana za potrebe iste, fašistoidne filozofije kao i na dan obilježavanja srebreničke tragedije. Pogledajte, uostalom, odgovor ideologije koja je „zaslužna“ i za najnovije iskazivanje „nacionalne svijesti“ dviju sarajevskih studentica. Zahtjevu za sankcioniranjem od strane pravne države odgovara se pretvaranjem sirotih studentica u srpske heroine, a onom o oduzimanju njihova statusa studenta sarajevskog univerziteta ponudom da studije nastave tamo gdje su ih trebale i započeti – u Banjoj Luci, još bolje u glavnom gradu „matične“ domovine, i sve to uz financijsku potporu koju su načinom iskazivanja svoga srpstva „časno“ i zaradile.
A iza svega stoji ista sumanuta ideologija koja je odgovorna i za seriju ratova devedesetih, za onaj u BiH također.
Kako, na kraju, izbjeći pitanje „što dalje“? Ili još preciznije, ima li uopće kraja civilizacijskom zaglibljivanju u koje smo stjerani? Naravno da ima. Ali, da se razumijemo, hoće li se on i dogoditi ne ovisi ni o Bogu ni o Caru, a pošteno govoreći, ni o silnom svijetu u koji svakodnevno upiremo poglede i nade i očekivanja. Svi oni, da se ne lažemo, mogu biti od pomoći, brana, recimo, negativnim trendovima, pa i pokretač pozitivnih procesa u našoj vlastitoj kući.
No, istinskih promjena nema bez nas samih, i naše spremnosti da se obračunamo sa sistemom vrijednosti koji nam je nametnut prije više od tri desetljeća. A ona, među inim, podrazumijeva i definitivno okretanje leđa političkim ideologijama koje za ljubav iracionalnih interesa kojekakvih kolektiviteta žrtvuju čak i čovjeka i njegovo pravo na postojanje.
Jesmo li za takvu promjenu spremni?
Najiskrenije, ne znam. No o tome ovisi i na kakvu smo budućnost osuđeni. Onu koja se, kao svugdje u normalnu svijetu, bavi temeljnim pitanjima boljeg života, ili budućnost koja je nepopravljivo zagledana u prošlost. Dogodi li nam se ovo drugo, nad porukama Valentine i Slađane, ili nekih drugih valentina, slađana i inih, ćemo se sve rjeđe zgražati, one će postajati uobičajeni stil života onih koji u uvjetima njegove dominacije još uvijek prežive.
