Napomena ispisana i objavljena u popularnom turističkom vodiču Berlin und die Berliner 1905. godinebila je satirična, naravno, ismijavajući ono što su neki nazivali „ludilom za spomenicima“, drugi su govorili da je u pitanju „spomenička manija“ ili „epidemijam spomenika“.
Prvog jula 1905. godine, u 6:00 ujutro, Berlin je brojao ukupno 165 pojedinačnih spomenika od kamena ili gvožđa, ukupno 232, koji predstavljaju 716 osoba i 128 životinja.
Satira ukazuje na sveprisutne onovremene opsesije taksativnim prebrojavanjem spomenika. Teško je utvrditi koliko ih je tačno bilo.
DO 19. VIJEKA SPOMENICI SAMO PRINČEVIMA I GENERALIMA
Godine 1904. u knjizi Slava i ponos Njemačke, koja je uglavnom pratila spomenike caru Vilhelmu I i Otu fon Bizmarku, kao i spomenike veteranima rata te memorijale palim borcima, Fric Abshof izbrojao je 875 spomenika. Autor se ipak fokusirao na spomenike koji su na neki način bili izuzetni, čime je zanemario mnoge neizuzetne primjere u malim gradovima i varošicama koji su koštali manje od 10.000 rajhsmaraka za izgradnju – a ta suma je činila značajan (ako ne i najveći) broj spomenika u carskoj Njemačkoj.
Memorijali lokalnim veteranima, kako je sugerisao Rajnhart Kozelek, označavali su nov odnos između građana, državâ i memorijalizacije žrtava. U XVIII vijeku, vojnici koji su poginuli u borbi gomilani su zajedno kako bi bili spaljeni ili pokopani u jamama, bez spomenika i bez mjesta za zabilježavanje njihovih imena. Prinčevi i možda istaknuti generali bili su ovjekovječeni, ali nikada obični vojnici. Međutim, tokom XIX vijeka, došlo je do demokratizacije ovjekovječivanja žrtve u ime novonastalih političkih nacija.
Spomenici su izgubili svoju ekskluzivnost i sve više preuzimali značaj u ovozemaljskom poimanju stvarnosti – definišući tako zajednicu onih koji su se žrtvovali za državu ili naciju, imenovali ih i povezivali lokalno i zavičajno sa državnim ili nacionalnim. Žalovanje je postalo centralni motiv, a spomenici su podizani prije svega za zajednicu preživjelih. Oni su tvrdili da je žrtvovanje vlastitog života za otadžbinu, bilo da je riječ o republici ili ustavnoj monarhiji, zamišljenoj naciji ili izvojevanoj državi, postalo konstitutivni element modernog društvenog ugovora, ključ za muške zahtjeve za političko učešće.
Na skromnijem nivou, memorijali za njemačke veterane postali su i mjesta lokalne društvenosti, kako je jednom rekao Robert Musil, dok su spomenici koje su gradila udruženja pozivali na „neometani niz patriotskih festivala koji su se nizali jedan za drugim kao slike u kino projektoru”, kako je tvrdio jedan drugi savremenik.
Mnogo toga se može reći o ovim festivalima – o njihovoj organizaciji, ritmovima inkluzije i isključenja, poslušnom odnosu prema političkim autoritetima, nepovjerenju prema nacionalnim ili vjerskim manjinama – u prvom redu Jevrejima, itd.
Dovoljno je, međutim, reći da su postali centralna briga najveće nepolitičke organizacije u Njemačkoj, Udruženja veterana (Kriegervereine), koja je do 1913. imala preko 2,8 miliona članova. Ogranci Kriegervereine ili Kriechelvereine (udruženja poslušnih), kako su ih s podsmijehom nazivali socijalisti, struktuirali su udruživački život oko patriotskih praznika, muškog druženja, kao i konzumacije piva. Neki istoričari naglašavaju podložnost ovih udruženja političkoj manipulaciji, dok drugi idu toliko daleko da u njima vide pretorijansku gardu ondašnjih političkih elita koja je, zavisno od okolnosti, mogla preuzeti ulogu “spontanih” demonstranata, mitingaša, ili uličnih batinaša.
Paralelno i povezano s kulturnom irelevantnošću, spomenici koncipirani u romantičarskoj tradiciji, kakvi su prethodno izloženi njemački spomenici, u savremenom svijetu se jednako suočavaju s rizikom tehnološke zastare i neadekvatnosti, te beznačajnosti i prevaziđenosti. Romantičarska definicijaspomenikâ kao totemskih katalizatora i aktivatora sjećanja nacije očekivala je i podsticala istovremeno prisustvo spomenika i opomenutih (jednog ili, često, mnogo njih) na istom javnom mjestu.
Izvođački ritual čina pamćenja pretpostavljao je, prvo, potrebu da se ide negdje, a zatim direktno fizičko iskustvo, optičko ili taktilno, originalnog spomenika koji je upozoravao, potčinjavao i nerijetko plašio. Sjećanje je zavisilo od, i aktivirano je, iskustvom posebnog mjesta ili objekta, često udaljenog ili jedinstvenog, i pogleda ili vizije nečega posebnog ili grandioznog. Nije slučajno što se uspon ove potrebe za „iskustvenim putovanjima“ poklapa s razvojem masovnog prevoza u XIX vijeku. Hodočasnici su bili preteče omasovljenog turizma. Spomenici kao agenti kulture sjećanja i kolektivističke homogenizacije, u prvom redu, predstavljali su fizičke manifestacije nacionalne mitologije koje je valjalo hodočastiti.
Spomenici se bave pojmovima i predstavama istorije i vremena, a njihovi sadašnji programi i funkcije izazvani su promjenama koje su se desile u savremenoj filozofiji istorije i, možda još drastičnije, nedavnom ideološkom percepcijom opadanja (ili „kraja“) same istorije.
AJFELOV TORANJ U SLAVU TEHNIČKOG NAPRETKA FRANCUSKE
Pojam postmodernizma nije imao isto značenje u filozofiji i teoriji arhitekture kao spomeničkoj kulturi srodne discipline, kada je postao aktuelan krajem sedamdesetih godina. Ova varijacija može dovesti do dva vrlo različita i možda suprotna gledišta o spomenicima i njihovim funkcijama. Postmoderni usloviŽan-Fransoa Liotara, objavljeni samo nekoliko godina nakon Postmoderne arhitekture Čarlsa Dženksa, koju arhitekte i danas drže za jedno od temeljnih rukopisa njihovog poziva, uglavnom su se bavili onim što danas nazivamo „fragmentacijom glavnih narativa“, uključujući prije svega istoriju ili, kako je Baudrijar zapisao, „naš izgubljeni referentni okvir“.
Propadanje svih centralizovanih sistema (ideoloških, društvenih i tehnoloških) bilo je ključno za kritiku onoga što se tada nazivalo postindustrijskim društvom, i nakon pada Berlinskog zida, kraj istorije postao je poznat po Francisu Fukujami kao kraj ideologijâ, a ponajviše kao kraj najrasprostranjenije od svih modernih “ideologija”, Hegelove filozofije istorije. Istorizam je bio okvir unutar kojeg su nastale i procvjetale Ruskinove i Rieglove predstave o spomenicima i zapravo pretpostavka za njihovo postojanje. Rieglove definicije „istorijskih“ i „antičkih“ spomenika postavljaju vjerovanje u direkcionu (ili teleološku) istoriju i pretpostavljaju jednu orijentisanu liniju napretka (a u slučaju Ruskina, organska simbolika uzdizanja i opadanja) unutar koje savremeni subjekt može procijeniti svoj relativni položaj, sagledati prošlost i pripremiti se za sljedeći veliki skok naprijed.
Ova nekada prozirna topografija vremena možda je izgubljena postmodernom sviješću, ali ako jeste, trebalo bi takođe priznati da su, kao sporedni efekat, istorijski spomenici možda lišeni jedne od svojih osnovnih funkcija.
Novi spomenici ne mogu imati snagu istorijske orijentacije jer postmoderna vizija istorije više ne pruža unaprijed postavljenu liniju napretka duž koje se istorijski znakovi mogu jasno smjestiti: kao u Fukujaminom hegelijanskom metaforičkom prikazu voza, gdje neki vagoni stižu ranije, a neki kasnije, iako su, ipak, na istoj liniji te imaju isto konačno odredište. Stoga, moglo bi se desiti da, kako se postmoderne šine beskonačno umnožavaju, vozovi imaju sve manje i manje putnika na svakoj idućoj stanici, a možda čak ni jednog.
Ajfelov toranj je izgrađen, između ostalog, da slavi tehnički napredak Francuske, to jest kao spomenik sedamdeset dvojici inženjera, naučnika i pronalazača čija su imena uklesana na njegovim metalnim svodovima: mislioci – dakako, francuski – čiji je rad, direktno ili indirektno, omogućio izgradnju tornja i ikonično upućivanje na ono što će doći po ugledu na njih i nastaviti pozitivistički progres francuske građanske nacije.
Jedini spomenik u Parizu iz dvadesetog vijeka koji može da se uporedi sa popularnom privlačnošću Ajfelovog tornja jeste, i to nedaleko od samog tornja, takozvani spomenik Lejdi Dijani (spomenik koji je zapravo podignut prije njene pogibije i recikliran kao spomenik posvećen njoj tek nakon automobilske nesreće u kojoj je stradala).
Ovo poređenje može sugerisati da su se između vremena Gustava Ajfela i vremena Lejdi Di ideološka i kulturna polja u kojim su semantičke funkcije spomenika boravile možda pomjerila i da novo polje može biti objektivno smanjeno u obimu i društvenom značaju. Spomenici, poput onih dignutih u čast Vilhelmu I i Otu fon Bizmarku u Njemačkoj, ili francuskim naučnicima u Parizu, koji su bili vitalna komponenta evropskog nacionalromantičarskog ethosa krajem XIX vijeka, postali su ili marginalni kulturno-istorijski artefakti, ili pak popularne turističke atrakcije ispražnjene od nacionalromantičarskog sadržaja krajem XX i početkom XXI vijeka, dok su oni poput rekonceptualizovanog spomenika Lejdi Dijani, i to u pravom postmodernom maniru, svedeni na opseg mikro-narativâ, mikro-istorijâ i mikro-kulturâ.
NOVI KOLEKTIVNI IDENTITETI
Države koje su nastale raspadom stare Jugoslavije, a naročito Bosna i Hercegovina kao sui generisprimjer, izdvajaju se u kontekstu navedenih trendova i tendencija. Tokom minulog vijeka i pojave prvih spomenika na njenoj teritoriji neposredno pred Prvi svjetski rat, BiH je bila dio različitih država i društveno-političkih sistema.
Kroz tri rata tokom XX vijeka, svaki od njih, mijenjajući njen državni okvir i označavajući svojevrsni društveno-politički prevrat na osnovu kojeg je svaka prva poratna godina ujedno bila i nulta, započet je sveobuhvatni proces izgradnje novih kolektivnih identiteta, zasnovanih na novim korpusima kolektivih sjećanja, te stvaranja novih mitoloških obrazaca koji su podržavali procese izgradnje nove države.
U praktičnom smislu, kako pišu Amra Čusto i Amer Sulejmanagić, novi spomenici su izgrađivani s ciljem promovisanja zvaničnog narativa o prošlosti i podsjećanja na ona sjećanja koja su poželjna, dok su drugi uklanjani kao nepoćudni ili su pak poprimali nove značenske sadržaje: “Oni su uglavnom nastajali kao rezultat politika sjećanja koje su se često mijenjale, definirale, redefinirale i u kojima su pale žrtve služile za legitimiranje novouspostavljenog sistema.”
Najemblematičniji, a ujedno i najparadoksalniji primjer rečenog je memorijalizacija Principovog atentata na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu.
Naime, na Latinskoj ćupriji, 1917., podignut je monumentalni spomenik posvećen Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji nad kojima je tri godine ranije Princip izvršio atentat. Nakon nešto više od jedne godine postojanja, spomenička struktura poznata kao Spomenik umorstvu je demontirana i premještena u baštu Zemaljskog muzeja odakle je zagonetno nestala sredinom 70-ih godina prošlog vijeka, a danas njeni fragmenti krase postavke Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, dok se neki nalaze u Trebinju i na Kobiljoj Glavi.
Nakon završetka Velikog rata i stvaranja prve države južnih Slovena, čin atentata Gavrila Principa nije pronašao svoje mjesto u zvaničnoj državnoj memorijalizaciji. Razlog tome može biti taj što vladajuća dinastija Karađorđevića nije bila sklona prihvatanju regicida, čak i kada je žrtva kraljoubistva bila njihov arhineprijatelj. Moguće je, takođe, da su spoljnopolitički i diplomatski razlozi igrali ulogu u odluci, no istinske motive nikada nećemo saznati.
Prva spomen–ploča na mjestu odakle je Princip ispalio smrtonosne hice postavljena je tek 2. februara 1930. godine i na njoj je pisalo:
„Na ovom istorijskom mjestu Gavrilo Princip navijesti slobodu na Vidovdan 15/28. jun 1914. godine”.Samoinicijativno su je postavili, i bez prisustva državnih predstavnika, otkrili Principovi prijatelji i rođaci.
Na svoj 52. rođendan, 20. aprila 1941. godine, Adolf Hitler je primio kao rođendanski poklon jedini ratni trofej iz razbijene Jugoslavije: spomen-ploču posvećenu Gavrilu Principu, koju su u prvim danima okupacije sa zida odvalili članovi sarajevskog ogranka folksdojčerske organizacije Kulturbund, nakon čega je prenesena iz okupiranog Sarajeva te predata Hitleru.
Skidanje ploče zabilježeno je filmskom kamerom, a snimak je kasnije emitovan putem filmskog žurnala širom okupirane Evrope. Tek po oslobođenju i proglašenju socijalističke Jugoslavije, Sarajevski atentat je postao predmetom zvanične državne memorijalizacije. Razlozi za to su samorazumljivi: mladi revolucionar, sklon lijevim političkim idejama i panjugoslovenskog opredjeljenja je izvršio čin revolucionarnog nasilja nad članom vladajuće monarhije i poglavarom imperije koja je,de facto, kolonizovala njegovu zemlju.
Nadalje, prethodni rojalistički režim je držao odstojanje spram njegovog čina, što je obezbijedilo dodatni memorijalni diskontinuitet koji je, pokazaće se, ključan faktor pri formulisanju korpusa kolektivnih sjećanja na slovenskom jugu. Sedmog maja 1945. godine postavljena je nova spomen ploča u prisustvu vodećih rukovodioca NR BiH, na kojoj je stajalo:
„U znak vječite zahvalnosti Gavrilu Principu i njegovim drugovima, borcima protiv germanskog osvajača, posvećuje ovu ploču omladina Bosne i Hercegovine – Sarajevo, 7. maj 1945.godine.”
ZAPIŠAVANJE TERITORIJE
Iduća ploča, zajedno s Principovim stopama, najvjerovatnije postavljena 28. juna 1953. godine, zamijenila je prethodnu na mjestu atentata kada je otvoren Muzej Mlade Bosne (današnji Muzej grada Sarajeva).
Uklesane riječi glasile su: „Sa ovoga mjesta 28. juna 1914. godine Gavrilo Princip svojim pucnjem izrazi narodni protest protiv tiranije i vjekovnu težnju naših naroda za slobodom”.
Godine 1992. ploča je nečujno uklonjena kao dokaz novog paradigmatskog obrata i težnje k izgradnji novih identitarnih modela zasnovanih na novim pretpostavkama. Princip je od „heroja“ postao „terorista“, i od „borca za slobodu jugoslovenskih naroda“ – „velikosrbin“. Tek će nakon dvanaest godina, 2004., sarajevske vlasti postaviti novu ploču na kojoj će neutralnim jezikom biti ispisano:
„Sa ovog mjesta 28. juna 1914. Gavrilo Princip je izvršio atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.” Istodobno pojaviće se glasovi koji će predlagati obnovu spomenika Francu Ferdinandu, što će kulminirati žustrim javnim raspravama u predvečerje stote godišnjice Sarajevskog atentata 2014. godine – raspravama koje se mjestimično iznova pokreću svakih nekoliko godina.
Na prikazanom primjeru, moguće je shvatiti kako jedno društvo, pod uticajem značajnih društveno-političkih prevrata potaknutih nasiljem kao pokretačkom silom, kontinuirano doživljava kopernikanske obrate putem zvanične kulture sjećanja i ideoloških zilota koji oblikuju i kreiraju tu kulturu.
Ono što ovaj bh. slučaj čini posebno neobičnim jest činjenica da je ovdašnje društvo toliko fragmentirano da nije moguće govoriti o jedinstvenoj kulturi sjećanja. Umjesto toga, moramo priznati kohabitaciju tri suprotstavljene kolektivne naracije koje inkorporiraju nekrofilno žalovanje u srce svoje fanatične mitomanije, na kraju ostvarujući svojevrsnu spomeničku antikulturu kako bi zapišale „svoj“ teritorij. Stoga smo zarobljeni u začaranom krugu kontinuiteta i diskontinuiteta; revizionizma i ortodoksije; „heroja“ i „zločinaca“; života i smrti.
Spomenici tenkovima, biste koljača iz Drugog svjetskog rata, križevi po brijegovima i zastave, ovakve i onakve, jedino su to.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Pročitajte od istog autora:
TRIDESET GODINA KASNIJE: Kulturni provincijalizam kao tragedija Južnih Slovena
IDEOLOGIJA – ILI ISTO ŠTO I DEMAGOGIJA: Procvat populizma u Bosni i Hercegovini
————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
