ŠTA SAM NAUČIO ZA GODINU U BOSNI: Sve je naopako, ali je nisam nikad više volio nego sada

Današnja BiH je jedinstveno mjesto na svijetu, periferija Europe izvan EU, sjebana na iks načina, ali jedinstvena. Život u Bosni nije dosadan. Bosna zato unatoč svemu i dalje uspijeva proizvoditi samu sebe. U groznim uvjetima i uz permanentne sabotaže, Bosna nasuprot aktualnom uređenju i dalje stvara svoju čaroliju. To potvrđuju i sve veći brojevi stranih turista kojima smo egzotični Divlji istok. U BiH se i dalje može slijepo zaljubiti

Foto: Gordan Duhaček

Kuća u kojoj živim kad sam u Tuzli nema broj. Unatoč pokušajima da se od Općine Tuzla dobije kućni broj, adresa je i dalje “do broja XY”.

To nije jedini slučaj u ulici, dapače. Dodjeljivanje brojeva bi se trebalo događati po nekakvom automatizmu, a i u interesu je nadležnih da znaju tko stanuje na kojoj adresi. Ali ne i u Bosni i Hercegovini. 

U njoj se prvo mora predati zahtjev za dodjelu kućnog broja u mjesnoj zajednici, koja radi dvaput tjedno po tri sata, a onda oni trebaju taj zahtjev proslijediti u općinu. Taj komad papira putuje od mjesne zajednice do općine oko tri mjeseca, a onda se pokreće nekakva procedura da se kuća obiđe, na što se također čeka mjesecima. Kada komisija ili što već odobri dodjelu broja, onda se mora raspisati tender da bi se izradila tabla s brojem koji bi trebao doći na kuću.

SVE NAOPAKO, ALI ČOVJEK SE NAVIKNE

Dodajte tome još i zdravstvene probleme službenika koji radi na dodjelu brojeva, te odluku nadležnih da ga ne zamijene dok je na bolovanju, dođemo poslije pet godina od iniciranja procedure tamo odakle smo krenuli – “do broja XY”

Čovjek se navikne na naopako.

Nepostojanje kućnog broja, unatoč svim dozvolama poput građevinske, upotrebne itd, očekivano izaziva komplikacije u svakodnevnom životu. Majstoru ili dostavljaču ne može se reći tačna adresa, već je potrebno dodatno objašnjavanje. Ukratko, za doći do moje kuće potrebno je skrenuti prvo desno u Ulici sjebanih brojeva, a nikako prvo lijevo, koje je prije skretanja desno.

Dakle, prvo desno, nikako lijevo. To je ključna uputa. U praksi to znači da je, odokativno, 50 posto ljudi skrenulo prvo lijevo. Oni koji nisu bi došli do prvog skretanja desno i – prošli ga u većini slučajeva.

Objašnjenje?

To je nizbrdo.

Ali je prvo skretanje desno, kako je važno je li nizbrdo, uzbrdo ili ravno?

Nekad me je to znalo naživcirati, ali sam se onda navikao na život u Bosni. Stvari koje nemaju smisla dio su svakodnevice, besmislica je u BiH dio života. Nije tu riječ o razmatranju najdubljih egzistencijalnih pitanja i filozofije apsurda, iako ni toga ne manjka u Bosni, već o (ne)funkcioniranju institucija i društva. 

Nivo apsurda s kojim se ljudi koji žive u BiH svakodnevno moraju susretati i aranžirati doista je nesvakidašnji. Čitav državni aparat – to uključuje državnu i entiteske vlasti, kao i kantone i općine – postoji zbog sebe i prilično je neprijateljski nastrojen prema građanima kojima bi u teoriji trebao služiti. U praksi je naopako.

Toliko je toga naopako da je smislena pobuna strukturalno onemogućena, prvenstveno etnonacionalnim podjelama i osiromašenjem, da je jedini način preživljavanja prilagođavanje naopakom. Život se treba živjeti, pa i naopako ako treba.

Npr, ukoliko u jednom manjem mjestu pored Banjaluke odete da izvadite „papir“ u zavod, dočekaće vas šalter sa tri službenika. Jedan vam upisuje adresu, drugi od vas traži podatke tako što mu prvi preda tastaturu. A treći vadi isprintani papir iz printera.

Photo: Marko Mrkonjic/PIXSELL (arhiva)

Naopako ćete zapravo susresti na skoro svakom šalteru. Kada sam pokušao u pošti platiti oglas u Oslobođenju, dočekao me – prazan šalter, iako nije bilo vrijeme pauze (ali je bilo radno vrijeme). Onda su kolege koji su se okupili oko obližnjeg printera krenule u potragu za tipom koji radi na tom šalteru. Nakon pet minuta su ga priveli. 

Nije znao odgovoriti na pitanje koliko koji oglas košta po veličini, što je osnovni info za posao koji radi. Kucao je s dva prsta, te mi je nakon petominutne muke da aktivira printer predao papir na kojem je bila hrpa pravopisnih i gramatičkih grešaka.

Nakon što sam mu objasnio kako da ih ispravi (npr. ne “01 Novembra” već “Prvog novembra”), isprintao mi je drugu verziju i onda sam mu konačno platio. Bio sam fasciniran time što je posao tog čovjeka da sjedi za šalterom, da ispravno piše na tastaturi i da printa papire (istina, nije baš uzbudljivo), a da on nije sposoban ni za jedno od toga. 

VIŠE SE DJECE RAĐALO U RATU

Ali sam se onda sjetio da političari koji vladaju u BiH nisu sposobni nizašto povezano s odgovornim, konstruktivnim vođenjem politike na što veću korist što većeg broja građana, i da riba smrdi od glave. Nesposobni šalteraš je logična manifestacija sistema, a ne izuzetak. On je naučio naopako kako bi preživio. Ni to u BiH nije izuzetak, već logična manifestacija sistema.

Ideologija naopakog dominira i programima vodećih televizija u BiH, koje su također manifestacija političke elite. Na Hayatu možete čuti da “BiH ne treba EU, već EU treba BiH”, na RTRS-u svakog utorka saznati da suđenje Miloradu Dodiku znači da je “Srpska pred sudom”, na Čovićevoj RTVHB da su Hrvati bili “žrtve genocida” u ratu u BiH od 1992. do 1995. itd. Sve naopako. (izbjegavanje televizijskih programa koji se nude u BiH može samo poboljšati svačije mentalno zdravlje i političko rasuđivanje.)

Naravno, ima i onih kojima u jednoj trenutku bude dosta naopakog pa se odlučuju otići. Demografsko stanje BiH i stručne procjene pokazuju katastrofalan gubitak stanovništva, koji će se nastaviti. Život naopako sprečava i mlade parove da zasnuju obitelji, broj rođenih beba pada svake godine. Više se djece rađalo u ratu nego sada, gotovo 30 godina poslije. Ljudi ne žele rađati djecu u svijet u kojem znaju da ih pretežito čeka zlo i naopako.

Utoliko je i pristajanje da se živi u ovakvoj Bosni i Hercegovini nešto u osnovi naopako. Budućnost je očito drugdje, a borba za BiH je vjerojatno izgubljena bitka. Ratni ciljevi razdvajanja nacija i stvaranja neprijateljstava među njima u potpunosti su ostvareni.

Svaki zločin je u osnovi nagrađen. Zato je i sve tako naopako. “Ono što se krivo rodi ne može se kasnije ispraviti.” Ona najbolja Bosna, ZAVNOBiH-ova, je nepovratno uništena, a jedino oko čega se svi slažu je da se ne mogu složiti kako bi ovu daytonsku BiH trebalo poboljšati. O tome dogovora nema niti će ga biti, jer poboljšanje nije u interesu onih koji bi se o njemu trebali dogovoriti. Naopako, jel’.

Život naopako u ljudima proizvodi strah i dovodi do gubitka dostojanstva. Logično je zatvaranje u obiteljske krugove i fokusiranje na ono što čovjek može kontrolirati, sitnice poput uređenja doma, kuhanja, odgoja djece, itd. Cilj je pobjeći od društva u kojem je previše toga naopako, što je mehanizam koji nepogrešivo omogućava nastavak sistema naopakog.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Logično je i učlanjivanje u dominantne stranke kako bi si mlada i ambiciozna osoba osigurala nekakvu karijeru, ili barem radno mjesto s redovitom plaćom. Sve što je u BiH naopako – naopako je iz vrlo logičnih i trenutno nepromjenjivih razloga.

Sudbina BiH najmanje ovisi o ljudima koji u njoj žive. Jednostavno rečeno, o sudbini BiH odlučuje više Joe Biden nego dva i nešto miliona ljudi koji u njoj žive. Pretvaranje (S)R Bosne i Hercegovina u državu BiH podrazumijevalo je gubitak suvereniteta.

Pritom ne treba ni posve ekskulpirati ljude u BiH koji su odustajanje od bratstva i jedinstva i “Smrt fašizmu, sloboda narodu” zamijenili s “ako Bog da” i “radije ću pasti travu”, te time odustali od toga da kormilare vlastitom sudbinom. Od političara očekuju da ispunjavaju njihove ratnim traumama izazvane emocionalne potrebe, umjesto materijalne. Vrhunac pohvale za političara je neka im je reko”. 

Željko Komšić je 2022. čak patentirao kampanju u kojoj kao ključni razlog za svoj reizbor u još jedan, četvrti mandat u Predsjedništvu BiH, navodi to kako dosad nije uspio u svojoj misiji uspostavljanja “građanske BiH”. Opstanak BiH kao ovisi o političaru koji nikad ništa nije ostvario. Naopako.

JEDINSTVENO MJESTO U SVIJETU

U Bosni i Hercegovini je, kao uostalom i na Balkanu, proizvedeno više povijesti nego što se može probaviti, te sadašnjost svako malo zauzima sporedno mjesto u odnosu na prošlost. Kroz godinu postoji cijeli kalendar događaja te vrste. Glavne vijesti na portalima se često bave ratnim temama, iako je rat završio 1995. 

S terase kuće u Tuzli vidim Majevicu i njen vrh Banj brdo. S njega su nas granatirali u ratu. O tome u 2023. godini skoro nikad ne razmišljam, samo uživam u ljepoti pejzaža i privilegiji da mogu piti kafu i gledati obronke Majevice u svoj njihovoj zelenoj ljepoti. Merak.

Jer unatoč svemu što je naopako, u BiH i dalje žive i merak i ćejf i sevdah i dernek i teferič i sarajevska posebnost i tuzlansko drugarstvo i svenarodno slavlje na koridi u Čevljanovićima i ljepote Kravica, Une i Zelengore i najbolji ćevapi na svijetu.

U BiH se uvijek ima jedna tema za pokrenuti s bilo kime, neovisno o vjeri ili naciji, a to je koji su najbolji ćevapi. Sarajevski ili banjalučki ili travnički? Moj kontroverzni odgovor: tuzlanski, zbog poljeva. Ćevapi kao vječna tema za razgovor i raspravu su najbosanskija stvar na svijetu i nešto čime se trebamo ponositi. Vjerujte mi, nitko u Hrvatskoj ne priča o tome koje su štrukle bolje.

Bez obzira na sve naopako, život nađe način. Današnja BiH je jedinstveno mjesto na ovom svijetu, periferija Europe izvan Europske unije, sjebana na iks načina, ali jedinstvena. Život u Bosni nije dosadan. Bosna zato unatoč svemu i dalje uspijeva proizvoditi samu sebe. U groznim uvjetima i uz permanentne sabotaže, Bosna nasuprot aktualnom uređenju i dalje stvara svoju čaroliju. To potvrđuju i sve veći brojevi stranih turista kojima smo egzotični Divlji istok. U BiH se i dalje može slijepo zaljubiti. 

Neočekivano sam se poslije godinu života u BiH, nakon dugogodišnjeg odsustva, našao u poziciji da nikad više nisam volio Bosnu i Hercegovinu nego sada. Pritom naravno ne mislim na državu, koja je po svim kriterijima razočaravajuća i ponižavajuća, nego na prostor i ljude koji stvaraju jedan specifičan duh, sentiment i kulturu, a koji se po službenoj verziji događaja mrze.

Koji žive i odvojeno i zajedno, koji se ne razumiju, ali se poznaju u dušu. Uprkos svemu, BiH u njima (i u nama) živi. Naopako, ali funkcionira.

—————————————————————————————————–

Više tekstova istog autora:

INTERVJU TONINO PICULA: Svaka politička podrška Dodiku iz Hrvatske je neprihvatljiva i opasna

IZRASLINA NA GLAVNOM GRADU: Zašto Istočno Sarajevo ne voli Sarajevo u koje dolazi i radi

————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Gordan DUHAČEK

Gordan Duhaček je rođen 1980. u Sarajevu. Državljanin Evropske unije i Bosne i Hercegovine. Postjugoslavenski nomad - živio je u Tuzli, Beču, Zagrebu, Berlinu i Sarajevu. Pisanjem i novinarstvom se profesionalno bavi skoro 20 godina. Radio je za zagrebački Radio 101, hrvatske news portale tportal.h i Index.hr, njemački MDR i druge medije.

Gordan DUHAČEK

Gordan Duhaček je rođen 1980. u Sarajevu. Državljanin Evropske unije i Bosne i Hercegovine. Postjugoslavenski nomad - živio je u Tuzli, Beču, Zagrebu, Berlinu i Sarajevu. Pisanjem i novinarstvom se profesionalno bavi skoro 20 godina. Radio je za zagrebački Radio 101, hrvatske news portale tportal.h i Index.hr, njemački MDR i druge medije.