Da se sna o velikoj Srbiji ili svim Srbima u jednoj državi Srbija nikada nije odrekla dobićemo još jednu potvrdu tokom sjednice NSRS 2. jula. Istina, one imaginarne granice zacrtane Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz 1986. godine predsjednik Srbije Aleksandar Vučić znatno je skratio, ali pretenzija prema Bosni i Hercegovini nije se odrekao.
Ako je i bilo dilema da je Vučić spreman poštovati Dejtonski mirovni sporazum, pa time i ne miješati se u unutrašnja pitanja BiH, a malo je takvih jer se njemu na riječ ne može vjerovati, iste su otklonjene nakon Svesrpskog sabora održanog 8. juna ove godine u Beogradu.
Pozivajući se na specijalne paralelne veze koje shodno odredbama Dejtonskog sporazuma bh. entitet Republika Srpska ima pravo da uspostavlja sa Srbijom, na Saboru je usvojena Deklaracija koja nizom svojih tačaka daje jasno do znanja da secesionistička politika koju zagovara predsjednik RS-a Milorad Dodik ima podršku Srbije. Fraze u Deklaraciji koje govore o poštivanju Daytona samo su providan paravan iza kojeg se krije težnja da se BiH obesmisli do mjere da postane tek prazna ljuštura.
Deklaracija je, pravno gledano, neobavezujući dokument i izraz političkih težnji, ali što se RS tiče, njen jedan dio već bi 2. jula mogao biti pretvoren u zakone i BiH gurnuti u još dublju političku krizu. Prva na redu je tačka 30, u kojoj se navodi da „Svesrpski sabor potvrđuje da je himna Bože pravde svesrpska himna, a da je dvoglavi orao Nemanjića nacionalni svesrpski grb“.
Stoga je Vlada RS u parlamentarnu proceduru uputila zakon o dopuni Zakona o upotrebi zastave, grba i himne RS.
„Zajedno sa isticanjem zastave i grba/amblema Republike Srpske i izvođenjem himne Republike Srpske, mogu se isticati zastave i grbovi i izvoditi himne stranih država sa kojima Republika Srpska ima potpisan Sporazum o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa, odnosno država sa kojima pojedini ili svi konstitutivni narodi ili Ostali ili građani u Republici Srpskoj imaju zajedničko istorijsko, kulturološko i tradicionalno nasljeđe“, stoji u predloženom zakonskom tekstu.
Zašto se sam nacrt poziva na Zakon usvojen 1993. godine, a ne na njegove izmjene nakon odluke Ustavnog suda BiH iz 2006. godine, kojim su sa grba i zastave uklonjeni simboli Nemanjića (čime je dokinuta diskrimnacija Bošnjaka i Hvata kao kostitutivnih naroda, jednako kao i ostalih građana), primjer su samo jedne u nizu bahatosti aktuelne vlasti. Ali jednako i srpske opozicije, koji udruženo nikada nisu iskazali iskrenu spremnost da RS, koja je tokom rata etnički temeljno očišćena, prihvate i grade kao multietnički entitet.
Otuda i predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić aktuelnu himnu RS Moja Republika naziva „lijepom pjesmom koju niko neće ukinuti, kao što neće ukinuti ni amblem RS.“
Ali onda dolazi ono „ali“, pa bi tako u svim institucijama i ministarstvima RS trebali biti postavljeni grbovi Srbije, a već spomenuta himna Moja Republika mogla bi se opcionalno izvoditi ako je već nekom stalo do toga, jer po svemu sudeći ponovo bi se i zvanično po RS-u trebalo oriti Bože pravde. Himna uz čije su taktove, jednako kao i pod zastavom s dvoglavim orlom, izvršeni brojni ratni zločini nad nesrpskim stanovništvom.
Stevandić ide i korak dalje i osiono poručuje da ne postoji mogućnost da ovaj zakon bude osporen pred Ustavnim sudom, „jer Republika Srpska nije ukinula i stavila nove simbole, već je na osnovu Sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama Republike Srpske sa Srbijom dozvolila njihovu upotrebu“.
Istina je da nas u oktobru čekaju lokalni izbori i da ni vlast ni opozicija nemaju mnogo toga ponuditi građanima. Gradske i opštinske kase uglavnom su prazne, dotoka svježeg kapitala je sve manje, zbog nestabilne političke situacije investitori RS zaobilaze u širokom luku.
Otuda se ponovo poseže za pukim srbovanjem, utrkuju se i vlast i opozicija da „svom srpskom narodu“ pokažu i dokažu da su baš oni najveći patrioti. A kud ćeš bolji povod za to doli vraćanje na one iste pozicije kojima smo svjedočili na početku devedesetih godina.
I može im se jer, nažalost, za ogroman broj građana srpske nacionalnosti i dalje je to najprijemčljiviji narativ. Matica Srbija, Kosovo, Nemanjići… Ista ona politika koju su zagovarali listom presuđeni ratni zločinci Radovan Karadžić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, a u djelo provodili generali na čelu s Ratkom Mladićem. Politika koja je poražena jer RS nije postala ni samostalna država, ni dio neke velike Srbije.
A cijenu su platili upravo isti ti građani. Koji su tvorničke hale zamijenili rovovima, koji su se iz rata vratili u opljačkane te iste tvornice i postali armija prevarenih, osiromašenih. Isti ti građani koji svoju djecu i unučad danas ispraćaju na „mrski zapad“ u potrazi za ekonomskom sigurnošću.
Ovdje povijest nije učiteljica života. Najbolje to zna Milorad Dodik i najbolje to koristi. Kontinuirano proizvodeći nove krize, dižući tenzije dok i ono preostalog novca gramzivo gura u svoje i džepove uskog kruga ljudi oko sebe.
Zašto oni koji od ove vlasti tri decenije nisu dobili ni toliko da mogu dostojanstveno živjeti takvo stanje podržavaju – pitanje je na koje racionalan odgovor teško da mogu dati i psiholozi i sociolozi.
Zato se Dodiku i može da čak i one događaje kakvo je bilo obilježavanje godišnjice proboja koridora 1992. godine i pomen za 800 poginulih vojnika pretvori u svojevrsnu farsu. I da sa govornice priča o svom mamurluku zbog derneka protekle noći, zapjeva s govornice i da se na to jedva ko i osvrne.
Dobri, poslušni, patriotski puk nije sačekao da se zakon o vraćanju zastave i grba Srbije usvoji, ali su na Manjači, planini u neposrednoj blizini Banjaluke, kafane već njima okićene. Pitate li te i takve kakvu to povijesnu poveznicu ima srednjovjekovna Srbija i BiH – nećete dobiti nikakav utemeljen odgovor.
Ali to i ne treba da čudi jer mitologija i povijesni falsifikati koje udruženo grade preko tri decenije, politika, Srpska pravoslavna crkva, obrazovni sistem i većina medija u RS, toliko su se ukorijenili da će biti teško mnogo toga promijeniti. Jer politika svjesno gradi betonske zidove od prošlosti kako bi „svoj narod“ što dalje držala i od sadašnjosti i budućnosti.
U konačnici, u pravnom pogledu i ovaj zakon, bude li usvojen u Narodnoj skupštini RS, konačan epilog doživjet će na Ustavnom sudu BiH, pošto je sasvim izvjesno da će bošnjački delegati u Vijeću naroda RS, ma šta da Stevandić tvrdi, pokrenuti pitanje zaštite vitalnih nacionalnih interesa.
Stoga oni koji trljaju ruke i zbrajaju potencijalnu zaradu od šivanja novih zastava i štancanja grbova morat će se načekati. Jedini profiteri bit će političari. Oni na vlasti ili u opoziciji, koji od nove javne manifestacije patriotizma, preračunato u glasove na izborima, računaju na pobjedu.
————————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Čitajte još:
ZA KOJIĆA NEMA KRIZE: Poslovi kao na traci za milionera SNSD-a
————————————————————————————————————————————————————————————————————————-Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
