U Prijedoru se, nakon genocida u Srebrenici, možda na najbrutalniji način iskazuje ideologija agresije na Bosnu i Hercegovinu, očitovana ne samo kroz preko 3.000 ubijenih Prijedorčana, koncentracione logore Omarska, Trnopolje, Manjača, sekundarne i tercijalne masovne grobnice poput Tomašice, nego i na simboličkoj ravni jer se prvi put nakon Drugog svjetskog rata Evropa suočava s fenomenom fizičkog označavanja ugrožene populacije, bijelim trakama koje je nesrpsko stanovništvo u Prijedoru moralo nositi na rukavu, poput Jevreja u nacističkoj Njemačkoj.
U Prijedoru je na djelu bila planska likvidacija bošnjačke, ali i hrvatske elite, vidljivije nego drugdje, jer su organizirano likvidirani brojni ljekari, inženjeri, advokati, profesori, sportski šampioni… uglednici i heroji, poput dr. Ese Sadikovića i Slavka Ećimovića, vođe Kurevske čete, s ciljem da se ti narodi na tom području obeshrabre i obezglave…
***
Kako opisati neizreciv užas a da to bude ne samo gledljivo, nego i filmski uzbudljivo i zanimljivo, bez odvratne pornografije smrti i zla, a da se pri tome ni za jotu ne smije iznevjeriti istina; inače bi sve bilo besmisleno, jer ova priča hoće da bude i uspomena, hoće da bude i opomena.
Najtačnije bi bilo reći da je i ovaj scenarij dobrim dijelom autobiografski jer sve su muke te vrste nalik jedna drugoj poput šišarika. Sve je istinito i tačno, ali ipak osnovna priča je fikcija. Tako mora biti da bi joj se i umjetnički povjerovalo, nakon što fakti zorno uvjere u surovu istinu one čije je srce za nju otvoreno.
U potrazi za književnom građom zakonomjerno naiđete na nove fusnote za staru istinu da je život uvijek maštovitiji od onog ko se usudi da ga opisuje i da ono što bi ličilo na autorsku konstrukciju jeste ispisana sušta istina. Radna verzija sljedeće scene je samo pokušaj rekonstrukcije istinitog događaja iz Omarske kojeg mi je ispričao bivši logoraš, a sadašnji uspješni čikaški biznismen i predsjednik Udruženja Friends of Prijedor u SAD, Mirsad Čaušević. Dakle, ovako se besmrtni ljudski duh u ekstremnim uslovima gladi bori protiv nje.
***
ENT. HALA U LOGORU OMARSKA. SUMRAK.
Kamera u krupnom planu prikazuje izmučene logoraše, u potkošuljama ili gole do pojasa. Sjede leđima oslonjeni o zid. ESO (dr. Sadiković) zagalami iz polumraka, ljudi se razbude. Iz offa poneki jauk ili neartikulirani šapat.
ESO (vedro, šali se):
Ljudi, bi li možda neko mogao… kakao šnite!?
Ljudi se radoznalo uspravljaju. Žamor.
KEMO:
Ja bih radije… Mirsadine ružice…
ESO:
E, pa nema birati… Danas Mirso časti kakao šnitama. Da te čujemo, Mirso!
MIRSO (ustaje i čita recept s omota od cigareta):
Ovako, ljudi! Pola kile brašna i tri kašike kakao praha prepržite na puteru, na blagoj vatri, promješajte da upuh ne izgori. Umutite onda osam žumanjaka srednje veličine i, ko voli, dodajte, kol'ko među prste, narendane limunove kore, sve dok ne dobijete pjenu toliko gustu da se ne odvaja…
U krupnom planu s lica logoraša – žmure, zamišljaju kolač, neki se oblizuju a neki odmahuju glavom i negoduju.
KEMO (zaneseno):
Ja bih tu dodao šaku oraha, Mirso. Jebeš ti kolač bez oraha…
MIRSO (pobuni se):
Otkud mi ovdje orasi?!
ESO:
Ne prekidaj recepturu. Nastavi, Mirso.
MIRSO:
Dobijenu smjesu razlijemo u tepsiju koju smo prethodno nauljili i posuli brašnom. Nakon pola sata pečenja na 180 stepeni, mic po mic ohladimo i onda lijepo polijemo pjenom od osam bjelanjaka…
ESO (pojašnjava):
Da se razumijemo, to su bjelanjci od onih istih osam jaja čije smo žumanjke koristili na početku…
MIRSO:
Na kraju, narežemo na kocke, volj'ti veće, volj'ti manje, i uvaljamo u kokosovo brašno.
ESO:
Eto. Prijatno, ljudi. Nemojte naglo!
MIRSO (ozbiljno, dobronamjerno):
Polako, ljudi! Prvo navrh nepca da mu uhvatiš sav ukus i miris, pa onda kusaj do mile volje… Najbolje – zalij hladnom vodom… ništa himber, boza i kabeza! Voda!
Logoraši žmureći žvaču nasuho (siti svega).
***
Pokušati umjetnički apsolvirati velike, traumatične teme u antagoniziranom društvu jeste rizik, ali i izazov. Kako ispričati suštu istinu, kakva god ona bila, a izbjeći zamke stereotipa, predrasuda, općih mjesta, politiziranja, simplificiranja ili relativiziranja?! Najteže je naći ugao iz kojeg se priča, odnosno imati onu stajnu tačku, dovoljno čvrstu a slobodnu, da omogućava žanrovski mix i blage prelaske u rasponu od razgaljujućeg crnohumornog preko melodramskog, elemenata trilera do klasične tragedije. Velike priče se mogu ispričati samo kroz upojedinačene sudbine, metodom indukcije, od pojedinačnog kao općem.
ENT. SOBA. DAN.
Kroz prozor isprate pogledom auto koje nestaje u prašini.
GOGO (Vasi):
Stari, moram Safeta u Omarsku prije nego što nam Čeda pošalje kerove.
GORICA (zakloni Safeta tijelom):
U Omarsku!? Samo preko mene mrtve!
GOGO:
Gorice, bolje danas nego sutra.
GORICA:
Samo preko mene mrtve!!!
VASO (Gorici):
Pobiće nas ovde ko zečeve! Znaš li ti ko je Čeda?!
GOGO:
Mogao bih ga tamo… pripaziti. Tebi za ljubav, Gorice, sestro slatka.
VASO:
U Omarskoj će biti među svojima. Hrana, spavanje, cigare… Crveni krst, novinari, sedma sila… Pa ga na spisak za razmjenu…
GOGO:
Onda, ako ovo ikada završi, radite šta hoćete… Jebite se!
VASO:
Ako neće u Omarsku, ima Trnopolje… ima Keraterm… ima Batković… Nek’ bira, izvoli. Na suhom, u toplom, na kašiku…
GOGO (Gorici):
Tebe ću u Kolo srpskih sestara pa ga obilazi…
VASO:
Dobro Gogo kaže. Ionako se moraš uključiti… Tamo ili ‘vamo, ali moraš!
Gorica se pokoleba.
VASO:
Biće na sigurnom. Gogo će ga pripaziti.
NASTAVAK
GORICA (Safetu):
Šta ti kažeš?
Safet preplašen šuti.
VASO (Safetu):
Onako imaš neke šanse…Ovako, tu – nikakve!
GORICA:
Svašta sam čula o…
VASO:
Pusti priče! Rekla-kazala… Propaganda!
Biće njemu tamo dobro.
GOGO:
Među svojima. Treba iz ovoga nekako izvući živu glavu!
Gorica zagrli Safeta, osloni se na njegovo rame.
***
Kažu da scenaristi prvi gledaju film kojem su napisali predložak. Naravno, film koji oni vrte u svojoj glavi nije onaj isti kojeg gleda publika u kinu; nevažno da li je bolji ili gori, ali sigurno nije isti jer film kao plod kolektivne kreacije početnu priču nužno preoblikuje i ona doživljava brojne transformacije, čak do neprepoznatljivosti. Doista, treba ove suhoparne scenarističke scene oživjeti i udahnuti im dušu – ali to je već posao za reditelja.
