U subotu je u Dolini heroja na Tjentištu obilježena 80. godišnjica slavne Bitke na Sutjesci
Iako se u godinama poslije jugoslovenskog rasapa činilo da do antifašističke prošlosti naših naroda nikome nije stalo, ova jubilarna godišnjica slavne Bitke na Sutjesci pokazuje da se naša svijest o antifašističkoj prošlosti, u svijetu koji je sve trusniji i nesigurniji oko nas, iznova osvjetljava i otkriva kao nasušna potreba. Bez obzira na aktuelno stanje stvari, naše zajedničko antifašističko naslijeđe možda je i jedina autentična tačka susretanja, u kojoj su prevaziđene sve podjele i sve razlike među narodima, te u kojoj se pokazalo da su jedinstvo i zajedništvo mogući.
BORBA OBIČNIH LJUDI
U tom tonu su protekla i obraćanja tokom svečanosti obilježavanja 80. godišnjice Bitke na Sutjesci. Među brojnim prisutnima iz svih krajeva bivše Jugoslavije bilo je i troje učesnika partizanske borbe Valerija Škrinjar-Tvrz iz Slovenije, Albin Pibernik, jedini živi iz stroja Prve proleterske brigade, i Ivo Karamatić, borac Prve dalmatinske brigade. On se, pozdravom “Smrt fašizmu” i “Zdravo, drugovi”, i obratio prisutnima na Tjentištu:
– U partizane sam otišao kao mlad čovjek sa 14 godina, zbog talijanskih okupatora i njihovih slugu, naših izroda ustaša, koji su tada u okolici naših krajeva vršili pljačku i razbojstva nad nevinim stanovništvom. Danas ovdje na Tjentištu, Sutjesci, gdje se susreću Durmitor i Zelengora, obilježavamo osamdesetu godišnjicu bitke koja je udarila temelje naše slobode, naše budućnosti i naše časti. Zato smo podnijeli ogromne žrtve, sedam i pol tisuća naših suboraca ovdje je na Sutjesci za naše udružene ciljeve položilo svoje živote. Našu časnu borbu iznijeli su obični ljudi, mali ljudi, težaci, seljaci i radnici, ali i intelektualci poput Koče Popovića, jednog od najvećih generala Titove vojske. Kada smo 1973. godine obilježavali godišnjicu Sutjeske, Koča je ovdje stigao svojim spačekom i spavao je u šatoru skupa sa svojim borcima na ovim livadama.
Karamatić se prisjetio da je nedaleko od mjesta obilježavanja godišnjice bitke poginuo i slavni komandant Treće divizije Sava Kovačević, te se osvrnuo na karakter partizanskih vojskovođa.
– Skromnost je bila naša vrlina, naši generali su bili narodni ljudi, nisu se bahatili. Titovi generali se u ratu nisu bogatili niti stvarali tajkunska carstva, kao što se to danas dešava. Ovdje na Sutjesci udareni su temelji nove Jugoslavije, kao zajednice ravnopravnih naroda i republika, u kojoj će svi njeni narodi i svi ostali koji su u njoj živjeli ostvariti najveća dostignuća u svojoj povijesti. Kako u privredi i kulturi, tako i u prosvjeti i nauci. Danas se naše zasluge prešućuju, partizanski pokret se sotonizira, proglašavaju nas zločincima, ruše naše spomenike. No, ja im sa ovoga svetoga mjesta poručujem, nećete nas srušiti, nećete nas zaustaviti, nećete zaustaviti istinu, jer je istina najveći spomenik našoj partizanskoj borbi, bio je jasan partizanski borac Ivo Karamatić.
U ime SABNOR-a BiH prisutnima se obratio Sead Đulić. On je uz tradicionalni antifašistički pozdrav istakao da nam valja stajati na ovom mjestu gdje se stvarala istorija, gdje se pjevalo i ginulo, gdje su žrtve bile nezamislive ljudskom umu, ali i gdje je ideja slobode bila jača od svega.
SVI SMO OVDJE DRUGOVI
– Valja na ovom mjestu učiti i nadahnjivati se. Nismo mi ovdje samo zbog sjećanja i prošlosti, ovdje smo da se nadahnemo, da naučimo lekcije, da smognemo snage da se okupimo svi zajedno i krenemo u naše ovovremene antifašističke bitke. Moramo biti svjesni da je u svim našim zemljama, ali i šire u Europi neman fašizma i nacizma digla glavu. Rađa se, klija na sve strane, jako su glasni. Ne zaboravimo, na brojnim mjestima, na najodgovornijim mjestima u našim zemljama su sljedbenici ideja koje su Titovi partizani 1945. pobijedili. Oni su digli glavu. Ali ne zaboravimo i to, mnogi od onih koji se danas izjašnjavaju kao antifašisti glasaju za njih i dovode ih na vlast. Moramo biti svjesni šta jeste neman fašizma, zato jesmo ovdje. Da budemo spremni na naše ovovremene žrtve i da to naučimo od Titovih partizana. Nismo mi ovdje da plačemo, da tugujemo, nego da se duboko naklonimo toj žrtvi, ali i da naučimo kako se danas žrtvovati na naš način. Ne treba više ginuti, ne trebaju više puške, treba nam riječ, um, djelo i rad, rekao je predsjednik SABNOR-a Sead Đulić.
Nakon govora krećemo se kroz okupljenu masu, čuje se pjesma, mogu se razabrati svi dijalekti i jezici naših naroda, nude nas jelom i pićem, vijore se zastave različitih boja, ipak najviše onih jugoslovenskih sa petokrakom. Miro Reičević iz, kako sam kaže, Titograda naglašava: “Svi smo drugovi ovdje”. Ovaj vremešni gospodin nam još kaže da je na Tjentište došao jer je njegov otac Mihailo, koji je nosilac Partizanske spomenice, bio učesnik Sutjeske.
– Sutjeska je naše uporište, naše nadahnuće i naše jedinstvo. Ako bog da, da ga obnovimo. Juga je bila najljepša zemlja na svijetu, kaže Reičević.
– Antifašistička borba bi u ovim vremenima morala imati još više smisla, mladi se moraju angažirati i dolaziti, mišljenja je Trako.
Sarajlija koji živi u Dalmaciji Orhan Robović kazao nam je da je razlog njegovog dolaska na obilježavanje osamdesete godišnjice Bitke na Sutjesci nastojanje da se čuvaju tekovine antifašizma.
– Moramo se boriti protiv novog fašizma koji hara, ne samo ovim prostorima nego čitavom Europom. Ova godišnjica daje motiv, vjeru i nadu da antifašistička ideja i dalje živi među našim narodima, jer da nije bilo tih ljudi prije 80 godina, čisto sumnjam da bi bilo i nas danas na ovim prostorima. Iz te naše prošlosti možemo naučiti neke važne stvari koje su danas potisnute, čovjekoljublje, drugarstvo, sve ono što je danas nekako stavljeno u drugi plan, istakao je Robović.
Petar iz Sinja kazao je za naš list da misli da je cijeli svijet zabasao, da je otišao stranputicama i stazama razbojstva.
– Prenapučenost ove planete se rješava razbojstvima, a ne trezvenim razmišljanjima. Ne prepustiti se anarhiji, nego pristupiti problemima sa razumom. Ovdje su moji rođaci, moj ćaća, moji ujaci, poginuli, borili su se protiv razbojnika koji su došli na moj kućni prag, došli su u moju zemlju. Natjerala ih je nevolja da uzmu pušku, da se bore, da bi održali svoj život i tu su. Šteta je što se dica ne uče toj okrutnoj prošlosti, da nam se ne ponavlja u svijetu. To je osnovni razlog zašto sam danas došao ovdje, objasnio nam je on.
Još mnogo sličnih i nadahnutih priča smo čuli na Tjentištu, a sudeći prema ovogodišnjoj atmosferi, moglo bi se kazati još jednom – Sutjeska se saginjati neće! Na nama je da taj plamen nosimo dalje.
