Udruženje roditelja hendikepirane djece i omladine Leptir iz Srebrenice nevladina je organizacija koja u 25 godina postojanja uz razne prepreke stvara čuda u dijelu BiH koji je često u ustima političkih moćnika, dok je u stvarnosti zanemaren. Srebrenice se svi sjete svake godine u julu, s dobrim razlogom, ali godina traje dvanaest mjeseci, koji su za živote većine ljudi u tom sjeveroistočnom bosanskohercegovačkom gradiću prilično sumorni. Razlog tome su ratne traume, kojima se političari na svim nivoima rado služe u međusobnim političkim obračunima, kao i ekonomska i svaka druga zanemarenost tog dijela BiH i Republike Srpske.
Među rijetkima koji unose svjetlo u egzistencijalnu tamu koja vlada u Srebrenici i okolnim opštinama spadaju i ljudi okupljeni oko udruženja Leptir, koje pomaže jednoj od najranjivijih i najviše diskriminiranih skupina u našem društvu, a to su djeca s invaliditetom i (intelektualnim) poteškoćama u razvoju. Pritom svoje aktivnosti financiraju zahvaljujući donacijama ili apliciranjem s projektima na razne natječaje, dok najmanje podrške nažalost imaju od jedinica lokalne uprave iz kojih dolaze njihovi korisnici.
Udruženje Leptir osnovano je 1998. godine kao neformalna grupa građana, a formalno registrovano 2001. godine kao humanitarna, nevladina, nestranačka, multietnička i neprofitna organizacija. Djeluje na području Birčanske regije (Srebrenica, Bratunac, Milići, Vlasenica i Šekovići) kao jedina organizacija koja pruža podršku djeci i omladini s različitim vrstama hendikepa. Registrovani korisnici su uzrasta od 5 do 45 godina, a često se suočavaju s dodatnim smetnjama poput emocionalnih poremećaja i traumatiziranosti. Kroz 25 godina postojanja pomogli su oko 250 djece i više od 350 roditelja.
Predsjednica Udruženja Leptir je Željka Katanić, s kojom je Valterportal razgovarao o nastanku udruženja, njihovim aktivnostima, ali i brojnim problemima s kojima su se kroz godine susretali. Katanić je majka tri kćeri, od kojih je jedna zbog liječničke greške ostala kao beba bez sluha, što je Željku motiviralo da se počne baviti pravima i pomaganjem djece s hendikepima.
POČETAK BORBE S LOKALNIM VLASTIMA
Sve je počelo 1998. godine, prisjeća se Željka Katanić, koja je nakon izbjeglištva u Novom Sadu tokom ratu došla živjeti u Srebrenicu, gdje su joj se iz okoline Sarajeva doselili roditelji: “Bila sam na sastanku u ženskoj organizaciji koja je tada djelovala u Srebrenici na koji su došle Bošnjakinje. Iznijela sam probleme roditelja djece s posebnim potrebama. U pauzi mi je prišla gospođa Mujasira Haman, koja mi je rekla da postoji organizacija za djecu s invaliditetom i umanjenim intelektualnim sposobnostima u Tuzli i da je njena prijateljica uključena u to. Tamo sam upoznala gospođu Sajdu, koja mi je objasnila kako sve to funkcionira, kako se pravi nevladina organizacija, objasnila mi kako se piše statut i slično. Onda sam okupila u Srebrenici još dvije majke i dva oca s djecom s teškoćama i tako smo krenuli kao neformalna grupa.”
Za početak rada je, dakle, bila potrebna ženska i međunacionalna solidarnost, a onda su i od Opštine Srebrenica dobili novac za registraciju organizacije i jednu prostoriju za rad. To je ujedno i bio početak borbe s lokalnim vlastima, koje nisu pokazivale previše interesa ili razumijevanja za roditelje hendikepirane djece.
“Mi smo 2001. izašli na ulicu u Srebrenici i protestovali. Vrijedi reći da je tada u Srebrenici i Bratuncu bilo više od 40 raznih nevladinih organizacija, ali samo su se četiri pridružile našem protestu. No, podržali su nas mediji i o nama izvještavali, što je primijetio tadašnji Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch i on nam je pomogao. Mi smo tada tražili specijalno odjeljenje za djecu u Srebrenici. Cijeli naš početak je bio trnovit”, prisjeća se Željka Katanić.
“Prvo smo dobili ruiniranu prostoriju u Domu kulture, koji je zapravo cijeli obnovljen zahvaljujući našem udruženju jer je 2003. bila godina djece s invaliditetom, pa smo dobili veliku donaciju za obnovu. Uvedeno je grijanje, renovirali su se toaleti. Onda su nas 2008. izbacili s obrazloženjem da im naše prostorije trebaju za čitaonicu. Prebacili su nas u Potočare i dobili smo prostor od 300 kvadrata, koji smo onda polako renovirali i sredili. Ali onda su nam opet počeli uzimati prostorije i vidjeli smo gdje to ide, pa smo uz pomoć organizacije austrijske Hilfswerk iz Sarajeva konačno sredili da imamo našu kuću. 2016. nas je Općina Srebrenica opet pokušala izbaciti, ali su odustali nakon velikog pritiska medija koji su pitali šta se to radi s djecom s poteškoćama u Potočarima. Sada imamo naš dnevni centar za tu djecu, 52 kvadrata koja su jednim dijelom prilagođena njihovim potrebama”, govori nam Željka cijelu historiju natezanja s lokalnim vlastima i kako su konačno došli do dobro uređenog centra za dnevni boravak djece s teškoćama.
Naravno, da bi centar mogao funkcionirati, nije potrebno imati samo objekt, već i moći plaćati režije. Tu su opet doživjeli niz šokova i prevara od strane lokalnih vlasti.
INSTITUCIONALNO LAGANJE
“Što se tiče finansiranja režija i slično, izglasano je da dobijamo po 15 hiljada maraka od Opštine Srebrenica i Opštine Bratunac, ali to se ne poštuje. Prije par godina je Opština Srebrenica izglasala za dnevno zbrinjavanje nešto više od 50 hiljada maraka. Ali onda su nas u budžetu uplanirali s 25 hiljada. Kad smo pitali zašto nije puni iznos, rekao nam je načelnik da će to biti u rebalansu. Nije bilo, a nisu nam isplatili ni tih 25 hiljada. Objašnjenje je da nemaju novca”, kaže nam predsjednica Udruženja Leptir Željka Katanić.
Ona podsjeća da Zakon o dnevnom zbrinjavaju u Republici Srpskoj postoji od 2012., ali se ne poštuje, naročito u manjim sredinama. U zakonu stoji da Centar za socijalni rad i Opština trebaju inicirati osnivanje prostora za dnevno zbrinjavanje djece s invaliditetom, međutim prostori i odgovarajući kadrovi za to postoje samo u nekim većim gradovima.
“Ako toga nema, onda po zakonu može organizacija poput naše umjesto Centra za socijalni rad pružati dnevni boravak kao uslužnu djelatnost. Naš objekat je i napravljen s tom namjerom, ali zakon se u praksi ne poštuje”, upozorava Katanić i dodaje: “Na zadnjem sastanku kod načelnika nam je rečeno da nema ništa od toga ni ove, ni naredne dvije-tri godine, bez obzira na zakon.”
U Leptiru se u međuvremenu okupljaju djeca i mladi iz Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Milića, Šekovića i Zvornika, ali, kako kaže Željka Katanić, “vlasti nemaju senzibiliteta za naš rad ni nakon što postojimo 25 godina”. Ona smatra da se oni zapravo stalno suoačavaju s institucionalnim nasiljem.
Pomaganje djeci i mladima s teškoćama nije ni drugima prioritet.
“Kad smo bili još u Domu kulture, 2005. nas je u jednom širem obilasku Srebrenice posjetilo 12 ambasadora. I kasnije na otvaranje našeg objekta za dnevni boravak je bio austrijski ambasador, kojeg je pozvao naš partner Hilfswerk. Nikad više nijedan ambasador nije došao u posjet, a ni jedan ministar nijedne vlade, bilo kantonale, entitetske ili državne. S tim da u Srebrenicu stalno dolaze neki ministri i ambasadori, svima su puna usta Srebrenice i pomoći Srebrenici, ali nas zaobilaze”, navodi Katanić.
ODBIJENI ZBOG JEDNOG PEČATA
Zbog ignorancije i nezainteresiranosti raznih nivoa vlasti Udruženje Leptir se stalno suočava s problemima, koji su tim veći jer djeluju u dijelu BiH koji je prilično zabačen i siromašan, iako ga se rado voli spominjati i njime politizirati.
“Problem je što ovdje nema i nikakav javni prijevoz, samo taksi ima. Mi srećom imamo auto i kombi, koje smo dobili kao donacije, pa tako ujutro pokupimo našu djecu i dovedemo ih u dnevni centar. Međutim, i ta vozila se trebaju održavati, treba platiti vozača”, ističe Željka Katanić.
Nedavno ih Ministarstvo rada i socijalno zaštite RS-a nije uopće htjelo razmatrati za financiranje projekt koji su prijavili zato što jedan dokument nisu ovjerili kod notara. “Znači falio nam je jedan pečat na jednom papiru i umjesto da su nam javili da to ispravimo, oni su nas automatski odbili. Iz Europske unije nam se u takvim situacijama jave i kažu što treba ispraviti, jer smatraju da imamo dobar projekat, a naše ministarstvo nije briga. Kao da se tu ne radi o rehabilitaciji 25 mladih ljudi”, kaže ogorčeno Katanić.
Zanimalo nas je kako izgleda jedan dan u njihovom dnevnom boravku i čime se sve bave njihovi korisnici.
“Dovedemo djecu kod nas. Prvo što zajedno pravimo je doručak. Onda kreću razne radionice, terapije i sportske aktivnosti. Mi djecu učimo i kuhati, jer je najveći strah roditelja što će biti s njihovom djecom kad oni umru, ko će ih nahraniti. Mi smo protiv toga da se takvu djecu, kasnije odrasle, smješta u domove kao onaj u Pazariću, želimo ih osposobiti da mogu živjeti među ljudima”, ističe predsjednica Udruženja Leptir.
“Na primjer, ovdje u Potočarima postoje zgrade za socijalno stanovanje. Zašto ne bi u suradnji s Opštinom, Centrom za socijalni rad i nama u jedan takav stan uselili 3-4 osobe s teškoćama i pružili im uslugu stanovanja uz podršku? To bi i tim mladim ljudima i njihovim roditeljima olakšalo strah da neće završiti u Pazariću ili sličnoj ustanovi”, dodaje.
Sada im najviše treba logoped.
“Jedino mjestu na kojem su niz godina djeca s teškoćama mogla dobiti logopedske tretmane u ovoj regiji je bilo naše udruženje. To znaju svi načelnici opština s kojima smo komunicirali. Nama sada fali logoped, jer je djevojka koja je to radila otvorila svoju privatnu ordinaciju u Bratuncu. Ona je volontirala, ali od toga se ne može živjeti. Imamo odlično opremljen logopedski kabinet, ali nemamo više logopeda”, kaže Željka Katanić.
“JOŠ UVIJEK IMA DOBRIH LJUDI”
Što se događa s djecom s poteškoćama kada postanu punoljetni, pitamo.
“Djeca s umanjenim intelektualnim sposobnostima u RS-u se poslije osnovne škole šalju u poseban zavod u kojem idu na dalje obrazovanjem, na primjer da budu pomoćni kuhar, pomoćni pekar, keramičar i slično. Međutim, oni kad završe srednjoškolsko obrazovanjem gube pravo na socijalna davanja, pa se često desi da ih roditelji onda ispišu u zadnjem polugodištu, jer ako završe tu školu, ostaju potpuno bez primanja. A one koji završe rijetko tko hoće onda zaposliti. Nažalost, to je najviše tako”, objašnjava Katanić.
Zato ih jako razveseli kada naiđu na ljude i kompanije koji su voljni pomoći.
“Postoje izuzeci, pa smo tri naša momka zaposlili u fabrici kontejnera u Potočarima, s kojom imamo divnu saradnju. Zadnjih šest godina smo konkurisali i kod Fonda za zapošljavanje osoba s invaliditetom, te smo za naše korisnike dobili staklenike, krmače i piliće za uzgoj. Pomogla nam je u vezi plastenika i Vlada Kantona Sarajevo, a u dvorištu centra imamo jedan plastenik u kojem obučavamo naš korisnike da si bar tako mogu proizvesti nešto hrane, a nešto uspiju i prodati. Što se tiče ostalih firmi, niko ih ne zapošljava. Nema senzibiliteta za njih, a ne zapošljavaju ih ni u opštinskim organima iako bi po zakonu trebali na 35 zaposlenih imati zaposlenu jednu osobu s invaliditetom”, kaže Katanić.
S obzirom na sve nabrojane probleme s kojima se suočavaju ljudi iz Udruženja Leptir, kao i njihovi korisnici, morali smo Željku Katanić pred kraj našeg razgovora pitati ima li nam ispričati nešto lijepo o svemu tome. Itekako ima, između ostaloga jer je gospođa Katanić i trener atletske reprezentacije Specijalne olimpijade BiH.
“Djeca iz Leptira su sudjelovala i na Specijalnim olimpijskim igrama za djecu s poteškoćama četiri puta i ostvarila značajne rezultate. Na primjer, jedan od njih, Mehidin Mehmedović, je prošle godine na toj sportskoj manifestaciji u Berlinu osvojio drugo mjesto u atletici”, priča nam Željka, koja se rado prisjeća tih putovanja i iskustava, ali i dodaje kako je to još jedan način da se ljude s hendikepima uključi u društvo. “Inače bi proveli živote u svojevrsnom kućnom pritvoru”, dodaje.
Kao pozitivne primjere izdvaja i razna ljetovanja, od Budve do Briona, koja su realizirana za korisnike udruženja. Iznajmljivači im se javljaju i nude smještaj za djecu s poteškoćama iz Srebrenice, a što se tiče odlaska na Brione, tu im je najviše pomogao Rade Šerbedžija. Puno im je značilo i što su nedavno mogli odvesti djecu i njihove roditelje na balet u Sarajevo.
“Jedna majka se nakon toga rasplakala, rekla je da nije nikad mislila da će moći ići gledati balet i da će joj se to tako svidjeti. Roditeljima te djece nije lako, oni su za mnogo toga zakinuti”, kaže Željka Katanić.
Sve u svemu, ima dobrih ljudi koji su spremni pomoći Udruženju Leptir i njihovim korisnicima. Problem su institucije svih nivoa vlasti, oni ih ili ignoriraju ili sabotiraju.
Ako želite pomoći radu Udruženje roditelja hendikepirane djece i omladine Leptir iz Srebrenice, novčane donacije im možete uplatiti na račune u banci NLB Banja Luka. Konvertibilne marke možete uplatiti na 562-009-00000-79303, a devizni račun je 5084101952161. Također im se možete javiti preko njihove stranice na Facebooku ako želite pomoći donacijama robe, hrane i drugih potrepština.
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
