AKTIVISTI PORUČUJU: “Odbrana Neretvice nam je vjetar u leđa za nove pravne bitke i pobjede”

Neretvica je primjer da se upornošću i zajedničkim zalaganjem sve može

„Rijeke teku vjekovima, a ljudske sudbine se odigravaju na obalama. Odigravaju se da bi sutra bile zaboravljene, a rijeke će teći dalje“ zapisao je češko-francuski književnik Milan Kundera u svom romanu „Nepodnošljiva lakoća postojanja“. Možda je to i najbolji opis koji možemo dati kada je u pitanju borba za rijeke i očuvanje prirodnih ljepota koje pojedinci svjesno idu da ugroze izgradnjom mini hidroelektrana. Borimo se svaki dan, korak po korak, strpljivo dobivamo jednu po jednu bitku, a jedna od njih je i bitka za rijeku Neretvicu.

Zvanična potvrda od strane Elektroprivrede BiH da je Ugovor o koncesiji za mHE na Neretvici iz 2009. godine raskinut rezultat je upornog i predanog zajedničkog rada Aarhus centra, Udruženja „Zeleni Neretva“ i naravno lokalnog stanovništva koji su direktno učestvovali u ovom pravnom procesu. Zato pobjeda pripada upravo ovoj ekipi.

Neretvica je primjer da se upornošću i zajedničkim zalaganjem sve može. Zato nastavljamo dalje s borbom, konkretno za rijeku Ljutu na kojoj takođe žele graditi mini hidroelektrane koje bi uništile neke od endemskih riječnih životinjskih vrsta u svijetu.

Tim povodom, iz Aarhaus centra su razgovarali sa pravnom savjetnicom Aarhus centra u BiH Ninom Kreševljaković i predsjednikom Udruženja za zaštitu okoline “Zeleni Neretva“ Amirom Variščićem.

Pravne bitke

Koliko su ovakve pravne bitke vjetar u leđa za sve ostale bitke koje su “na stolu”?

Nina: Dobivena bitka za Neretvicu je sigurno jedna od najznačanijih pobjeda, obzirom da smo uspjeli odbraniti rijeku od 15 malih hidroelektrana. Ono što je specifikum ovog slučaja jeste činjenica da je raskinut koncesioni ugovor. To se u praksi dešava veoma rijetko, budući da investitori teško odustaju od zamišljenih projekata, premda im aktivisti pravnim procesima ponište sve ilegalno ishodovane dozvole. Ovo u konačnici znači da će investitori krenuti u ponovnu proceduru ishodovanja dozvola jer je koncesioni ugovor i dalje na snazi. Međutim, ono što je sigurno jeste da za Neretvicu nećemo gledati takav scenarij, te ovaj slučaj ulazi u historiji najuspješnije odbranjenih rijeka u BiH. Naravno svaka pobjeda daje novi elan i nadu da ćemo i druge rijeke spasiti, a Neretvica nam je dokaz svima da ujedinjeni i uporni u svojoj borbi smo kadri odbraniti rijeku i od najvećeg moćnika, odnosno same države.

Amir: Smatram da ovakve pravne bitke, pogotovo ako završe pobjedom kao što je slučaj sa Neretvicom daju nadu i poticaj drugim aktivistima da shvate da stvari nisu ‘uklesane u kamenu’ i da se daju mijenjati. Postoji mnogo slučajeva gdje su lokalni aktivisti jednostavno nemoćni da se uhvate u koštac sa mnogo jakim protivnikom. Pri tome često ne pomažu uobičajene aktivnosti (kampanje i sl.) koje provode aktivisti, tako da nerijetko pravna borba ostaje jedina mogućnost da se zaustave projekti devastacije okoliša. Naravno, kao preduslov za uspješne pravne bitke jeste postojanje otpora lokalne zajednice i dobra organizacija. Mislim da je slučaj planiranih mHE na Neretvici pravi primjer na koji način bi lokalni aktivisti trebali pristupiti problemu. Mještani doline Neretvice su to pokazali na najbolji mogući način i bez njihovog ogromnog angažmana teško da bi došlo do konačne pobjede.

O izazovima

Je li bilo izazovno?

Nina: Svaki slučaj na kojem imam priliku da radim je izazov, budući da je izuzetno teško dokazati sve ilegalnosti koje su se dešavale tokom godina ishodovanja dozvola. Naime, organi vlasti u kooperaciji sa investitorima nastoje mudro da ispoštuju formu kada su zakonske odredbe u pitanju ali ne i suštinu, u čemu se zapravo ogleda ključ naše borbe. Organi vlasti se obično ograđuju riječima, „pa mi smo organizovali javne rasprave, objavili smo obavijest u dnevnim novinama“ i slično ali kada pročitate zapisnik i spisak učesnika sa javnih rasprava, uočavate da niko od zainteresirane javnosti nije bio prisutan osim investitora i njemu bliskih ljudi. U takvim situacijama je priličan izazov dokazati da ipak objava javne rasprave nije učinjena na adekvatan način, posebno ako imamo u vidu da nam je i sudstvo često korumpirano i donosi presude u korist investitora. Mi u BiH se ne borimo samo protiv investitora sa sumnjivim i po okoliš devastirajućim projektima, nego sa cjelokupnim sistemom, inspekcijama, sudstvom, tužilaštvom, policijom, ministarstvima itd. Sudski procesi traju godinama, zbog čega smo dovedeni u situaciju da predajemo apelacije na Ustavni sud BiH u nastojanju da ubrzamo procese. Tužilaštva gotovo u 99% slučajeva odbacuju mogućnost pokretanja istraga po našim krivičnim prijavama. Inspekcijski nalazi su gotovo uvijek svi uredni premda je jasno da se dešavaju ilegalne aktivnosti. U nedostatku pravne države, postići uspjeh Neretvice je velika stvar i trebamo kao društvo biti ponosni na tu pobjedu.

Amir: Većina problema u oblasti zaštite okoliša nose sa sobom manju ili veću dozu izazova, a iz razloga jer su problemi raznoliki i zahtijevaju različite pristupe. Bitka za Neretvicu je bila vrlo izazovna, i to kažem bez imalo pretjerivanja. Najveći izazov je bio u manjku vremena koje je neumoljivo proticalo i radilo u korist investitora. Stoga su mnoge aktivnosti morale da budu planirane i provedene u kratkom vremenskom periodu, a to često nosi rizik od pogreške. Srećom, lokalni aktivisti su od početka shvatili koliko je važan pravni aspekt borbe i na taj način je stvorena jedna vrsta sinergije koja je bila prijeko potrebna da bi se jedna ovakva bitka dobila.

Borba protiv lobija

Nije lako ustati i krenti protiv jakih lobija koji vide samo finansijski interes i zaštita priridnih bogatstava ih baš pretjerano ne interesuje. Jesi li ikada došli u iskušenje da odustanete?

Nina: Za jednu deceniju koliko sam u ovom sektoru, nikada niti jednim trenutkom nisam pomislila da odustanem. Posao pravnice za zaštitu ljudskih prava u oblasti okoliša je nešto što mom bivstvovanju daje svrhu. Moj zadatak nije samo zaštita prirode, već prije svega zaštita obespravljenih ljudi koji se bore za svoje osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na čist i zdrav okoliš. Neopisivo je zadovoljstvo kada usrećite i pružite nadu u bolje sutra jednoj cjelokupnoj zajednici kao što su ljudi iz Buturović polja, a takvih zajednica imamo još mnogo diljem naše zemlje. Ono što je sigurno jeste da nikada neću odustati od časnih i poštenih ljudi, i dozvoliti korumpiranim moćnicima da rade šta žele. Mi obični ljudi zaista imamo veliku moć u svojim rukama, samo je važno da to prepoznamo i iskoristimo na ispravan način.

Amir: Iskreno, ponekad sam znao razmišljati u smislu ‘zašto mi sve ovo treba’, ali ipak neko ozbiljno odustajanje nije nikada dolazilo u obzir. Naravno, tu ne mislim samo na Neretvicu, nego i na brojne druge slučajeve obzirom da sam u oblasti zaštite okoline aktivan pune dvije decenije. Stoga je sasvim normalno da se, pogotovo u društvu kakvo je naše, nekada nađete u vrlo teškim situacijama i da razmišljate o opciji da odustanete od svega. Srećom, kod mene ta opcija nije nikada prevladala.

Sada slijedi Ljuta

Kakav je osjećaj danas, nakon svega, kada odete ili prođete dijelom Hercegovine kuda nastavlja bezbrižno da teče Neretvica, ali njenim stopama će, sigurni smo, krenuti i rijeka Ljuta?

Nina: Prolaziti pored Neretvice koja je postala simbol našeg otpora ulijeva mi dodatnu snagu i hrabrost da nastavim dalje još jače i odvažnije. Uspjeli smo odbraniti rijeku od Elektroprivrede, od države. Takav uspjeh nam pruža nadu da ćemo još lakše izaći na kraj sa privatnim investitorima, samo je važno da budemo istrajni, hrabri i ujedinjeni, jer jedni bez drugih ne možemo. Pravna borba bez odvažnih ljudi koji su spremni svojim tijelima braniti rijeku bi bila nedovoljna, a najbolji primjer našeg jedinstva je upravo Neretvica.

Amir: Osjećaj se teško može opisati riječima. Mislim da je ta vrsta satisfakcije neki nevidljivi motor koji potiče sve aktiviste koji se bore za okoliš. Za mene je to jedan intiman osjećaj koji nosim u sebi i koji se probudi čak i pri samoj pomisli da sam, barem djelimično, lično doprinjeo da se spasi neka rijeka. To je taj osjećaj koji me inspiriše i vodi dalje u nove izazove, baš kao što je i borba za očuvanje rijeke Ljute. Imajući u vidu naša prethodna iskustva proistekla iz saradnje sa Aarhus centrom nemam nikakvih sumnji da će i bitka za Ljutu rezultirati pobjedom.

Nakon Neretvice, nastavlja se borba za rijeku Ljutu. Ovdje su u pitanju privatni investitori, hoće li zbog toga borba biti teža?

Nina: Borba za Ljutu traje duže od deceniju ali mislim da smo trenutno u fazi kada možemo gotovo sa sigurnošću reći da ćemo i ovu rijeku spasiti. Naime, sve dozvole koje investitor posjeduje su davno istekle, a radovi još uvijek nisu zvanično započeti. Nažalost, koncesioni ugovor je još uvijek na snazi ali ćemo se potruditi da i to postane dio prošlosti. Trenutno investitor za male hidroelektrane “Lakavica ušće” i “Palež” u skladu sa zakonom nema mogućnost produžiti građevinsku dozvolu niti urbanističku saglasnost jer su već jednom produžavane, a radovi nisu započeli, što znači da su iscrpljene sve zakonske mogućnosti za realizaciju ovog projekta. Za ostale planirane male hidroelektrane na rijeci Ljutoj još uvijek nisu izdate građevinske dozvole.

Amir: Naša javnost često percepira da strane privatne kompanije trebaju biti primjer poštenog i društveno odgovornog ponašanja u poređenju sa domaćim, bilo privatnim ili državnim kompanijama. Međutim, to najčešće nije slučaj. Strane kompanije se kod nas ponašaju sasvim drugačije nego što to rade u svojim, matičnim zemljama. To smo ranije vidjeli na raznim primjerima, a slučajevi Neretvice i Ljute to konkretno i pokazuju. Kada je u pitanju Neretvica, gdje je koncesionar domaće javno preduzeće EPBiH, bilo je mnogo lakše doći do konkretnih informacija i cijeli projekat je bio ipak koliko toliko transparentniji nego što je to slučaj sa Ljutom. Slovenačka kompanija, koja je koncesionar za gradnju mHE na Ljutoj, ponašala se prilično neodgovorno i netransparentno, a tu privilegiju općenito privatne firme dobijaju od strane politike. Pored toga, privatne firme nerijetko ‘igraju prljavo’, a granicu do koje mogu ići određuju vlasti. To je tako u cijelom svijetu pa tako i kod nas. Danas imamo sličnu situaciju sa Ljutom pri čemu javnost nema prave informacije o tome šta se trenutno tačno događa sa projektom mHE. Istekao je koncesijski ugovor (kao i pripadajući aneksi), slovenački koncesionar je u stečaju, a rukovodstvo Grada Konjica se, iz nama nepoznatog razloga, i dalje ne oglašava o ovom slučaju.

Izvor: fokus.ba

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Valter Portal

Mi istražujemo za Vas

Valter Portal

Mi istražujemo za Vas