U društvu u kom je cijena života devalvirana učesnici u društvenom životu su skloni kreiranju paralelne stvarnosti u kom život ima smisla. U toj stvarnosti nisu potrebne nit’ kuće od čokolade, nit’ prozori od marmelade, u toj stvarnosti ne bi bilo akušerskog nasilja, djeca bi bila djeca, igrala se, nervirala roditelje, razmišljala o nekoj novoj turi predstojećih praznika kako bi se još više igrala i kako bi još više nervirala roditelje.
U ovoj stvarnosti, pitanje je da li će to dijete dočekati prvo da izađe živo i zdravo iz bolnice – nakon poroda. Onda je pitanje da li će preživjeti vrtić i školu, ili možda oca koji je malo popio, a kad popije zna biti nezgodan, ali inače ni mrava zgazio ne bi. A kad je nezgodan stradaju i mama i to dijete.
PROPUSTI DOKTORA I ZATAŠKAVANJE
Od kolijevke pa do groba: akušersko nasilje, vršnjačko nasilje, porodično nasilje, nasilje na ulici, nasilje u medijima… Statističari onda stavljaju recke, mada sa ovim prvim imaju većih problema.
Ne da stave recku, već imaju problem da nešto proglase smrću zbog akušerskog nasilja. Usudite se vi optužiti doktore pa očekujte da će, ako ponovno dođete, prema vama biti fini. Neravnopravne su to okolnosti.
A kad se usudite, budite spremni na mukotrpnu borbu, baš kao što je to slučaj sa Maricom Mihajlović koja nam sve više blijedi iz sjećanja. Prošlo je već više od mjesec kako Marica sa svojom bebom šeta šidskim ulicama, samo u onoj paralelnoj stvarnosti. Možda ne spava jer se beba često budi, možda je brinu grčevi, možda je beba zakačila neki od virusa. Možda joj govore da pusti bebu da se isplače, možda joj govore da je ne navikava na ruke… Možda bi se Marica sjetila i vremena u iščekivanju bebe i tog spokoja dok se beba meškoljila u stomaku, gdje joj je bilo toplo i sigurno.
Marica se toga vjerojatno sjeti i u ovoj realnosti. U njoj nema bebe. Nema ni ljudi sa savjetima, pametovanjima, ima samo čekanja pravde, ali i da je dočeka to neće vratiti bebu.
Podsjetimo, Marica je svoje užasno iskustvo iz bolnice u Sremskoj Mitrovici podijelila javno. U brojnim gostovanjima ukazivala je na propuste doktora koga optužuje za smrt bebe, nakon čega je uslijedio čitav niz svjedočenja žena o akušerskom nasilju po bolnicama u Srbiji. Neke od njih optužile su istog tog doktora iz iste te bolnice.
Uslijedili su i protesti ispred bolnice u Sremskoj Mitrovici, ispred Ministarstva zdravlja, a jedan od protesta održan je i u Vranju.
U prošlom naletu svjedočenja o akušerskom nasilju, sad već pretprošle godine, Dejana Cvetković, novinarka iz Vranja je razgovarala sa 68 žena kako je izgledao njihov porođaj u Vranju, i većina žena nosila je negativno iskustvo. Kao problem navedeni su uzimanje mita, naplaćivanje medikamenata koji po zakonu treba da budu besplatni, i akušersko nasilje. Protiv četiri ginekologa iz vranjskog porodilišta vodi se postupak pred Osnovnim sudom zbog nesavjesnog pružanja ljekarske pomoći.
Pokrenuta je i peticija pokreta Kreni-Promeni, sa zahtjevom da se na porođaju ženama omogući besplatna pratnja. Peticiju je potpisalo 190.000 građana i građanki. Iz Vranja je stigao negativan odgovor jer ne postoje uslovi. Za sad pozitivnog odgovora nema ni iz bolnice u Sremskoj Mitrovici, ali i iz drugih bolnica jer, znamo to, ne postoje uslovi. I tu peticija ne može ništa.
NASILJE UKORIJENJENO U DRUŠTVU
Ova inicijativa doživela je i osude, jer nije suština u besplatnoj pratnji kao garanciji da neće biti akušerskog nasilja. Po toj formuli u bolnice bi moglo poslati i policajce, baš kao što su ih poslali u škole kako bi roditelji bili mirniji nakon masovnog ubistva u OŠ Vladislav Ribnikar. Policajci bi tako vrtili pendrekom dok doktori izvode carski rez i na jauk žene laganim udarcem po butinama bi dali do znanja da su tu i da brinu.
Možda vam zvuči suludo, ali zaista nismo daleko od tog scenarija jer nasilje se toliko ukorenilo u društvu, pa i porodilištu. „Kupovina“ pažnje doktora postala je opšteprihvaćena praksa jer nasuprot tome nalaze se Marica Mihajlović i druge žene koje to sebi nisu mogle priuštiti, ili možda i jesu, ali su sa pravom smatrale da ne treba to da čine jer, jednostavno, NE TREBA.
„Najviše ću plakati zbog toga što bih danas đavolu dušu prodala da mi je sin živ, a kamoli dala 1.000 evra korumpiranom doktoru. Ili bih vrištala na prijemu, vređala, nudila mito, bilo šta osim što sam u svojoj naivnosti verovala da se neko vodi samo i isključivo medicinom“.
Riječi su ovo žene iz Novog Sada koja je sa nama podijelila svoje negativno iskustvo. Njoj je, prije dvije godine, preminuo sin tri dana nakon rođenja kao posljedica prekasno urađenog hitnog carskog reza.
Njen problem je bio što je doktoru koji joj je vodio trudnoću umro otac, za što je imala apsolutno razumijevanje, jer nije očekivala „da neko radi tako odgovoran posao nakon što mu se desi takav gubitak.“ Vjerovala je, kaže, u sistem.
U bolnicu je došla četiri dana nakon predviđenog termina, a rečeno joj je da dođe pet dana nakon. Međutim, kako je obilno krvarila došla je „ranije“.
„Drhtala sam kao prut, i zbog svoje izbezumljenosti napravila najveću grešku – zaboravila sam mobilni telefon, što će se takođe apsurdom života u Srbiji ispostaviti kao još jedna kobna greška, jer sam u njemu imala barem broj od svoje doktorke. Nažalost, odsekla sam se od straha kad sam videla tu količinu krvi koja je u gutama izlazila iz mene i jednostavno sam ga zaboravila, žurila sam da što pre dođem“, priča ona.
ŽIVOT U TVOREVINI SRBIJI
Kad je stigla rečeno joj je da se naspava i da sačeka prvu smjenu. Poslije dva ujutru je ponovo prokrvarila, a nakon 20-ak minuta dozivanja i nakon što se pojavila doktorka odvedena je na hitan carski rez. Kako joj je rečeno, „bio je to posljednji momenat“.
„Odvode me u sobu gde ja ne slutim ni približno razmere katastrofe. Na mom kartonu piše ablacija (odljubljivanje posteljice), da je beba rođena sa 3.600 i 48cm dugačka. Dok čekam da mi donesu bebu da je vidim, oko 7 sati neonatološkinja mi saopštava da je beba rođena sa ocenom 0, reanimirana, prebačena u Dečiju bolnicu, procene loše. Ja sam drogirana što od anestezije, što od trodona koje daju i imam utisak kao da se to dešava nekom drugom“, objašnjava ona.
Ujutru dolazi doktorka da joj kaže „da može da vrati film porodila bi me čim sam došla, ali da im je bila – gužva.“
„Ako me je ičemu ova tragedija naučila, a to je da je život očigledno nespojiv sa mojim uverenjima kako treba živeti, te da je dok se ne izborimo za bolji i lepši svet, prilagođavanje, gluma i mimikrija neophodna za opstanak“, zaključuje ona i na kraju svega, naglašava, ostaje mržnja.
„I ja se i dan danas pitam gde i u koji zadžepak da spakujem tu mržnju da mi ne utiče na svakodnevni život“, iskreno će.
Dodaje i da borbu protiv akušerskog nasilja shvata i „kao borbu protiv grubijana u porođajnim salama koji iskorišćavaju ranjivost i bespomoćnost žena na prvom mestu“, a zatim i kao borbu „protiv akušerskih profitera – koji su usavršili mehanizme ‘izlaženja u susret’ na uštrb ostalih pacijentkinja.“
„Sve dok se stanje ne promeni i ne popravi, ako na pitanje ‘čiji ste pacijent’, kažete ime nekog mučenog ginekologa iz Doma zdravlja, ili nekog nasumičnog doktora koji nije i akušer u tom porodilištu, kako ćete proći stvar je isključivo sreće, što se u narodu kaže – kako se zalomi“, zaključuje ona na kraju.
I na to se svede život – ako se zalomi možda i preživite tvorevinu koja se zove Srbija. Ako ne? Ništa. Samo ćete biti još jedna crtica čiji rok trajanja samo do slijedeće crtice.
A što se Marice i njene bebe tiče, više od mjesec je prošlo a zvaničnog nalaza o smrti bebe još nema. Doci je produžen pritvor na još 30 dana i kao da sve ide ka tome da prašina pokrije i tu smrt, pa da ne gnjavimo više doktora. Potreban je u bolnici.
——————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Pročitajte još:
——————————————————————————————————————————————————————————————————————-Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
