Da li prisustvo dvoje studenata sa lecima zahtijeva „vanredne mjere obezbjeđenja“? Apsolutno ne, jer ne ometaju saobraćaj i ne ugrožavaju bezbjednost, nisu protest, ne pozivaju građane na akciju.
Kada u jednom društvu prisustvo dvoje ili troje mladih ljudi na ulici, sa lecima i transparentom, postane prvorazredni bezbjednosni problem koji zahtijeva hapšenja, privođenja i hitne prekršajne postupke, to društvo mora da se pogleda u ogledalo. Slika koju ćemo tamo vidjeti nije slika pravne države. To je slika neslobodnog društva, u kojem je pravo suspendovano, a policijski aparat stavljen u direktnu službu dnevnopolitičkih interesa.
Nedavni događaji u Republici Srpskoj i Brčko distriktu, u kojima su akteri bili studenti iz Srbije okupljeni oko inicijative Student u svakom selu, ogolili su licemjerje našeg sistema i eklatantnu zloupotrebu zakona.
Kao pravnik, ali prije svega kao građanin, osjećam dužnost da dekonstruišem ono što se desilo od Brčkog do Višegrada.
Da bismo razumjeli dubinu pravnog i logičkog apsurda kojem svjedočimo, moramo poći od šireg konteksta. Više od 100.000 državljana Republike Srpske posjeduju dvojno državljanstvo, a više desetina hiljada aktivno ostvaruju svoje biračko pravo na izborima u Republici Srbiji. To je činjenica koju svi pokušavaju da uvećaju ili umanje u svojim posmatranjima ovog fenomena, ali je tako. Činjenica je i da su pripadnici SNS-a sedmicama zvali građane i nudili im da ih upišu u Jedinstveni birački spisak i čak im fiktivno prijave prebivalište u Srbiji. Niko od nadležnih ovo nije ni prokomentarisao, a kamoli reagovao, ili da su institucije istražile o čemu se radi.
U skladu s tim, već nekoliko izbornih ciklusa unazad, sasvim je uobičajeno da se vladajuće stranke i političari iz Srbije uveliko reklamiraju širom Republike Srpske. Gledamo njihova lica na zakupljenim bilbordima u Banjaluci, Bijeljini, Doboju, svjedočimo njihovim kampanjama, javnim istupima i medijskoj dominaciji. Naši političari, i vlast, i opozicija, se utrkuju ko će se pojaviti u predizbornim spotovima, pozvati ili organizovati svoje pristalice da idu i glasaju za SNS. Sistem ni na to ne reaguje.
Međutim, kada nekoliko studenata iz te iste Srbije pređe Drinu sa namjerom da na ulici, mirno, popriča sa građanima o alternativnim političkim opcijama, sistem se naprasno „budi“. Vještački nacionalizam kulja, aktiviraju se „botovi“ po društvenim mrežama, a političari odjednom koriste pojmove kao što su „zakon“ „institucije“ „procedure“. Odjednom se aktiviraju sve policijske i pravosudne poluge kako bi se taj mirni, bezazleni razgovor, spriječio. Bilbordi vladajućih struktura su poželjni, ali dva studenta sa flajerima postaju bezbjednosna prijetnja. Ovdje pravo prestaje, a počinje gola sila.
Karavan ovih mladih ljudi pokazao je različite metode institucionalne i vaninstitucionalne represije:
Brčko) Studenti su postavili štand i razgovarali sa građanima. Policija nije prekinula skup, ali je uredno identifikovala organizatore i protiv njih pokrenula skraćeni prekršajni postupak, tereteći ih za neprijavljivanje skupa, tretirajući ih strogo kao strane državljane koji krše lokalne propise.
Doboj) Ovdje vidimo prelazak iz administrativne u fizičku represiju. Studenti su privedeni prije nego što je ikakav skup uopšte počeo. Nisu stigli ni da razviju transparent. Policija ih je odvela na takozvani „informativni razgovor“ i zadržala ih oko tri sata, tačno onoliko koliko je bilo planirano da traje njihov kontakt sa građanima. Ovo nije održavanje reda i mira, ovo je preventivno lišavanje slobode u svrhu onemogućavanja slobodnog kretanja i razgovora sa građanima. Ovo je zloupotreba ovlaštenja i uništavanje institucija Republike Srpske.
Višegrad) Orkestrirani fizički napad trojice odraslih muškaraca. Muškarac prilazi, verbalno napada studente i otima im transparent. Za razliku od Doboja gdje policija preventivno hapsi studente koji ne rade ništa, u Višegradu napadač na te iste studente šeta slobodno i satima nakon napada njegov identitet policiji nije poznat, iako su sva trojica identifikovana na društvenim mrežama i dovedena u vezu sa političarima iz Republike Srpske.
Ovdje MUP RS ne vidi prijetnju po javni red i mir. Možda da su studenti urlikali i napadali građane ne bi bili privođeni. Ovaj kontrast jasno pokazuje da je policija djelovala kao instrument zastrašivanja, a ne kao zaštitnik javnog reda, mira i prava građana.
Da bismo razobličili pravni alibi koji se koristi za ovaj progon, moramo analizirati Zakon o javnom okupljanju Republike Srpske.
Član 2. ovog zakona definiše javno okupljanje kao svako organizovano okupljanje građana koje se održava na za to primjerenom prostoru. Dalje, član 8. definiše mirno okupljanje i javni protest kao okupljanje radi javnog izražavanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja, koje podliježe obavezi prijave najkasnije pet dana unaprijed (Član 9).
Vlast u ovim slučajevima rigidno, bukvalistički i tendenciozno tumači prisustvo dvoje ili troje ljudi kao „mirno okupljanje“ koje podliježe rigoroznoj proceduri. Da li je zaista razgovor dvoje ljudi sa prolaznicima na trgu skup koji zahtijeva redarsku službu, prijavu rute kretanja i elaborate o bezbjednosti?
Zakon, međutim, nudi i drugačija rješenja koja pravna država može i mora primijeniti kada se vodi načelom srazmjernosti. U članu 30. jasno se definišu „drugi javni skupovi“. To su okupljanja građana čija je svrha ostvarivanje različitih interesa, koja nemaju za cilj ostvarivanje prihoda i koja se ne prijavljuju. Izuzetak od neprijavljivanja (stav 2) postoji samo „ako karakter ili očekivani broj učesnika javnog skupa nalaže preduzimanje vanrednih mjera obezbjeđenja van redovnog vršenja policijskih poslova.“
Da li prisustvo dvoje studenata sa lecima zahtijeva „vanredne mjere obezbjeđenja“? Apsolutno ne. Ovakve aktivnosti se, po samom duhu zakona, pa i striktnom jezičkom tumačenju u kontekstu javne opasnosti, mogu i moraju smatrati aktivnostima koje ne zahtijevaju formalnu prijavu praćenu birokratskom torturom, jer ne ometaju saobraćaj i ne ugrožavaju bezbjednost, nisu protest, ne pozivaju građane na akciju, pa čak ni po svom smislu ne okupljaju veću grupu ljudi (razgovor ne može voditi 20 ljudi, nego to mora biti daleko manji broj).
Čak i da pristanemo na najrigidnije tumačenje Zakona o javnom okupljanju, Republika Srpska i BiH su obavezane Evropskom konvencijom o ljudskim pravima (EKLJP), čije odredbe imaju supremaciju nad domaćim zakonodavstvom.
Član 11. EKLJP garantuje slobodu mirnog okupljanja. Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je kroz svoju bogatu praksu (npr. slučajevi Oya Ataman protiv Turske ili Navalnyy protiv Rusije) zauzeo kristalno jasan stav: samo neprijavljivanje mirnog skupa ne daje za pravo policiji da ga automatski prekine, rastjera učesnike ili ih privodi, ukoliko sam skup ne predstavlja stvarnu prijetnju po javni red, mir i bezbjednost.
Birokratski propust (ako ga uopšte i ima) ne smije biti osnov za represiju. Štaviše, ovdje se sloboda okupljanja neraskidivo prepliće sa slobodom izražavanja. Stajanje na trgu i dijeljenje materijala je osnovni oblik konzumiranja slobode izražavanja. Preventivno privođenje studenata u Doboju na tri sata je školski primjer kršenja ovih prava. Policija nije imala nikakav pravni osnov da ograniči slobodu kretanja licima koja nisu ni započela nikakvu aktivnost, pod providnim izgovorom informativnog razgovora.
Ovo nije bilo provođenje zakona, već klasično političko zastrašivanje i izvođenje pokazne vježbe sile nad najslabijima, onima koji dolaze u malim grupama, bez stranačke vojske i pratnje.
Događaji sa studentima iz Srbije nisu izolovani incidenti. Oni su simptom društva koje nema elementarne slobode. To što građani koji se informišu isključivo putem režimskih medija i nemaju pristup nezavisnim portalima često i ne znaju šta se dešava na ulicama njihovih gradova, samo produbljuje ovu tragediju.
Ne želim da nagađam da li je naručilac ovakvog postupanja policije neko iz Srbije, ili je to „kreativna“ideja naših domaćih političkih elita koje žele da se dokažu pred beogradskim partnerima. Za pravo i pravnu državu to je potpuno irelevantno.
Ono što je relevantno jeste činjenica da je pravo zloupotrijebljeno. Institucije su ponižene time što su natjerane da demonstriraju silu nad omladinom koja razgovara, dok se istovremeno žmuri na stvarne bezbjednosne probleme.
Kao društvo moramo shvatiti: kada policija hapsi transparente, a ne napadače na studente, mi više nismo građani u pravnoj državi. Mi smo taoci politike kojoj zakoni služe samo kao batina za neistomišljenike.
—————————————————————————————————————————————————————————————————
Pročitajte još:
—————————————————————————————————————————————————————————————————
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
—————————————————————————————————————————————————————————————————
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.
—————————————————————————————————————————————————————————————————
