Narativ da su za svo zlo na Balkanu ali i šire krive zapadne vrijednosti (ovaj termin je nedefinisan i mijenja se od namjere govornika) na našim prostorima ponavlja se još od vremena Slobodana Miloševića, koji je koristio jezik antiimperijalizma da bi opravdao vlastitu ekspanzivnu politiku.
Šta je tačno taj apstraktum „zapad“ u govoru stanovnika BiH – teško se može razlučiti, nekima je za zapad sinonim Amerika, nekima NATO, a nekima su problem same vrijednosti zapadnih država (politički liberalizam, vladavina prava i sekularizam, kao i prava manjina). Istina, ove vrijednosti se vrlo često ne sprovode univerzalno, već selektivno, te na pravo slobode govora danas često pozivaju upravo desničari koji bi ga sutra ukinuli.
BROJNE TEORIJE ZAVJERE
U zadnje vrijeme pak svjedoci smo nekih novih pojava internacionaliziranja desnice koja nije omeđena etničkim i vjerskim, a najrecentniji primjer za to je nedavni sastanak u Budimpešti na kojem je učestvovala konzervativno-autokratska internacionala: Vučić-Dodik-Orban-Erdogan. Još ranije je zaboravljeno na Vučićevo „100 muslimana za jednog Srbina“, pozivanje na osvetu Turcima, kao centralnu tezu kosovskog mita vrlo eksploatisanu devedesetih – jer su turska država i narod, vjerovatno zbog poslovnih interesa, najednom postali veliki prijatelji. Ne spominju se ni mađarske fantazije o teritorijalnom proširenju na susjedne zemlje, sve djeluje kao dobro komponovana desna simfonija. Zajedničko svima je duboki euroskepticizam i prezir prema liberalnoj demokratiji.
No, vratimo se temi kritika zapadnih političkih sistema. Sa balkanskih pozicija ona ne samo da je jalova, već je umnogome i kontraproduktivna, ali na balkanskim portalima bliskim desnim ili etnonacionalnim ideologijama popularna tema čija se aktuelnost ne iscrpljuje konstantnim recikliranjem. Primjera za ovo je mnogo, no navešćemo samo neke.
Vrlo je popularna teza o skoroj propasti zapada i uspostavi novog svjetskog poretka koje bi vodile zemlje BRIKS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika op.a.), ili globalnog juga, čiji bi alternativni ekonomski sistem trebao predstavljati alternativu postojećem poretku predvođenomAmerikom. Na društvenim mrežama, ali i tradicionalnim medijima, mogu se vidjeti, pročitati i čuti hvalospjevi o ovom prilično labavom savezu koji je i ideološki nekoherentan (primjera radi, Brazilima jedan od najvećih prideova na svijetu, dok Rusija kažnjava homoseksualnost zatvorom) te, s druge strane, mnoge „analize“ koje proriču slom Amerike i EU.
Posebno je zanimljivo povezivanje prirodnih nesreća i katastrofa sa nemoralnim ponašanjem zapada, ili pak usvajanjem minimuma liberalne demokratije, pa tako jedan od najčuvenijih primjera datira s početka pandemije 2020. godine kada je efendija Muhamed Velić početak i pojavu korona virusa u Kini povezao s kineskim tretmanom Ujgur muslimana, da bi kasnije povodom otkazivanja BH Povorke ponosa u Sarajevu (zbog epidemiološke situacije) na Facebooku napisao da u svakom zlu ima nešto dobro i da se nada da se pride više nikada neće održati. Ovo je pisao dok je u BiH na respiratorima umiralo 10-ak ljudi dnevno.
Animozitet spram zapada dodatno podgrijavaju brojne teorije zavjere (koje se najčešće pojavljuju na portalima bez impresuma), pa se tako, naprimjer, godinama vrti vijest o navodnom sajmu djece u Belgiji koju usvajaju pedofili, iako je riječ o raspravi o surogat majčinstvu i istospolnim parovima (originalna vijest je objavljena u časopisu Brussels Times).
No to ne spriječava mnogobrojne komentatore da to vide kao dokaz potpunog moralnog rasula na zapadu.
Među regionalnim portalima po svojoj antizapadnoj retorici se izdvajaju Vučićevi mediji te B92 i kanal Vesti, koji u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu raspad Amerike najavljuje svaki mjesec, pozivajući se na ruske i kineske izvore. Bitno je napomenuti da ovakve pseudokritike dolaze i sa lijevog političkog spektra koji u kolapsu liberalnog poretka vidi šansu za revoluciju, no skloni su mu i pojedini bh. mediji bliski entinacionalnim i desnim politikama.
Najplastičniji primjeri za to mogu biti tekstovi Borisa Budena i Hajrudina Hromadžića u zagrebačkim Novostima, gdje on iz nekog pseudomarksističkog stanovišta Zelenskog naziva glumcem i slugom imperijalističkog zapada, potpuno zanemarujući činjenicu da u vrijeme dok on ispisuje svoje cinične retke Ukrajinci masovno ginu od ruskih projkektila a Kijev je pod konstantnim granatiranjem.
Nemogućnost da zamisli političko zlo izvan rakursa zapada ljevicu će skupo koštati u neizvjesnoj budućnosti.
ODUŠEVLJENJE NEDOMOKRATSKIM SVIJETOM
Jedna od zvijezda lokalne antiglobalističke scene je i hrvatska novinarka i spisateljica Vedrana Rudan, poznata po svojim nepovezanim tekstovima kao kombinaciji teorija zavjere i patetične jugonostalgije.
Ova popularna autorka u svojim tekstovima redovito lamentira nad sudbinom bliskog istoka, djece u Africi ili pak Afganistanu. U ovom, naravno, nema ništa sporno da ista spisateljica ne likuje nad, primjera radi, uništenjem Notr Dama u požaru koji vidi kao neku onostranu kaznu za kolonijalne zločine Francuske. Ta pervertirana logika je pogrešna na mnogo nivoa, najprije jer je Notr Damizgrađen mnogo prije nego što je Francuska postala kolonijalna sila, i jedini koji su tu uzidali svoje kosti i živote su francuski kmetovi.
Suštinski, nema kulture ili civilizacije koja u nekom segmentu nije bila inherentno varvarska – po toj logici trebalo bi porušiti i astečke piramide jer su potonji praktikovali žrtvovanje ljudi.
Bitno je napomenuti da lokalni antizapadni narativi dolaze vrlo često prerađeni i upakovani na lokalno prihvatljiv način tako da se balkanski narodi lako vide ili poistovjete sa kolonizovanim narodima dalekih zemalja. Dobar primjer jeste odnos Bošnjaka prema Palestincima, sudeći po internet komentarima u kojima se proklinju Izrael i SAD a ponegdje zaziva i sam Hitler. Međutim, kada su ti isti Palestinci tokom migrantske krize 2016/2017 došli i do BiH, susreli su se sa ogromnim nasiljem i šikaniranjem od strane lokalaca (iz ovoga naravno treba izuzeti mnogobrojne divne ljude koji su pomagali ili pomažu ljudima u pokretu).
Još jedan bitan segment jeste da liberalno demokratski okvir kao takav dozvoljava ovu vrstu kritike, pa naprimjer u Velikoj Britaniji imate i hotline na koji možete da prijavite rasnu diskriminaciju, dok je širom zapadnih sveučilišta moguće slušati kurseve koji se kritički odnose spram kolonijalne prošlosti i posljedica tih okrutnih politika.
Pokušajmo zamisliti kritički odnos prema prošlosti u NR Kini, gdje je svaki pomen na događaje na Trgu Tijananmen cenzurisan, ili današnju Rusiju, gdje vas ostavljanje cvijeća na spomenik nekom ukrajinskom pjesniku, ili, dovođenje u pitanje „specijalne vojne operacije“, može odvesti na robiju.
To jeste i inherentni problem antizapadnih narativa na Balkanu, što u svojoj kritici zapadnog svijeta kao antipod stavljaju autokratske i totalitarne države.
Kada je riječ o oduševljenju spram nedemokratskog svijeta, tu također vlada svojevrsno totalitarno bratstvo i jedinstvo, pa tako, naprimjer, desno orijentisani Srbi i Hrvati često izražavaju oduševljene represivnim teokratijama bliskog istoka i njihovim stavovima prema ženama i homoseksualcima, što možda i ne bi bilo toliko čudno da ti ljudi sutra ne bi kamenovali neku džamiju.
Teze da je zapadni svijet nemoralan, dekadentan i na ivici propasti prilično su stare, kruže evropskom intelektualnom scenom i javljaju se u različitim formama od njihovog nastanka do danas. Od tada su se desile mnogobrojne tektonske geopolitičke i ekonomske promjene, no zapadna Evropa, Australija i Amerika i dalje ostaju najpoželjnija mjesta za život na svijetu, dakako i za brojne kritičare zapadnih vrijednosti, koji oblače i kupuju zapadne brendove i voze isključivo zapadna auta.
Pogotovo ovdje u BiH mnogo smo osjetljivi na kolonijalne nepravde za narode koji su prije samo tridesetak godina izbacivali komšije iz stanova zbog imena i prezimena, mnoge protjerali, dok su brojni završili i u masovnim grobnicama.
Naravno, lakše je žaliti za gladnima Afrike nego odgovoriti na pitanje gdje su naše komšije, zar ne?
