”Blum”, “Bosna”, “Referendum 92”, “Zviždači”, “Talijan”, “Dragan Vikić”, “Čizma”… samo su neki njenih filmova – Temu moram osjetiti u sebi bez obzira na to da li je politička ili bilo koja druga
Mnogi ljudi bili bi zaboravljeni. Brojne priče ostale neispričane, događaji neopisani. U tišini i mraku ostale bi brojne ljudske veličine, heroji, sportski velikani, veliki književnici, graditelji da Arijana Saračević Helać nije upalila svjetlo i osvijetlila živote i djela najhrabrijih, najjačih, najboljih, najupornijih, najsposobnijih među nama. Svojim dokumentarnim filmovima i serijalima kontinuirano podsjeća na one kojima je učinjena nepravda, na one koji su BiH proslavili širom svijeta, na one koji su bili spremni žrtvovati svoj život za domovinu. Heroina u ratu, heroina u miru, novinarka, ratni reporter, urednica, borkinja za ljudska prava i slobode uvijek je na bedemu istine, pravde, ljudskosti i čovjeka.
DRUGA FORMA
”Blum”, “Bosna”, “Referendum 92”, “Zviždači”, “Talijan”, “Dragan Vikić”, “Čizma”… samo su neki od filmova Arijane Saračević Helać koji su u gledaocima probudili najljepše emocije, koji su izmamili uzdahe duše, zbog kojih su srca jače zakucala, a oči se orosile suzama.
– Nakon 25 godina rada u informativnom programu, prije 12 godina sam prešla u dokumentarni. Godinama mlada za dokumentarni program, navikla na 24-satno radno vrijeme, stalno pod adrenalinom morala sam se prilagoditi drugoj formi. Prilagodba nije dugo trajala, vrlo brzo je svjetlo ugledao prvi dokumentarni serijal “Politička ubistva”. Uslijedile su brojne, vrlo glasne reakcije javnosti, ali i moji drugi filmovi “Izdaja Posavine”, “Pozderci”. U fokus sam vratila značaj porodice Pozderac o kojoj se vrlo malo znalo, a koja je izuzetno značajna. Završen je i film o Branku Mikuliću, Blumu, Aliji Isakoviću, na što sam posebno ponosna, pa serijal “Djeca rata”. Uglavnom, u posljednjih 12 godina u dokumentarnom programu uradila sam 35 dokumentarnih filmova i serijala. I dalje radim 24 sata, bez obzira na to što radim u dokumentarnom programu. Svoj posao nikada nisam naučila da ostavim na poslu, uvijek ga nosim kući i uvijek radim, priča Saračević Helać i ističe ogromnu podršku porodice i prijatelja. Naglašava da tokom rada na filmovima pored razumijevanja i podrške ima i pomoć najbližih koji se trude da joj pomognu u istraživanju, pronalaženju sagovornika, dokumenata, svjedoka.
Arijana je tokom agresije na BiH bilježila najvažnije trenutke, obišla je brojna ratišta, uvijek rame uz rame sa najhrabrijim sinovima i kćerima naše zemlje.
– Taj period ne smijemo zaboraviti. Sve što ja radim je kontinuitet. Ja sam novinarka od prije rata, cijeli moj novinarski život je kontinuitet. Svjedok sam događaja i smatram da neke stvari treba dovesti do kraja. Drago mi je što nakon svakog dokumentarca otvorim novo pitanje. Posljednji dokumentarac “Čizma” je imao lijepe reakcije, nježne reakcije. Podsjetio je na neko vrijeme, lijepo ali i ružno, ali bitan je kraj i poruka, a to je možda je priča lokalna, ali dobrota ljudi je bezgranična. S druge strane kroz Dragana Vikića, kroz nepravdu koja se njemu desila, nastavila sam priču koja je otvorena filmom o Talijanu, a to je priča o smjeni ljudi u ratu. Jednostavno neki ljudi nisu odgovarali sistemu i smijenjeni su u toku rata. Nakon što sam ja otvorila tu temu, počelo se o tome pričati, pisati, snimati. Većina nas koji smo preživjeli rat i koji smo bili tu kasno smo to saznali ili uopće nismo saznali, kao što nismo znali da postoje Ševe sve do ubistva supruge Sefera Halilovića, napominje Saračević Helać.
LJUBAV I ŽAR
Brojne informacije, sjećanja, događaji obilježili su život ove, po svemu, posebne novinarke. A posebna je upravo po tome što je novinarstvo kao poziv odabrala u ranom djetinjstvu i ljubav prema ovom zvanju je nikada nije napustila. Ta ljubav se osjeti, taj žar koji jednakom snagom zapali vatru svakog novog filma pred ekranima drži gledaoce bez obzira na godine, ranije iskustvo, očekivanje.
– Mom karakteru je veoma važna sloboda, sloboda u svakom smislu. To je vodilja kroz cijeli moj život, ne samo u novinarstvu. Ja moram imati slobodan duh. Ako me nešto koči i ako ja svojim srcem ne prihvatam nešto, ja to odbacujem. Temu moram osjetiti u sebi bez obzira na to da li je politička ili bilo koja druga, ali ako ne klikne u meni, ne mogu to da radim. Svaku temu sam osjetila u sebi i nadam se da se vide te emocije, gledatelji prepoznaju emociju, kaže Arijana.
I zaista, Arijanini filmovi se željno iščekuju, za premijere se traži stolica više, jer toliko emocija, sjete, ljubavi, snage rijetko gdje se osjeti. Arijanini filmovi dušu pune ponosom i prkosom, Arijanini filmovi vraćaju osmijeh na lice, mame suze u očima. Arijanini filmovi su damar jednog vremena, sistema, života.
– Sve je teže doći do sagovornika, posebno kada su političke teme u pitanju, ali i ja sam jako izbirljiva kada su sagovornici u pitanju. Ako je negdje potrebno, u nekom historijskom vremenu, da govori osoba kojoj ja u svakodnevnom životu ne bih dala sekundu pažnje javnosti, insistiram da govori, moram biti profesionalna i pozvati tu osobu. Jednostavno, ne falsifikujem historiju, nego je bilježim onako kakva jeste, kaže Arijana Saračević Helać.
– Svaka nagrada je priznanje za nečiji rad i trud i naravno da me obraduju, ali dok radim na filmu, ne razmišljam o tome jer ne radim zbog nagrada. Naš posao je istina i svrha našeg posla je istina koju mi moramo prenijeti i ostaviti u bilo kojoj formi. Drago mi je da ljudi vole da gledaju moje dokumentarne filmove, da ih jedva čekaju. Puno truda i rada uložim u njih. To se možda ne vidi na ekranu, ali dokumentarni film je veoma zahtjevna forma. Ono što je meni najveća satisfakcija je to da sam recimo nakon “Talijana”, “Vikića”, “Čizme” dobila dosta poruka da su ljudi u jednom danu po dva-tri puta gledali film. To je ustvari pokazatelj da treba da radim takve stvari, da ostane dokument, jer mi na sve tri strane imamo drugačiju historiju. Sve tri strane iz udžbenika drugačije uče, drugačije filmove prave. Ne obazirem se na to. Ja sam svjedok događaja i bez obzira na to neke stvari nisam znala. Radeći ove dokumentarne filmove, mnogo toga sam saznala i uvijek dobro ispečem prije nego nešto kažem. Veliki problem je arhiv koji je na drugačijim formatima, prevaziđenim formatima, mašine su pokvarene. Tu najviše vremena izgubimo, pored istraživanja. S druge strane postoje ljudi koji ne žele da se pojavljuju u javnosti, a veoma su bitni, ali ja sam poprilično dosadna novinarka i nikad ne odustajem. I uglavnom ta dosada se isplati na kraju, sa osmijehom komentariše dobitnica Zlatnog ljiljana.
DVIJE PRIČE
Kod Arijane nema praznog hoda. Ako ne snima, onda traži sagovornike, ideje, teme, sklapa mozaik novih priča, filmova, svjedočanstava.
– Imam dvije priče u glavi, serijal i dokumentarni film. Nešto je malo drugačija tema od svih koje su rađene na ovim prostorima. U pitanju su politički dokumentarci, vidjećemo hoću li uspjeti to iznijeti. Pored toga voljela bih skrenuti pažnju na djecu, nastavnike, ratne škole. One koji su ostavljali svoju djecu, roditelje i pod kišom granata vraćali svjetlo u podrumske učionice. Pričali, pjevali, pisali, vraćali nadu djeci, davali sve od sebe da najmlađi bar na trenutak mislima izađu iz ratnog košmara. Dokumentarni film je uvijek živ, gleda se danas i gledaće se i za 20 godina. Na tržištu imamo hiperprodukciju dokumentarnih filmova. Međutim, većina ne prepoznaje razliku između reportaže i dokumentarnog filma. Dokumentarni film je trend, ne samo kod nas nego u svijetu i zaista se puno novca ulaže u njih. I u BiH imaju fondovi koji su dostupni, međutim ja radim za svoju platu, zaključila je Arijana Saračević Helać.
Izvor: oslobodjenje.ba
