Posljednjih dana, pored uobičajenih dnevnih, iz sata u sat praćenja Dodika, njegovih izjava i aktivnosti, što čini već decenijama ogromnu većinu političkog života u BiH uopće, nekako su se uspjeli probiti i naslovi o tome ko će biti rektor najvećeg univerziteta u BiH. Bolje da nisu.
Ne ulazeći u tačnost brojnih navoda o ovom ili onom kandidatu, ili kandidatkinji, utisak koji se stiče vezan za cijelu proceduru izbora rektora Sarajevskog univerziteta je gorak. Naravno, novinari su secirali moralne likove, djela i podobonosti kandidata, nagovještavali moguće političke, klanovske, interesne, duboko-državne veze. Ali za pravu analizu stanja potrebno je zaroviti dublje i krenuti od pitanja – ne otkuda, na temelju čega ovaj ili onaj kandidat, nego kakvi su to uslovi koji omogućuju da se izbori za rektora Sarajevskog univerziteta pretvore u svojevrsni reality show.
Prvi tačan odgovor koji će nam ponuditi i najneupućeniji građanin ove zemlje bit će – politika. Za politiku, ne samo u našoj zemlji, univerzitet je uvijek predstavljao važnu polugu moći kako na ideološkom, tako i na uskointeresnom planu. Politika po prirodi svog djelovanja želi kontrolirati univerzitet – i tačka.
U ideološkom smislu, važno je steći bonus znanstvene, odnosno obično kvazi-znanstvene legitimacije za neke svoje političke odluke, a interesno, kao što znamo, preko „svojih“ ljudi na univerzitetu moguće je ostvariti neke kratkoročne ciljeve – dovesti, postaviti odnosno ukloniti nekoga s neke pozicije, zaposliti, realizirati neki tender, itd. Postoji i treća važna simbolička perspektiva koju u svojim tekstovima opisuje profesor Ugo Vlaisavljević. On opisuje fenomen „prof. dr. političara“, prema kojem pojedinac koji je jednom nogom u politici, a drugom u akademskoj zajednici, stječe naročiti simbolički kapital koji koristi za svoj probitak i na jednom i na drugom planu.
Ali šta nam sve ovo govori? Treba tek istražiti da li je u svojoj ukupnoj historiji Univerzitet u Sarajevu imao rektora ili rukovodstvo koje nije na direktan ili indirektan način bilo politički ovjereno? Da li danas možemo zamisliti izbor, ne rektora, nego dekana, bez neke vrste političkog aminovanja?
Teško. Odnosno, to je zamislivo samo na onim fakultetima koji nisu od posebnog „vitalnog interesa“ za političku elitu. Da i ne govorimo da je postalo pravilo da svaka nova garnitura vlasti, recimo u Sarajevskom kantonu, dolazi sa svojim nacrtom Zakona o visokom obrazovanju. Odgovori na ova pitanja dat će nam pravu sliku stanja Sarajevskog univerziteta, ali i šire, stanja visokog obrazovanja u našoj zemlji.
Dolazimo tako do druge nepoznate u našoj visokoškolskoj jednačini – akademska zajednica. Ideja modernog univerziteta podrazumijeva akademsku zajednicu istraživača s punom slobodom djelovanja, svako u svom istraživačkom polju, s ciljem doprinosa općem dobru zajednice u kojoj živi, čak ako to podrazumijeva dovođenje u pitanje dotadašnjih spoznaja, stavova, opredjeljenja, vrijednosti na kojima počiva društvo. Zbog te slobode djelovanja, propitivanja dosadašnjih istina akademska zajednica često je meta napada i optužbi za subverziju.
Nezrela društva, kakvo je na žalost naše, teško shvaćaju da moraju – za svoje dobro – plaćati one koji će stalno dovoditi u pitanje uvriježena shvaćanja i istine koje trenutno baštini to isto društvo. Nezrela društva teško podnose činjenicu da moraju izdvajati iz budžeta za instituciju gdje će njihovu djecu „kvariti“, jer će naučiti postavljati pitanja koja će za njih biti uznemirujuća.
Onda političari u BiH, a vidjeli smo, i u Srbiji i Hrvatskoj gnijevno pitaju kakvi nam to likovi predaju našoj djeci, traže otkaze. Nezrela društva, sve sa svojim nedoraslim političarima, hoće univerzitete iz kojih će izlaziti klonovi, kopije svog lika i djela, sve da bi se reproducirali postojeći odnosi moći. Zato se, to je već vidljivo, pod krinkom bolonjskog procesa, naši univerziteti pretvaraju u „uslužne institucije“, a nekada duboko humanistički odnos između profesora i studenta izražen riječju „kolega“ (kolegica) transformira se u odnos klijent – pružatelj usluga.
Namjesto misije produbljenja humanističkog samorazvoja mladog pojedinca kroz obrazovanje, univerzitet se već duže vrijeme birokratizira, hipernormativizira, administrativno disciplinira postajući prepreka svakom slobodnom istraživanju.
Izvorna humanistička, prosvjetiteljska misija pretvara se u tržišnu, pa se univerzitetu ispostavlja kriterij „tržišne isplativosti“. Ustvari, radi se o podloj zamjeni teza. Ne smije se univerzitet prilagođavati zahtjevima tržišta, nego se tržište prilagođava i širi, samo se stvara otvarajući nove niše, zahvaljujući idejama koje su nastale slobodnim istraživanjima i djelovanjima univerziteta. Tako to treba da funkcionira, a ne obrnuto.
Da bi pak to tako funkcioniralo, sada politiku ostavimo po strani (koliko je to uopće moguće) potrebna nam je istinski slobodna zajednica istraživača čija je glavna karakteristika demokratsko, egalitarno međusobno odnošenje – međusobno uvažavanje, tolerancija, ophođenje na ravnopravnoj osnovi. Akademska zajednica treba da bude primjer demokratskog duha, a ne da liči na svoje društvo. Ona treba da postavlja primjer. I tu je ključni problem u našem slučaju.
Način na koji univerzitet bira svoje rukovodstvo je temeljno nedemokratski. Još gore, on je oligarhijski, autoritaran i kao takav podložan svakojakim interesnim i političkim utjecajima. Rektora biraju senatori, sve od reda dekani fakulteta koji glasaju prema svom ličnom nahođenju, bez ikakve obaveze konsultacije sa svojom „izbornom bazom“, profesorima koji su ih izabrali. Šta znači isključiti, u ovom slučaju, preko 1.000 visokokvalificiranih radnika za koje se teško može reći da nemaju svoje mišljenje, iz izbornog procesa osobe koja će u naredne četiri godine odlučivati o njihovoj egzistenciji?
O administrativnom i drugom osoblju univerziteta da i ne govorimo. Zar činjenica da su se na posljednji konkurs za rektora Sarajevskog univerziteta prijavila samo dva kandidata, kao i činjenica da sve češći izbori za rektora s tijesnom pobjedom (od par glasova) ne govori u prilog tome da je ovakva procedura izbora obesmišljena, da većina ljudi ne želi da se bavi time jer se „sve već ionako unaprijed zna“?
Ovaj senatorski način izbora rektora možda je imao smisla u vrijeme kada su fakulteti bili mjesto moći i odlučivanja, kada su imali pravni subjektivitet, a univerzitet bio labava konfederacija fakulteta.
Danas, u promijenjenim zakonskim okvirima, kada su fakulteti izgubili subjektivitet, a sva moć skoncentrirana u ruke nekolicine – rektorata i senata – ovakav dubinski antidemokratski način odlučivanja i upravljanja kojim se isključuje ogromna većina zaposlenih nedostojan je akademske zajednice i ideje modernog univerziteta. Priliči više nekakvom generalštabu.
Akademskoj zajednici ne priliči koncentracija tolike moći u rukama nekolicine, ali također je istina da je naša akademska zajednica to sve dopustila. U našoj akademskoj zajednici, općenito, već duže vrijeme ne čujemo argumentiranu i tolerantnu raspravu, nego se komunicira pozivajući se, ne na naučne izvore i teorije, nego na odgovarajuće članove zakona, pozivanjem inspekcija, komunicira se preko partijskog zaleđa, ili pak uz pomoć svojih portala.
Takav ambijent rata svih protiv svakoga pogodovao je povećanju ranjivosti univerziteta i njegovoj otvorenosti za svakojaka izvanuniverzitetska mešetarenja. Taj sunovrat se ne može sakriti šminkom univerzitetske rangiranosti na Šangajskoj ili nekoj sličnoj listi, visokoj citatnosti, a pogotovo ne tehnobirokratskim novogovorom o „izvrsnosti“. Kako god to da zvuči, jedini lijek za ovo stanje i prvi korak k ozdravljenju ove važne institucije je njena strukturalna demokratizacija.
Kako bi izgledalo demokratsko biranje rektora? Ako zadržimo postojeću, senatsku strukturu odlučivanja, onda bi svakako trebalo uvesti prethodno glasanje na vijećima fakulteta istog dana u isto vrijeme, s obavezom dekana-senatora (imperativni mandat) da volja vijeća iskazana većinskim glasanjem za ovog ili onog kandidata bude njegov ili njezin javni – nipošto tajni glas na izbornoj sjednici senata.
To bi, sa svoje strane, obavezivalo kandidate za poziciju rektora da obilaze ne partijska ili neka druge klanovska sijela, već amfiteatre fakulteta univerziteta kojim će sutra upravljati da najširem auditoriju profesora i studenata objašnjavaju svoje planove rada i da se bore za njihovu podršku.
Ako će nekom nešto obećavati – neka to obećaju svojim kolegicama i kolegama. S druge strane, to bi otežalo djelovanje vanuniverzitetskih centara moći da utječu na izbor rektora, jer sada namjesto 40, 50 ljudi treba djelovati prema nekoliko hiljada uposlenika i studenata, što je ujedno najbolja brana protiv takvih pretenzija.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Čitajte još:
IZMEĐU EURA I ANE BRNABIĆ: Pismo poslanicima Narodne skupštine RS
————————————————————————————————————————————————————————————————————————Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
