ONI DOLAZE: Ratni veterani kao mirovni aktivisti zajednički ruše tabue

Kako je moguće da ratni veterani ARBiH, HVO-a i VRS, ljudi koji su se nekoć gledali preko nišana, postanu ne samo mirovni aktivisti, već i dobri drugovi?

Odgovor na to pitanje može se naći u nedavno objavljenoj knjizi “Dolazimo u miru: rad s ratnim veteranima na izgradnji mira” u izdanju Centra za nenasilnu akciju (CNA).

U ovoj izvrsnoj knjizi sakupljena su iskustva koja je nevladina organizacija Centar za nenasilnu akcijustekao tokom više od dvadeset godina suradnje sa bivšim borcima. Tekstove u Dolazimo u mirupotpisuju Amer Delić, Ivana Franović, Nedžad Novalić i Nenad Vukosavljević, a knjigu su uredile Ivana Franović, Davorka Turk i Martina Fischer.

NAJVEĆU PODRŠKU IMAJU OD ORGANIZACIJA RVI

U prvom dijelu knjige s naslovom Potencijal ratnih veterana za izgradnju mira mogu se naći tekstovi u kojima se opisuje kako je kroz godine tekao rad aktivista iz CNA s ratnim veteranima, pa kako su onda i sami veterani počeli postajati mirovni aktivisti. Tu je naročito dirljivo čitati svjedočanstvo Amera Delića, veterana Armije RBiH, pod naslovom Borac pa graditelj mira – šta čaršija kaže?, kao i tekstove koji opisuju posjete veterana i mirovnih aktivista mjestima stradanja i ratnih zločina počinjenih u ratu.

Pokazuje se i da je važno biti ustrajan, jer im se često znalo dogoditi da ih, kada se pojave prvi put, domaći gledaju s podozrenjem, drugi put s pozitivnim iznenađenjem, a treći put ih dočekuju otvorenih ruku. 

Drugi dio knjige naslovljen Ko su ti ljudi? i u njemu je najzanimljivije pročitati kratke profile i fotografije bivših boraca koji su postali aktivisti. Indikativno je da mnogi od njih ističu kako su im djeca otišla živjeti u inostranstvo i da su više optimizma za budućnost BiH imali u prvim godinama nakon rata, nego što ga imaju sad. U mirovnom aktivizmu sudjeluju jer ne žele da se rat ponovi.  

Zanimljivo je i da su neke boračke organizacije skeptično reagirale na naporne mirovnih aktivista, a neke su zauzele i stav da se one u sve to ne žele uključivati, ali da su zato najveću podršku dobili u organizacijama ratnih-vojnih invalida. Oni koji su u ratu izgubili više često su spremni učiniti i više za mir.

S obzirom na stanje apatije i stalnog podgrijavanja međunacionalne mržnje u režiji političkih elita, koje danas vlada u Bosni i Hercegovini a i regiji, tridesetak godina nakon završetka rata čitanje knjige poput Dolazimo u miru može djelovati kao eliksir koji okrepljuje dušu i liječi traume.

Centar za nenasilnu akciju je, iako na malom uzorku, svojim upornim aktivističkim radom pokazao ne samo da se može doći do pomirenja i razumijevanja među ljudima u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, koji su u ratovima raspada Jugoslavije bili na sukobljenim stranama, već da je moguće doći i do solidarnosti pomoću koje svi zajedno možemo graditi bolju budućnost.

O iskustvima rada s ratnim veteranima na izgradnji mira razgovarali smo s historičarem i članom tima Centra za nenasilnu akciju Nedžadom Novalićem, jednim od autora knjige Dolazimo u miru. Za početak nas je zanimalo zašto su važni obilasci mjesta stradanja u ratu.

UVAŽITI I PATNJU “DRUGE STRANE”

“Najprostije kazano: zato što ta mjesta postoje, na njima se organizuju komemoracije, na njima se podižu spomenici. Ova mjesta je važno obići jer je to često znak podrške zajednici koja je danas u nekom mjestu manjinska i kojoj je dobrodošla svaka vrsta podrške, i iz našeg iskustva mogu reći da je mnogim ljudima dolazak mješovite grupe veterana značio mnogo. Bio je to znak da ih se prihvaća, da se priznaje njihovo stradanje”, kaže Novalić.

Upozorava i da postoje mjesta, spomenici i komemoracije koji su destruktivni iz perspektive izgradnje mira.

“Selektivno sjećanje samo na naše žrtve, negiranje ‘drugih’ žrtava, poruke mržnje sa spomenika ili sa zvaničnih komemoracija, sve je to što smo vidjeli i željeli smo na neki način to promijeniti. Jedan od načina da se interveniše jeste da se dođe na takva mjesta i na takve komemoracije. Posebno je snažna intervencija kada ratni veterani, bivši pripadnici Hrvatske vojske, ARBiH, HVO-a, VRS-a i JNA/Vojske Jugoslavije, zajednički dođu na takva mjesta. To šalje poruku da i ona ‘druga’ strana uvažava i priznaje ‘našu’ patnju, da i ‘među njima’ postoje ljudi koji su spremni da osude zločin i pozovu na procesuiranje odgovornih i time se na neki način značajno uspostavlja bazično povjerenje među ljudima”, objašnjava ovaj mirovni aktivist.

U knjizi se navodi da su dnevnopolitička zbivanja u BiH često bila problem u naporima Centra za nenasilnu akciju i ratnih veterana koji su s njima surađivali. Zanimali su nas konkretni primjeri?

“Nije to problem samo u BiH, već svugdje u regionu, a nemalo utječu čak i globalna kretanja. Dolazak Domovinskog pokreta na vlast nesumnjivo otežava mirovni rad u Hrvatskoj, u Srbiji je vlast oličena u Aleksandru Vučiću niz ratnih zločinaca na neki način rehabilitirala, država im štampa knjige, gostuju na televizijama…”, ističe Novalić.

“U Bosni i Hercegovini smo imali situaciju da se različitim izjavama ili odlukama do te mjere podignu tenzije da se ljudi plaše za vlastitu sigurnost, bilo je momenata da ljudi privremeno napuste svoje domove u povratničkim mjestima jer se boje, i onda je teško u takvim okolnostima raditi”, kaže on.

Dodaje i da rat u Ukrajini i Izraelu/Palestini također utječe na ljude, jer ih sve to pogađa, podsjeća ih na stvari kroz koje su prošli i opet izaziva osjećaj straha, nesigurnosti i bespomoćnosti.

“Političke elite u regionu na prošlost gledaju kao na politički resurs, jedan od rijetkih kojim suvereno upravljaju i koji je bitan za održanje vlasti i općenito održanje osnovnih odnosa moći u društvu. Baveći se kulturom sjećanja u jednoj drugoj publikaciji ovo čemu mi svjedočimo smo definirali kao ‘rat sjećanja’ i to je stanje koje političke i druge elite nastoje održati i dalje”, smatra Novalić. 

JAVNOSTI SE NE PREZENTIRAJU POZITIVNI PRIMJERI

Jedna od najupečatljivijih stvari u knjizi je koliko puta se može naići na momente u kojima ratni veterani zaključuju da su u vezi nečega pogriješili, da su promijenili mišljenje, da im je krivo zbog nečega što su uradili u ratu ili odmah nakon rata. U bh. javnosti se to rijetko može čuti, greške i krivice se pretežito vide samo kod drugih, a ne kod sebe.

“Kod običnih ljudi još je i moguće čuti, pitanje je samo koliko se njihov glas čuje. To je neki pošten odnos prema prošlosti koji pretegne kod običnih i poštenih ljudi. Pa čak i kod nekih lokalnih političara je moguće čuti takve poruke. Problem je što se penjanjem na nekoj društvenoj ljestvici to smanjuje”, kaže Novalić.

Navodi i konkretne pozitivne primjere: 

“Recimo, imate načelnika Vareša koji je veteran HVO-a koji redovno prisustvuje komemoraciji u Stupnom Dolu, nekadašnji načelnik Rudog koji je bio veteran VRS-a redovno je podržavao i dolazio na komemoracije bošnjačkim žrtvama, slično je sa načelnikom Lukavca koji je veteran ARBiH. I to je moguće i dešava se, samo je pitanje kako to izdići na jedan viši nivo, kako učiniti da članovi Predsjedništva BiH zajednički odu i odaju počast žrtvama.”

Što se tiče iskustava koja su ratni veterani koji su u suradnji s CNA postali mirovni aktivisti imali u svojim domicilnim sredinama, bilo je svega – i lijepog i ružnog.

“Neki su bili izloženi strašnim verbalnim napadima, nekima se država svetila tako što im je uskraćivala protezu za nogu koju su izgubili u ratu… Pitali smo i same veterane kako se nose sa tim, i tu je ključna podrška porodica i nekog bliskog kruga prijatelja. Mi smo nastojali da u svakom mjestu imamo po nekoliko veterana sa kojima sarađujemo, time šireći taj krug podrške, a i kredibilitet koji smo godinama gradili i koji čuvamo doprinijeli su da nas mnoga udruženja žrtava, vjerski lideri i loklani političari uvažavaju kao grupu koja ima pošten odnos prema svim žrtvama i iskrene namjere pa je samim tim, na neki način, smanjen pritisak i ojačana podrška”, prisjeća se Novalić.

Pitali smo Nedžada Novalića i koliko je rad u Centru za nenasilnu akciju i rad s ratnim veteranima emocionalno iscrpljujući, a koliko emocionalno ispunjavajući.

“Emocionalno je zahtjevan, jer prosto morate unijeti sebe u taj rad. To je najmračniji dio naše prošlosti u kojem je urađeno toliko toga neljudskog da vas kao čovjeka sve to pogađa. Istovremeno, nudi ispunjenje u smislu da radite nešto smisleno i korisno, da imate mogućnost nešto promijeniti i vidjeti tu promjenu, makar ona bila nekome nevelika”.

ZAČARANI KRUG NEGIRANJA ODGOVORNOSTI

Ističe i događaj koji ga je posebno dirnuo:

“Kada sam bio u Vitezu, koji je moj širi zavičaj, na komemoraciji ubijenoj hrvatskoj djeci, i kada vidite koliko znači nekom roditelju koji je prije toliko vremena izgubio dijete što ste mu došli, položili ružu i stisnuli ruku, to vam daje jedan poseban osjećaj i motiv za dalje.”

“Teret koji veterani mirovnjaci preuzimaju na sebe dolaskom na mjesta stradanja je ogroman. Nije lako da vi kao veteran, naprimjer, Hrvatske vojske odete u Varivode i Gošić, ili da veteran ARBiH ode u Trusinu, veteran VRS u Srebrenicu… I to nije toliko pitanje hrabrosti, koliko je pitanje prihvatanja odgovornosti i skidanja tereta sa cijelih kolektiva i budućih naraštaja”, smatra Novalić.

S obzirom na to da se u bh. medijima skoro svaki dan pojavljuju vijesti o nekoj komemoraciji u vezi rata koji je završio prije 30 godina, treba postaviti pitanje i što ako komemoracije rat održavaju previše bliskim, aktualnim, pa čak živim? Pritom nije stvar u tome da sve treba zaboraviti i da ništa ne treba komemorirati, već o pronalaženju prave mjere i otvranja puta tome da slobodnije diše i da ne prolazimo kroz stalne cikluse retraumatizacije.

“Nesumnjivo da kod mnogih ljudi postoji sličan osjećaj da je svega previše, i sam ga ponekad dijelim”, kaže Novalić.

“Političke elite koje imaju društvenu moć nastoje učiniti da prošlost nikada ne prođe, teret se prenosi sa jedne na drugu generaciju uz nadu da ćemo se zauvijek vrtjeti u tom začaranom krugu negiranja vlastite odgovornosti i pomanjkanja suosjećanja za drugog. Svjesni svega i baš zbog toga i odlazimo na komemoracije i bavimo se prošlošću, nastojeći pokazati da je moguće taj teret skinuti sa leđa na jedan dostojanstven način, da je moguće i drukčije sjećanje, sjećanje koje će biti zalog za izgradnju boljeg i pravednijeg društva”, ističe Novlić te dodaje:

“Potpuno razumijem ljude koji kažu da se osjećaju skučeno, da im je ponekad svega previše i da odbijaju statirati u projiciranim društvenim ulogama. Jedan od efekata rada sa ratnim veteranima mirovnjacima upravo je to odbijanje šta jeste projicirana uloga ratnih veterana, šta se smije, koje granice ne bi trebalo prelaziti… Mirovni rad u osnovi i jeste osvajanje nekog prostora slobode, uključujuči i slobodu da izaberemo koliko sjećanja nam nije previše”, zaključuje koautor ove sjajne knjige i mirovni aktivista.

———————————————————————————————————————————————————————————————————————

Čitajte još: 

VALTER OTKRIVA: Šta sadrže detalji nevalidnog i najskupljeg ugovora za novogodišnji nastup u historiji Grada Sarajeva

ZATAŠKALI UTAJU POLA MILIONA KM: Tužilaštvo otvorilo istragu protiv Džakule i bivšeg šefa unutrašnje kontrole UIO

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-