“DRUŠTVO MRTVIH PJESNIKA”: Film koji će nadahnuti i generaciju Z

Weir je vizionarski ovjekovječio najbolji mogući emotivni, melankolični oproštaj od Williamsa jednom kad do njega dođe, budući “posljednji pozdrav” koji će zatvoriti jedan filmski krug i otvoriti novi, u slavu poezije, filma i glumca, prelomljenih preko lika i djela profesora Keatinga.

Piše: Marko Njegić

Ostavština “Društva mrtvih pjesnika” (“Dead Poets Society”, 1989.) jedna je od najistrajnijih kad su u pitanju drame snimljene unatrag 35-40 godina. Čak i netko tko nije gledao film sigurno je čuo za “O, kapetane! Moj kapetane!” ili “Iskoristi dan”.

“O Captain! My Captain!” i “Carpe diem”/”Seize the day” toliko se poistovjećuju s “Društvom mrtvih pjesnika” da se zaboravlja kako je posrijedi citat iz pjesme Walta Whitmana napisane nakon smrti američkog predsjednika Abrahama Lincolna, odnosno aforizam latinskog pjesnika Horacija.

U drami sjajnog režisera Petera Weira (“Godina opasnog življenja”, “Svjedok”, “Trumanov show”, “Gospodar i ratnik”) citirao ih je nekonvencionalni zamjenski profesor engleskog i pasionirani ljubitelj poezije John Keating u strastvenom, poetski nadahnutom tumačenju Robina Williamsa.

Citati se podjednako povezuju s Weirovim filmom i glumcem kao da su njegovi, što nije čudno budući da je Williams često bio pjesnički inspiriran pred kamerom i izgovarao poetske verse kao u “Kralju ribara” i “Dobrom Willu Huntingu” za koji je dobio Oscara. Tako, u neku ruku, ostavština “Društva mrtvih pjesnika” je ostavština i pokojnog Williamsa.

Bilo je to jasno u trenutku glumčeve smrti 2014., kad su se mnogi od njega opraštali upravo s poetskim stihovima “O, kapetane, moj kapetane”, a možda se i popeli na prvi stol do sebe izgovarajući te riječi kao učenici u nezaboravno dirljivoj završnici filma za naježiti se, hrabrom činu pobune spram autoriteta, pozdravljajući kapetanskog profesora Keatinga nakon što je vodstvo konzervativne pripremne škole u njemu pronašlo “žrtvenog jarca” i nepravedno ga proglasilo odgovornim za samoubojstvo jednog od njegovih školaraca.

Film i život tu su se zauvijek isprepleli s obzirom da je, pokazalo se, Williams počinio samoubojstvo kao i Keatingov učenik Neil Perry (Robert Sean Leonard). “Keating je tada, u praznoj učionici, briznuo u plač, pokrivajući uplakano lice rukama. Suze danas neutješno liju fanovi njegova tumača”, zapisao je potpisnik ovih redaka u “in memoriamu” Williamsu.

Weir je vizionarski ovjekovječio najbolji mogući emotivni, melankolični oproštaj od Williamsa jednom kad do njega dođe, budući “posljednji pozdrav” koji će zatvoriti jedan filmski krug i otvoriti novi, u slavu poezije, filma i glumca, prelomljenih preko lika i djela profesora Keatinga.

Profesor Keating sigurno bi bio ponosan da se (Whitmanova) poezija nastavlja citirati i prenositi na mlađe naraštaje, preko njega i Williams u smislu da “Dead Poets Society” može biti jednako nadahnjiv i uzbudljiv za “generaciju Z” kao što je to film bio nama na prijelazu osamdesetih u devedesete i, uopće, devedesetima.

Za svakog (mladog) filmofila bila je ovo jedna od ključnih formativnih drama iz tog razdoblja (npr. “Kišni čovjek”, “Miris žene”, “U ime oca”, “Iskupljenje u Shawshanku”, “Napuštajući Las Vegas”…), možda i najformativnija. Svatko tko je pogledao film želio je da Keating postane njegov profesor, učitelj života, kao što je za životnog mentora poželio i Ala Pacina iz “Scent Of a Woman”. Entuzijastični Keating je volio podučavati i obožavao poeziju, a ta se ljubav mogla opipati u zraku, kao i njegov entuzijazam.

“Mjerenje poezije je nedopustivo. Poeziju ne čitamo i ne pišemo zato što je zgodna. Pišemo je i čitamo zato što smo ljudska bića puna strasti. Medicina, pravo, strojarstvo, sve su to plemenita zvanja potrebna za život, ali poezija, ljepota, romansa, ljubav… zbog njih živimo”, zborio je Keating, a njegove riječi se mogu prenijeti i na mjerenje, čitanje i pisanje bilo koje umjetnosti, uključujući film.

On je motivirao, ne demotivirao učenike i nije učionicu pretvarao u mučionicu, već je nešto što je u interpretaciji nekog drugog moglo biti dosadno načinio interesantnim zahvaljujući neortodoksnim metodama predavanja kao stvorenima da poljuljaju staromodne i konzervativne temelje (pripremne) škole i subverzivno/antiestablišmentski dovode u pitanje školski kurikulum/katedru od 1959. i vremena radnje filma do 1989., pa i dalje.

U tim godinama trebao nam je netko poput njega tko će Shakespearea citirati glasom Marlona Branda Johna Waynea da ga približi (filmofilskim) učenicima. Trebao nam je netko tko će nas kreativno poticati da pišemo poeziju ili filmsku recenziju, naučiti da budemo slobodni mislioci i razmišljamo svojom glavom umjesto da štrebamo na pamet iz knjiga (“Istrgnite cijelu stranicu, cijeli predgovor, trgajte…”), da osjećamo riječi i jezik, da sagledamo život iz drugog kuta i pronađemo nove svjetove, makar se trebali popeti na stol nasred učionice za bolji pogled.

“Moćna igra se nastavlja i vi možete pridodati stih”, kazao je Keating i pitao “koji će to stih biti?”. Pogledajte samo scenu “pridodavanja stiha” povučenog učenika Todda Andersona (mladi Ethan Hawke). Todd nije napisao pjesmu za domaći rad, ali namjesto da ga ukori ili mu zalijepi jedinicu, kao što bi mnogi profesori napravili, Keating ga ohrabruje, izvlači pred ploču i usput, biranim riječima, izvlači poemu iz njega/njegove duše.

Kamera Johna Sealea vrti se oko njih u pjesničkom zanosu koji doseže krešendo poletnom glazbom Mauricea Jarrea, dok Weir preslikava kako to izgleda kad, ono čemu Keating i stremi, nekog opije čarolija poezije, posredno i filma, da dobije snagu “pridodati stih”, bilo da izrecitira pjesmu na licu mjesta, odluči osvojiti djevojku iz snova, poput Knoxa Overstreeta (Josh Charles), ili upisati glumu, kao Neil, unatoč protivljenju strogog, zatucanog oca (Kurtwood Smith) koji je unaprijed zacrtao sinov život i ne dopušta mu da sam izabere ono što želi.

Naime, Keating nije zaboravio kako je to biti mlad i pohađati školu, istu ovu gdje sad predaje engleski, a nekoć je vodio tzv. Društvo mrtvih pjesnika, što će od njega preuzeti Neil i ekipa, nalazeći se u sitne sate, čitajući poeziju dok povlače prvi dim i ispijaju prvi gutljaj pića.

“Cvjetajte pupoljci dok možete još”, govori Keating i u još jednoj upečatljivoj sceni dovodi današnje učenike pored fotografije prijašnjih generacija škole, mladiće s očima punima nade itd.

“Jednog dana prestat ćemo disati, ohladiti se i umrijeti… Iskoristite dan, momci, neka vaši životi budu osobiti”, poručuje Keating u filmu koji je sagradio most između “Ostani uz mene” (djetinjstvo) i “Mirisa žene” (adolescencija).

Neke od njegovih poruka, tipa “bez obzira što vam govore, riječi i ideje mogu promijeniti svijet”, danas možda djeluju odveć idealistične i optimistične za krajnje ironična i pesimistična vremena, ali odaslane su s iskrenim, zaraznim uvjerenjem.

“Društvo mrtvih pjesnika” vjeruje u ideale, inspiraciju, poeziju i tu vjeru, preko Williamsa, prenosi na slobodne mislioce među gledateljima ostavljajući jednako snažan efekt neovisno o tome imali oni 13 godina kao kad su film prvi put gledali ili 43 kao sada. “Moćna igra se nastavlja i vi možete pridodati stih. Koji će to stih biti?”. O Robine! Moj kapetane!

Izvor: XXZ Magazin
Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Valter Portal

Mi istražujemo za Vas

Valter Portal

Mi istražujemo za Vas