Za tri godine vladavine proruske i prosrpske vlasti, Crna Gora je gotovo s vrha planine pala u tešku provaliju i trebaće jako dug period da se oporavi i vrati na prvobitnu poziciju, ocjenjuje u intervjuu za Valter portal poznati crnogorski novinar Šeki Radončić.
Upozorava na glavni destabilizirajući faktor na zapadnom Balkanu – Rusiju, koja „posebno preko Banjaluke i Beograda pokušava da, nakon Ukrajine, otvori novo ratno žarište u srcu Evrope“.
Tri godine su od promjene vlasti u Crnoj Gori, kako biste ih opisali, šta se promijenilo i kako Crna Gora izgleda danas?
RADONČIĆ: Crna Gora je od lokomotive i predvodnice zemalja za ulazak u Evropsku uniju, kao što svjedočimo, postala devastirani vagon. Crnoj Gori je gotovo uništena ekonomija, državne institucije, pravosuđe… Crna Gora je država gdje odluke Ustavnog suda ne poštuju lokalni sudovi, gdje specijalni tužioci tuku svoje supruge, gdje pomahnitali premijer komanduje koga će policija nezakonito da hapsi, u kojoj će u podgoričkim renomiranim hotelima upadati do zuba naoružani pripadnici antiterorističke jedinice bez ikakvog povoda i naloga suda, gdje se targetiraju najuspješnije firme, a njihovi vlasnici i poznati filantropi pošto-poto pokušavaju kriminalizirati, itd, itd…
Suma sumarum: za ove tri godine vladavine proruske i prosrpske vlasti, Crna Gora je sa gotovo sa vrha planine pala u tešku provaliju i trebaće jako dug period da se oporavi i vrati na prvobitnu poziciju. U međuvremenu je Crna Gora država bez adrese, gdje međunarodni predstavnici mogu slati svoje kritike i primjedbe.
Na koje adrese konkretno mislite?
RADONČIĆ: Za sve što nije valjalo, ili se njima činilo da ne valja, posebno za kriminal i korupciju, predstavnici EU i drugih međunarodnih institucija adresirali su Milu Đukanoviću. No, Đukanović nije više na vlasti i sada više nema te omiljene adrese.
Zašto?
RADONČIĆ: Zato što u Crnoj Gori na vrhu piramide njene vlasti vlada užasna korupcija i kriminal. Strani čimbenici se, dakako, ne mogu obraćati premijeru Dritanu Abazoviću i tražiti od njega da on poštuje zakon i vodi antikorupcijsku borbu, da brine o slobodi medija i sigurnosti novinara… Jer dobro znaju da se Abazović veoma utemeljeno sumnjiči da je umiješan u višemilionski šverc cigaretama; da je član moćnog kriminalnog klana, čiji ga pripadnici u transkriptima zovu „brat Abaz“; da se takođe njegovo ime pominje i oko drugih koruptivnih radnji; da je Dritan vodio užasne medijske hajke protiv nezavisnih crnogorskih medija i novinara… Dakle, Abazović je za samo tri godine postao posljednja adresa za žalbe i prigovore međunarodne zajednice.
S druge strane, novoizabrani predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović, blijeda je politička figura, takoreći fikus, koji se, što se kaže, ne pita ni u svojoj kući, tj, partiji, a kamoli u Crnoj Gori.
Gdje vidite destabilizirajući faktor u zemljama zapadnog Balkana, od koga dolazi i šta su ciljevi?
RADONČIĆ: Glavni destabilizirajući faktor na zapadnom Balkanu je, bez ikave dileme, teško ranjena Rusija, koja posebno preko Banjaluke i Beograda pokušava da, nakon Ukrajine, otvori novo ratnožarište u srcu Evrope. Da personalizujem problem: Vladimir Putin uporno pokušava da preko Milorada Dodika izazove građanski rat u Bosni i Hercegovini. Uz logistiku Aleksandra Vučića kakvu je, recimo, imao Karadžić od mirotvorca Slobodana Miloševića. Koji je, da podsjetim Vučića, skončao u haškoj ćeliji.
Cilj Rusije je, dakle, da izazivanjem haosa i rata u našem regionu destabilizuje EU i pokaže nesposobnost NATO alijanse. Kao i ostvarenje viševjekovnog rusko-srpskog sna: stvaranje velike Srbije i njen izlazak na more. Moderno rečeno: proširenja rusko-srpskog sveta.
Kada posmatramo Crnu Goru, BiH odnosno RS i Kosovo, čini se da je matrica koja dolazi iz Srbije ista. Do čega to može dovesti?
RADONČIĆ: Zvaničnici Srbije, sa Vučićem na čelu, više i ne kriju teritorijalne pretenzije prema BiH, Crnoj Gori i Kosovu. Samo što Vučić izigrava dobrog, a Dodik, Vulin, Dačić i ostala kompanija loše policajce. I tu postoje precizni planovi i scenariji za sve tri susjedne i suverne države koje graniče sa Srbijom. BiH, Crnu Goru i Kosovo.
Plan je jasan: Bosnu i Hercegovinu, pod Dodikovim motom borbe protiv muslimana, treba pocijepati i Republiku Srpsku pripojiti „matici“ Srbiji. Sve sa Srebrenicom, gdje je srpska vojska, uz punu vojnu i logističku podršku Srbije, izvršila prvi genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. I to bi bio jedini primjer u novijoj istoriji Evrope da teritorija na kojoj je izvršen genocid pripadne onom ko je taj genocid počinio.
Što se Kosova tiče, Srbija kroz Zajednicu srpskih opština na Kosovu pokušava napraviti novu Republiku Srpsku. No, taj plan su pročitali kosovski političari i narod, pa procesi ne idu kako je to zamislio Beograd. Premijer Albin Kurti se pokazao kao tvrd orah i odolijeva snažnim pritiscima. Uz to, Kosovo od agresije srpsko–ruskog sveta štite albanski jezik i vjera, jer je među Albancima minoran broj pravoslavaca, tako da tu Srpska Pravoslavna crkva, kao udarna igla velike Srbije i srpskog sveta, nema pogodno tlo za veći učinak. Osim toga Albin Kurti odrađuje dobar posao nudeći kosovskim Srbima sva prava koja im pripadaju, ali i sprječava njihovu hajdučiju.
A Crna Gora?
RADONČIĆ: Srbija tokom aktuelne tihe okupacije Crne Gore primjenjuje metode iz RS-a, ali i Kosova. Pošto Srbija ne može sprovesti vojna etnička čišćenja u Crnoj Gori, kao što je to učinila na teritoriji BiH, stvarajući tako Republiku Srpsku, ona pokušava izaći na crnogorsko more tako što će asimilacijom Crnogoraca u Srbe dovesti do demografske promjene stanovništva. Odnosno „treće srpske države“ na Balkanu. A sve po krilatici Dobrice Ćosića „čije ovce, toga i planina“.
Na štetu Crne Gore, a u korist velikosrpskih stratega, zagovrnicima tog plana ide gotovo isti jezik Srba i Crnogoraca, zajednička pravoslavna vjera, moćna Srpska pravoslavna crkva i minorna Crnogorska pravoslavna crkva. Na strani Srbije su i moćne službe, ogroman novac i politički uticaj koji je ostvaren nakon uklanjanja Mila Đukanovića. U praksi to izgleda ovako: Srbija je instalirala za premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića, pa Dritana Abazovića, potom i crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića. Čiji je politički uzor pokojni Momir Bulatović. Kojeg smo zvali pudlica Slobodana Miloševića. Mi sada svjedočimo da se i Jakov Milatović kandiduje za tu Bulatovićevo medalju, odnosno pudlicu Aleksandra Vučića.
Ima li u Crnoj Gori snage da se izbori s tim?
RADONČIĆ: Pesimističke prognoze se nažalost na Balkanu najprije ostvaruju. Ja strijepim od svega toga, ali nekako ipak mislim da će viševjekovna Crna Gora, uz pomoć stranih dobronamjernih saveznika, nekako sačuvati svoju državnost i da neće postati nova Republika Srpska. Nažalost, mislim da će mnogo vode proteći da se ogromna šteta, koja je u posljednje tri godine napravljena u Crnoj Gori, popravi. Pogotovo tamo gdje je najosjetljivije, kao recimo u školstvu i prosvjeti. I moram podvući, u medijima, koji po direktivi Beograda vrše ogroman pritisak da Crnogorci promijene vjeru i naciju, a pripadnici manjinskih naroda, prije svega Bošnjaci i Hrvati, odsele sa svojih ognjišta.
Crna Gora čeka novu vladu i jasni su uticaji koji dolaze iz susjedstva. Koliko su oni jaki i koliko mogu uticati na buduću vlast, šta to znači za crnogorsko društvo?
RADONČIĆ: Već su se izoštrile i definisale pozicije u Crnoj Gori, tako da građani prepoznaju ko je ko u Crnoj Gori. I ta podjela po nacionalnim šavovima, u do juče multietničkoj i građanskoj Crnoj Gori, jako je izražena. I tu gotovo da nema sive zone. Što je poražavajuće. No, hoće li današnja Crna Gora skrenuti sa puta teokratske i podaničke države, ka EU i demokratskom svijetu, kratkoročno gledano, uveliko zavisi da li će mandatar nove crnogorske Vlade, Milojko Spaić, uspjeti da formira proevropsku Vladu.
I hoće li uspjeti u tome?
RADONČIĆ: Spaićev lični ulog je veliki: ukoliko ne uspije sa pozicije prvog čovjeka Pokreta „Evropa sad“, zbrisaće ga sa mjesta predsjednika tog pokreta aktuelni crnogorski predsjednik Jakov Milatović. I to je kraj njegove političke karijere. Znate, Spajić radi nešto što je Đukanović uradio početkom devedesetih, kada se istrgao iz velikosrpskih kandži i Crnu Goru okrenuo ka Evropi i demokratskom svijetu. Da Spaiću neće biti lako da se nosi sa Vučićem, baš kao ni Đukanoviću sa Miloševićem, govore i brojne čitulje o Spaićevoj smrti i pogibiji koje kruže internetom. Gdje se navodi da će Spaićeva „dženaza biti na kružnom toku na ulazu u Podgoricu“. Međutim, ako realno procjenjujemo, i Đukanovićev DPS, odnosno njegovi poslanici, poput Spaića, nemaju izbora: kao najjača crnogorska partija DPS-ovi poslanici, ili bar neki od njih, jednostavno moraju podržati Vladu Milojka Spaića. Iz prostog razloga što DPS mora podržati i crnog đavola, ako je to u korist suverene Crne Gore i njenih građana.
Nakon promjene vlasti 2020. znatno su se promijenila i neka drustvena kretanja u Crnoj Gori;koliko je snažan uticaj SPC-a i može li dovesti do teokratizacije države?
RADONČIĆ: SPC se ne ponaša u Crnoj Gori kao vjerska zajednica, nego se ponaša kao politička organizacija, u nekim segmentima i kao vojna formacija. Kao što znamo, SPC je veliki inspirator, pokretač i moćni organizator svega ovoga što vodi asimilaciji Crnogoraca. Srpsko sveštenstvo i dalje radi ono što je radio Amfilohije: tvrdi da je crnogorska nacija izmišljena i da ne postoji crnogorski jezik. A kada Crnogorce ostavite bez nacije i jezika – oni će nestati kao narod, a Crna Gora kao država. Izvinjavam se zbog defetizma, ali velikodržavni projekti su brutalni. Uostalom, ko ne vjeruje neka pita Bošnjake i Ukrajince.
Koliko se u te tri godine promijenio odnos prema manjinskim narodima u Crnoj Gori?
RADONČIĆ: Tu imamo najmanje dva nivoa priče. Prvi, manjinski narodi su i na posljednjim izborima pokazali da nijesu bili nikakav privjesak, niti oruđe Mila Đukanovića, već su njihove nacionalne političke partije došle do svojih mandata podrškom iz redova iz svog naroda. I to je veoma važno znati.
Drugi, manjinski narodi su jednostavno prinuđeni da podržavaju one političke snage u Crnoj Gori koje im garantuju vjerska, nacionalna i ljudska prava. Preciznije: one od kojih im ne prijeti nova Srebrenica, Vukovar ili hladnjače. Dakle, moraju birati političke snage koje će im ponuditi ono što su imali za vrijeme vladavine Mila Đukanovića: bili su njegovi politički partneri, što je veoma važno znati, a ne posluga.
Neki analitičari smatraju, kada govorimo o uticajima koji dolaze iz Srbije, da je riječ o izmišljenoj tradiciji baziranoj na svetoslavlju koja služi isključivo radi homogenizacije jednog prostora odnosno onoga što je poznatije kao „svi Srbi u jednoj državi“. Šta zapravo treba da se desi da bi ta teza konačno otišla u istoriju?
RADONČIĆ: Trebaće mnogo vode da protekne dok u Srbiju na vlast dođu ljudi koji će shvatiti da politika zasnovana na kovanici „Svi Srbi u jednoj državi“, skupo koštaju Srbiju i njen narod. Politika iz srednjeg vijeka ne može povesti Srbiju u svijetlu budućnost, već u srednji vijek. Problem je što takva Srbija mnogo košta i njene prve komšije. No, za nadati se da će jednog dana u Srbiju doći neki novi ljudi, recimo neki srbijanski Vili Brant, koji će iskreno kleknuti i pokloniti se hrvatskim žrtvama u Vukovaru, bosanskim u Srebrenici, kosovskim, recimo, u Prištini ili Batajnici, i tako napraviti otklon od velikosrpskih zločina i politike krvi i tla.
