Nakon pola sata vožnje trolejbusom od Skenderije dolazi se do zadnje stanice odnosno okretišta trolejbusa u naselju Dobrinja. Tu se, na Bulevaru Mimara Sinana, nalazi administrativna granica današnjeg Grada Sarajeva, ali i Sarajevskog kantona i Federacije Bosne i Hercegovine. Par stotina metara dalje se Bulevar Mimara Sinana odjednom pretvara u Ulicu Srpskih vladara, što je samo jedan pokazatelj da se čovjek nalazi u Republici Srpskoj i njenom po broju stanovnika petom najvećem gradu, Istočnom Sarajevu.
Natpisi na ćirilici, brojne reklame za Zaječarsko pivo i oronule birtije, koje kao da su ostale zarobljene u 1970-ima, također signaliziraju prelazak iz Sarajeva u Istočno Sarajevo, svojevrsni pokušaj simulacije grada utemeljen na šovinističkom principu nacionalne segregacije.
OSTVAREN DIO RATNOG PLANA
Današnje Istočno Sarajevo zapravo je nastalo iz političkih odluka donesenih 12. maja 1992. na sjednici nečega što se nazivalo Skupština srpskog naroda u BiH, kada je uz veliku podršku prisutnih izglasana Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Bilo ih je šest, većinom su nažalost ostvareni, a za priču o Istočnom Sarajevu su ključni prvi (“Državno razgraničenje sa druge dvije nacionalne zajednice”) i peti strateški cilj (“Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje u svakom od dijelova efektivne državne vlasti”).
Na istoj toj sjednici je Ratko Mladić iznenađujuće lucidno i precizno ocijenio planove o “razgraničenju s druge dvije nacionalne zajednice” koje su na toj sjednici iznijeli Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik:
“Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… to neće… ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.”
I tako i bi, zbog čega će kasnije sva trojica zasluženo postati osuđeni ratni zločinci.
Urbani dio današnjeg Istočnog Sarajeva zapravo su dijelovi Dobrinje, Lukavice i još nekih rubnih sarajevskih naselja koja su Dejtonskim sporazumom pripala RS-u. Prvo se to zvalo Srpski grad Sarajevo, pa je 1996. preimenovano u Srpsko Sarajevo, a 2005. – nakon odluke Ustavnog suda da je takav naziv diskriminatoran za Bošnjake i Hrvate – u Grad Istočno Sarajevo. Pritom je naročito ironično što se u odnosu na Sarajevo današnje Istočno Sarajevo ne nalazi istočno, već južno. Nekako je mnogo toga u vezi Istočnog Sarajeva nasuprot zdravom razumu.
Riječ je o urbanom području koje unatoč službenom nazivu nije grad, već je nešto poput izrasline na pravom gradu, Sarajevu, prema kojem gaji izrazito neprijateljski odnos.
O tome svjedoče i table koje naokolo postavlja gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić (SNSD), u kojima se Istočno Sarajevo proglašava gradom “157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.
Ćosić misli da tako proziva Sarajevo, a zapravo se hvali postignućima utemeljitelja RS-a. Također, s obzirom na to da po popisu stanovništva iz 2013. Istočno Sarajevo imao oko 60.000stanovnika, pitanje je kamo je nestalo skoro 100.000 Srba iz Istočnog Sarajeva. Hoće li i oni dobiti svoju tablu?
ULIZIVANJE SRBIJI
Naravno, za to da su brojni Srbi po početku rata i nakon njega napustili Sarajevo prvenstveno zaslugu imaju Radovan Karadžić i SDS, koji su na tome aktivno radili od 1992., ali i nakon reintegracije okupiranih dijelova Sarajeva 1996. Tada su u jednom od vrhunaca srpske nacionalističke politike ljude poticali da iskapaju posmrtne ostatke predaka i sele ih. Eto, čak su i famozni srpski grobovi žrtvovani za te strašne strateške ciljeve: “razgraničenje sa druge dvije nacionalne zajednice” i “podjelu grada Sarajeva”.
Prvi cilj je gotovo u potpunosti ostvaren, dok drugi nije. Sarajevo je ostalo cjelovito, pa je zato na njegovom južnom rubu uz pomoć rata, etničkog čišćenja i općeg krvoprolića, nastalo Antisarajevo, koje će se prvenstveno odlikovati monoetničnošću i izostankom multikulturalnosti. Zlogenijalno u tom zločinačkom planu je bilo to što je nastanak Istočnog Sarajeva nepovratno promijenio i nacionalnu strukturu i duh samog Sarajeva. To što u Istočnom Sarajevu danas živi više od 94 posto Srbadirektna je posljedica segregacijske politike Karadžića i Mladića, kao i to što ih Sarajevu sada ima samo 12 posto.
Osim što pati od kompleksa manje vrijednosti u odnosu na Sarajevo – što se ogleda i u kopiranju imena sarajevskih općina, kojima se dodaje pridjev “istočno” – Istočno Sarajevo pati i od kompleksa manje vrijednosti u odnosu na Srbiju. Po susjednoj državi je nazvana i jedna osnovna škola, a centralni trg urbanog dijela Istočnog Sarajeva, koje je zapravo površinom najveći grad u RS-u jer obuhvaća i niz okolnih planina, nosi naziv Trg Srbije.
Čovjek bi očekivao da će vlasti u Istočnom Sarajevu imati dovoljno samosvijesti da glavni trg nazovu Trg Republike Srpske, ali ovaj put je “strateški cilj” bio ulizivati se Srbiji.
Sve to otkriva trajnu krizu identiteta Istočnog Sarajeva, koje zasad ne uspijeva definirati što je samo po sebi. Tome odmaže i velika prostorna razuđenost Istočnog Sarajeva, čiji je tek manji dio donekle urbaniziran, kao i loša prometna povezanost njegovih dijelova. To su teme na koje bi SNSD-ova vlast trebala trošiti mnogo više energije i sredstava nego na prvoloptaške provokacije s tablama.
Ekonomski gledano, Istočno Sarajevo bi teško preživjelo bez Sarajeva. U Sarajevu rade i zarađuju brojni stanovnici Istočnog Sarajeva, jer su tu bolje plaće, a glavni grad BiH je i veliko i bogato tržište za firme iz Istočnog Sarajeva. U tome se vidi ponižavajuće naličje ostvarivanja strateškog cilja “razgraničenja među nacionalnim zajednicama”: (istočnosarajevski) Srbi su osiromašeni, te za preživljavanje ili ekonomski boljitak upućeni na Sarajevo, koje im njihovi lideri predstavljaju kao utjelovljenje zla.
PRIJEKO POTREBNI NAPREDAK ILI ZAOSTAJANJE U PROŠLOSTI
Cijela stvar dovodi u pitanje i velikosrpski segregacijski projekt s početka 1990-ih: ako u 2023. godini ideš iz Lukavice raditi u Sarajevo i tamo se, htio-ne htio, susrećeš s ljudima nesrpske nacionalnosti i različite religije, zar se to isto nije moglo postići bez rata, etničkog čišćenja i genocida? Jer logično je da bi se Sarajevo kao grad, da nije bilo rata, širilo i u tom pravcu i da bi ono što je danas Istočno Sarajevo postalo Sarajevo, doduše južno Sarajevo.
Ćosićeve table o “Srbima koji su morali otići iz Sarajeva” i komična okupljanja malobrojnih obožavatelja Milorada Dodika na “entitetskim linijama” služe tome da se nitko ne sjeti postaviti takva pitanja, ali i dalje ne sprečavaju brojne stanovnike Istočnog Sarajeva da svoju budućnost grade i u Sarajevu, svjesni da je neće imati ako se budu isključivo držali Istočnog Sarajeva. Tako s vremenom može postati upitan i uspjeh “razgraničenja nacionalnih zajednica”. Život nađe način, propagandi i indoktrinaciji unatoč.
U cijeloj priči o Istočnom Sarajevu zato nikako ne treba zaboraviti na svakodnevicu života 60-ak hiljada ljudi, od kojih su mnogi rođeni nakon rata. Oni su budućnost Istočnog Sarajeva, oni i njihova djeca imaju priliku od Istočnog Sarajeva napraviti pravi grad, grad koji ima i multipleks kino, bazene, dobar javni prijevoz, noćni i kulturni život, itd. A pritom ne postoji samo u inat Sarajevu, već se na njega logično nadovezuje i s njim raste.
Primjera tog dvosmjernog procesa, koji se odvija mimo službene politike i vlasti, već ima: u Istočnom Sarajevu ima nekoliko odličnih kafića i restorana koji odavno privlače i Sarajlije. Uostalom, najbolja pečena prasetina u Sarajevu je u – Istočnom Sarajevu! Oni koji pak žele i mogu kupiti stan znaju i da su stanovi u Istočnom Sarajevu značajno povoljniji nego u Sarajevu. A vrijedi tamo otići i zbog jeftinijih lijekova u apotekama.
Upravo se u području susreta dva entiteta na Dobrinji IV između Sarajeva i Istočnog Sarajeva može susresti onaj stari bosanski kliše o različitim bogomoljama u neposrednoj blizini. Riječ je o Hramu Svetog Vasilija Ostroškog, crkvi Svetog Franje Asiškog i džamiji Dobrinja 3b, koji su međusobno udaljeni 5 minuta hoda. Kulisa za neku buduću multikulturnu BiH je tu, traži se sadržaj.
Unatoč nacionalističkoj segregaciji brutalno provedenoj 1990-ih, panta rei. Sarajevo i Istočno Sarajevo trenutno postoje odvojeno u antagonističkom odnosu koji nameću vlasti, ali ipak u mnogim aspektima žive zajedno. Ili barem bliže. Što povezanost Sarajeva i Istočnog Sarajeva bude veća, to će budućnost oba grada biti bolja.
