KADA ZEMLJA JEDE SVOJU DJECU: Vratite nam svjetlo

Kako se boriti protiv zemlje koja jede vlastitu djecu

—————————————————————————————–

Prvo su se pojavile iglene glavobolje, koje se ne mogu odagnati ni šetnjom po Varešu, ni šoljom čaja. Zatim je uslijedila razdražljivost i onaj umor koji se čini kao da su ti kosti teške i suhe.

Samra je sjedila za kuhinjskim stolom, slušajući kako joj ruka polako klizi niz čašu. Iz bolne glave nije mogla izbaciti sliku svog sina Hanana koji noćima drhti u snu, blijed u licu i crn ispod očiju.

„Barem je zaspao. Barem znam šta je uzrok svemu ovome“, tješila se Samra, naivno majčinski.

Prošle sedmice stigli su nalazi. Povišena koncentracija olova u krvi kod djece, uključujući i ono najmlađe od četiri godine. Hanan je dao krv na testiranje, zadatak mučan i iscrpljujući s obzirom na to da je jedva sjedio u ordinaciji, vrpoljio se i nervozno htio ići kući.

Samra ga je gledala i mislila kako je ovo samo rutinski nalaz koji će joj potvrditi da vazduh koji udišu nije opasan, da zemlja u kojoj sade plodove nije otrovna i da je Vareš sigurno mjesto.

Znala je Samra historiju grada i da je Vareš oduvijek bio grad metala, sa rudnicima koji se protežu kroz planine još od antičkog doba. Stoljećima su mnoge pohlepne ruke vukle srebro, olovo i željezo iz zemlje. Znala je to Samra, ali se nadala da je sadašnjost mnogo pozitivnija i da će nalaz krvi njenog sina, ali i nalazi mnogih drugih sinova i kćeri, doći bez značajnih povećanih vrijednosti.

Rudnik je bio tamna utroba usred zelenih brda, otvorena usta koja nikada ne prestaju gutati. Samra je to primijetila na crtežima koje je Hanan u zadnje vrijeme švrljao kao na traci. Nije ga htjela kuditi, voditi psihologu ili učiniti bilo šta što bi razdražilo ionako već osjetljivo dijete.

Dok je sjedila za kuhinjskim stolom slušajući kako joj ruka polako klizi niz čašu, čula je riječi iz Hananove sobe. Odškrinula je vrata i vidjela dječaka kako zatvorenih očiju mrmlja:

„Dolje je mračno… Vratite nam svjetlo…“

Samrin stomak svezao se u čvor i jedino što je tada mogla uraditi bilo je da ušuška dječaka i poljubi ga u čelo.

Simptomi su bivali sve teži iz dana u dan. Krvarenje desni, sve tamnije sjene ispod očiju, umor koji nije nestajao ni nakon dugog sna. Samra je znala da nije pitanje samo njega ili ostale dječice, nego cijele zajednice kojoj se polako uzima dah i život bez signala upozorenja. Doktori su davali vitamine i preporučivali odmor, no velikih rezultata nije bilo.

Samra je primijetila kako Hanan sve češće sjedi nad svojim crtežima, s olovkom koja klizi preko papira brže nego ikada, crtajući životinje koje stoje nepomično i zure u posmatrača crteža, crne oblake koji su izlazili iz okvira papira i širili se prema kući; ribe su bile bez očiju, a drveće je ličilo na mršave ruke koje pokušavaju zaustaviti sve što dolazi iz tla. Koristio je samo tamne boje. Plava, žuta i zelena olovka stajale su netaknute, kao da ih se plašio iskoristiti.

Dok je gledala lokalnu upravu kako se sastaje s investitorima rudnika, obećanja o sigurnosti i nadzoru zvučala su prazno, čak i nakon stravičnih nalaza krvi. Olovo je svaki dan prodiralo u tijela, a oni su nastavili brojati profit.

Samra je svake noći dugo gledala kroz prozor prema brdima. Brdo je gledalo nju i Vareš jednako nijemo. Pomislila je da bi mogla otići, spakovati stvari i nestati prije nego što Hananovo tijelo postane još slabije.

Ali ujutro je ustala, skuhala čaj kao i obično i spremila se za posao. Hanan je odbio doručak i odmah posegnuo za sivim i crnim olovkama kako bi nacrtao nove oblake koji su izlazili iz zemlje.

„Mama“, rekao je promuklim glasom, „dolje je opet mračno.“

Samra je pogledala prema brdu, kao prema starom neprijatelju u kojeg gledaš kada svaki pokret postaje besmislen, i shvatila da je rudnik još uvijek tu, da će ostati i kada njih više ne bude. Nije znala kako se boriti protiv zemlje koja polako jede vlastitu djecu.

A zemlja je bila svuda.

———————————————————————————————-

Priča je nastala u saradnji društveno i okolišno angažirane Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT i književnice Ermine Ribić. Ermina Ribić (Sarajevo, 1996.) magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske nauke Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavila je brojne tekstove u časopisima i na portalima, a radila je kao novinarka, urednica, učiteljica i copywriterica. Za zbirku poezije “Oči pobune” dodijeljena joj je nagrada “Mak Dizdar” za 2024. godinu. Elma Nukić je ilustratorica i grafička dizajnerica. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na Odsjeku za grafički dizajn 2022. Njeno iskustvo u ilustraciji pružilo joj je jedinstvenu perspektivu koju primjenjuje u svom radu kao grafička dizajnerica, stvarajući harmoniju između dizajna i ilustracije koja karakteriše njene projekte.

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još: 

DOSSIER JEZERO: Borba za Plivu i sam život ulazi u odlučujuću fazu (VIDEO)

POSLJEDNJA FAZA EKOCIDA: Trebević ili smrt

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————–

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!