Sunčani sat koji vidite na slici postavljen je na trgu „Suzan Zontag“ ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu 1991. godine ljeta Gospodnjeg. Neki su govorili da je ona zloslutna „fotografija jednog stoljeća“ („Pakao“ – slikara M. Glavurtića) iz romana „Kristalne rešetke“ Mirka Kovača bila prvo predskazanje ratnog pakla u Sarajevu, predskazanja koje će se kasnije i obistiniti. Na pomen Glavurtića mora se pomenuti i skupina „Mediala“. Umjetnička grupa „Mediala“, kojoj je pripadao nedavno preminuli Miro Glavurtić, djelovala je pedesetih i šezdestih u Beogradu. Okupljala je sjajne umjetnike. Pored ostalih tu su bili i Mirko Kovač, Danilo Kiš, Filip David i drugi.
Nagovještaja i dramatičnih apela da je rat blizu (i da bi se morao spriječiti) bilo je mnogo. Slika na ovom sunčanom satu koja se pojavila u samo predvečerje rata u Sarajevu, dodatno je potvrdila te slutnje. Art–motiv prikazuje ratnog stradalnika koji kroz topovsku cijev, vrelu od pretjerane upotrebe, gleda u „sutrašnjicu“ i procjenjuje svoje šanse i životne perspektive. „Topovi su bili vreli“, a šanse da se preživi malene. Ostalo znate, bilo je kao u onom stihu:
Suze liju, suze peku.
Bistre vode Bosnom teku.
Oni koji imaju bolje pamćenje, sjetit će se da je prilikom svečanog „puštanja u pogon“ ovog Sunčanog sata, na današnjem Trgu Suzan Sontag, organiziran veliki anti-ratni skup.
Medijski pokrovitelj je bio sarajevski „Radio 2o2“.
Ponovo je sirotica Bosna raspamećena i razgaćena. Prije stotinu godina Miroslav Krleža je
objavio svoj roman prvenac pod nazivom : „Tri kavalira gospođe Melani“.
I ljepotica Bosna ima svoja tri kavalira. Smjestili su se ugodno u naborima venerinog smiješka. Godinama na nju nasrću i nikako da je se zasite. Njezina dobrota i ljepota će joj glave doći. Je li se to Bosna opet zaželila rata?
MIR je lijep, ali „dosadan“. U našoj sarajevskoj mahali (G. Pofalići) u zadnje vrijeme su počele odjekivati sve snažnije i snažnije eksplozije. Nakon bombi „kašikara“ počelo se odnedavno koristiti i malo „teže“ naoružanje. Zadnja eksplozija u Pofalićima je odjeknula nakon upotrebe ručnog raketnog bacača (zolje).
Ima i takvih, a sve su grlatiji, koji priželjkuju drugo poluvrijeme rata u Bosni, ili barem njegovu „ sudijsku nadoknadu“.
Zbog onih bez nade – nada nam je dana, zapisao je negdje filozof Valter Benjamin.
Do nas stižu apokaliptične slike zemljotresom razorenih gradova. Snježne oluje sa ekstremno niskim temperaturama zimi, poplave, suše i nepodnošljive tropske vrućine ljeti. Javljaju nam da se na Antartiku topi „glečer sudnjeg dana“. Nekako smo se oteli iz samrtnog zagrljaja „Korone“, ali nas je ubrzo nakon toga zaskočio ukrajinski pakao rata…
Svijet poput Atlandide polako tone, hoće li nas imat iko oplakati? „Brod na kome svi plovimo polako tone. Nalazimo se na nemirnom moru. Nemojte da imamo iluzija. Još jedino „čudo na moru“ nas može spasiti. Naša planeta gori. Ljudi stradaju, a najviše pate siromašni“… Ovako dalje ne može, upozorava, u svom ne tako davnom apelu, sekretar UN-a Antonio Gutteres.
Je li „sudnji dan“ blizu? Našoj planeti prijeti sveopća kataklizma. „Svijeća dogorijeva“, kuda i kako dalje?
Uprkos svemu, nadamo se najboljem. San o Evropi bez granica nije utopija. Taj evropski ideal je ostvariv ukoliko nam bude uspjelo ograničiti moć „ograničenih“.
PAR RIJEČI O AUTORIMA SUNČANOG SATA
Autori ovog lijepog sunčanog sata su dr. Tadić Milutin i kipar Stjepo Gavrić iz Sarajeva.
Dr. Tadić je tokom Rata napustio Sarajevo i sada je prof. na Fakultetu za Geografiju u Beogradu. U regiji je poznat i kao otac književnika Koste Tadića koji nam je podario divnu knjigu „Pisma iz Sarajeva“. Ovih dana kad se ljeto bliži svome vrhuncu sunčani satovi su ponovo u modi. Sjajni pisac K. Tadić je ovako prokomentirao tu neobičnu potrebu da se od sunčeve svjetlosti pravi umjetnost: “Zašto uopće raditi i postavljati sunčane satove kada će jednog dana iza njih ostati samo tamna mrlja na zidu“. Bio je u pravu. Sunčani sat sa motom „Sunce sija svima“ (uradak istih autora) je već doživio tu sudbinu. Tridesetak godina je ovaj prelijepi sunčani sat krasio neumski hotel „Sunce“ a danas je, na žalost, od njega ostala samo „tamna mrlja na zidu“.
Drugog koautora kipara Stjepu Gavrića ne treba posebno predstavljati. „Maestro“ je svojim krasopisom ponovo „oživio“ najljepši do sad pronađeni i evidentirani bogumilski Stećak, koji je postavljen ispred Parlamenta BIH. Prošlo je otad već podosta godina, (era sarajevskog gradonačelnika Alije Behmena) spomenik je još uvijek tu. Stoji kao „vojnik na mrtvoj straži“ i tako će stajati vjekovima na ponos građanima Sarajeva. Inače, ovaj prelijepi spomenik kulture je replika čuvenog Zgoščanskog stećka iz okoline Kaknja.
Ako je iko zaslužio da bude sahranjen ispod tog stećka, onda je to „Mikelanđelo iz našeg sokaka“, maestro Stjepo Gavrić. (Šta bolan Ragibe reče, ti bi? Ko ti brani, idi tamo lezi kad si toliko navro, na tebe ćemo svaliti onaj stećak.)
Šala mala. Ma ajde, ne bojte se, Mikelanđelo iz našeg sokaka će živjeti vječno. Ipak, ono po čemu će Sarajevo možda najduže pamtiti ovog umjetnika je gradnja spomenika kralju Tvrtku, koji je već u završnoj fazi.
Bilo koja priča o Sarajevu dodirne, bar na tren, i sarajevske sokake. Stanujem na gornjem kraju jednog strmog sarajevskog sokaka, u naselju Pofalići. Na početku, odnosno na donjem kraju, tog istog sokaka bila je roditeljska kuća kuću Milomira Kovačevića Strašnog. U toj kući je naš „Če Gevara sa foto aparatom“ proveo djetinjstvo i mladost. „Strašni“ već odavno živi i radi u Parizu, ali se njegov duh osjeća i u našoj mahali, jednako kao i u šeher Sarajevu. Moram se pohvaliti da je u mom prvom komšiluku svoju vilu imao nekadašnji trener „Želje“ Milan Ribar. Ovaj legendarni trener je sa „Željom“ osvojio onu jedinu titulu prvaka u Titinoj Jugoslaviji. Da podsjetim, trijumfalni pohod ka tituli Željo je zaokružio senzacionalnom pobjedom od 4:0 nad „Partizanom“ u Beogradu. Ja, stvarno za nepovjerovati, Željo ih je doslovce te sezone „potopio“ u Beogradu.
Kao i svugdje, neki odlaze, a neke nove komšije dolaze. Jedan od onih koji se nakon rata doselio u moju divnu mahalu je i već pomenuti kipar Stijepo Gavrić. Eto vidite, ima i Srba i Hrvata koji su se nakon rata doselili u Sarajevo, a to niko ne želi da vidi. Zašto se stalno potenciraju priče o odlascima iz Sarajeva?
