DENIS ŠVRAKIĆ: Rat i pejzaž

Pejzaž nije puko scenografsko zaleđe istorijskih događaja, već njihov tihi svjedok i neminovna žrtva. Rat ne postoji izvan pejzaža – on ga oblikuje, razara i prisvaja. Bojno polje samo je njegova trenutna manifestacija, dok je njegov krajnji zadatak uspostavljanje vlasti nad prostorom koji potom nazivamo teritorijom.

Ova široko rasprostranjena percepcija trivijalna je koliko i tačna. Zaključak se, takođe, podrazumijeva: u stvarnom svijetu, rat i pejzaž nužno su povezani poput sijamskih blizanaca. Na simboličkom nivou, književnost može tumačiti ovaj odnos, ali ga i učiniti suštinskim, stvarajući vezu koja je u samoj prirodi rata.

ŠTA JE GLOBALNI PEJZAŽ

Na utopijskoj strani ovog nužno-suštinskog odnosa nalazimo kvazimitološke edenske zemlje koje su obećane poslije rata ili one, jednako edenske, koje su mu prethodile, ali koje obje služe kao njegova legitimacija: Džejms Fenimor Kuper i rat protiv Indijanaca još uvijek predstavljaju značajan dio nacionalne mitologije u Sjedinjenim Državama; obećana zemlja iz Biblije nad kojom su suze lili pod drvećem Vavilona i dalje je ključna za ortodoksnu viziju Izraela; isto važi i za Rim koji je Eneji obećan nakon bjekstva iz razorene Troje u Vergilijevoj Eneidi.

Na distopijskoj strani predmetnog odnosa, možemo se prisjetiti razorenih pejzaža u Remarkovim romanima, u Zolinom Slomu (1892.) ili u Selinovom Putovanju na kraj noći (1932.), ali i onih sumornih slavonskih ravnica iz Hrvatskog boga Marsa (1922.), gdje vojnici iz ratnog voza zure u beskonačne, blatne horizonte, u osakaćene šume i ugašena seoska ognjišta, dok izmaglica nad močvarama visi poput smrtnog znamenja.

Kao katastrofalni rezultat nesvetog saveza nužnosti i suštine, prikazi ovakvih pejzaža dovode u pitanje samu neophodnost rata, a time i njegovu suštinsku vezu s pejzažem. Bilo da su obučeni u utopijske ili distopijske odore, pejzaži uvijek sadrže priziv na kolektivni identitet, ne samo u književnosti, već i u svim javno dijeljenim simboličkim formama: bojna polja Vagram i Jena pretvaraju se u Place de Wagram i Place de Jena, ili u opštijem smislu, Place des Victoires – barem u Parizu. Za razumijevanje Vaterloa, moramo otići u London.

Čak i u našem slučaju, Vilsonovo šetalište – omiljena promenada i okupljalište Sarajlija, nazvano po Vudrou Vilsonu – ne bi postojalo kao toponim da nije bilo Prvog svjetskog rata. I kao kolektivni simboli, pejzaži ostaju znaci rata. Trivijalno ili ne, ovakve tvrdnje su ukorijenjene u simboličkom. Dovoljno je uzeti u obzir fenomen svjetskog rata da bismo preispitali ovu vezu.

Šta je globalni pejzaž? Ako zamislimo vanzemaljski rat, da li bi on uopšte imao pejzaž, ili bi samo generalizovao sâm pojam prostora u apstrakciju koja prevazilazi bilo kakav pejzaž? Ono što možemo zaključiti jeste da čovjekova mašta neumoljivo teži konkretizaciji kroz ustaljene obrasce. Tako u filmu Zvjezdana kapija (1994.), apstraktni pejzaž poprima teritorijalnu određenost kroz prstenasti uređaj koji je izgradila drevna međugalaktička rasa, omogućavajući premošćavanje golemih udaljenosti putem crvotočina koje se mogu „birati” između bilo koje dvije kapije u mreži, čime se pejzaž afirmiše kao nama razumljiv.

Nadalje, tzv. rat protiv terorizma: da li on uopšte ima pejzaž, ili makar neku vrstu prostora koji može biti definisan i omeđen? Ulice Njujorka? Neko turističko odmaralište na Baliju? Grad Raka pod vlašću ISIL-a? Elektronske mreže enkriptovanog transfera novca? Međunarodne sudnice? Jedna manje trivijalna posljedica koja proizlazi iz ovih tvrdnji i pitanja jeste da, ako pejzaž postoji, on nikada nije tu kao unaprijed dato mjesto, a još manje kao prirodni fenomen. On mora biti definisan – njegov identitet ili identiteti, njegova lokalnost ili lokalnosti, njegova funkcija ili funkcije.

Između rata i pejzaža ne postoji ni nužna ni suštinska veza; ona je slučajna, proizvoljna ili povremena. Upravo ta proizvoljnost daje književnosti i drugim medijima ulogu, ali ne kao opisne ili evaluativne dokumentacije. Rat postaje događaj tek kroz fikcionalnu ili nefikcionalnu naraciju, ili, šire rečeno, kroz la mise en discours – piščevu artikulaciju koja mu daje mjesto, početak i kraj, koje rat sâm po sebi nema, a koje mi naknadno projektujemo na stvarne događaje. Kod nas je o tome, podsjećanja radi, najrazboritije pisao nepravedno zapostavljeni Ugo Vlaisavljević. Stoga, savremeni mediji ne samo da govore o ratu, već ga, u određenom ograničenom smislu, i stvaraju – ne materijalne pejzaže i prostore, već fokus koji ih čini stvarnima.

PEJZAŽI U EVROPSKOJ ANTICI

Opšte je mjesto da su ratovi bez lica upravo oni ratovi koji nisu prisutni u medijima, bez obzira na stepen krvoprolića i patnje: Gaza je trenutno s razlogom u fokusu, dok se Kongo drsko zanemaruje, baš kao i Ruanda tokom rata u Bosni, koja je s pravom privlačila pažnju. Dakle, književnost ne povezuje rat i pejzaž primarno da bi dočarala izgubljenu ili priželjkivanu ljepotu i obilje, niti da bi opisala razaranje prirodnog okruženja.

Umjesto toga, književnost istražuje mogućnosti, modalitete i uslove tog odnosa, ili, da to izrazim sažeto: književnost konstituiše odnos između rata i pejzaža, ne pod uslovima rata ili pejzaža, već pod uslovima književnosti kao sredstva, organona u izvornom grčkom smislu, kulturnog tumačenja ljudskog života. Književnost istovremeno pruža uvid u taj odnos i oblikuje njegovu jedinstvenu verziju. Možda bismo mogli pomisliti da je ovaj konstrukcionizam isključivo moderan fenomen – rezultat globalizacije, kolonizacije, postkolonizacije i urbanizacije, koji smanjuje značaj lokalnih pejzaža, njihovih granica i specifičnih značenja.

Mogli bismo povjerovati da je nekada, kada je čovjek bio trajno vezan za mjesto svog rođenja,situacija bila sasvim drugačija. Ali, začudo, nije tako.

U evropskoj antici, pejzaž nije imao presudnu ulogu u književnosti posvećenoj ratu, dok je sâm rat bio jedan od ključnih motiva, nadmašen jedino značajem ljubavi – s kojom je, u mnogim slučajevima, bio neraskidivo povezan. Ova proizvoljnost, takođe, omogućava da se rat koristi kao metafora, odnosno da se određene aktivnosti slične bitkama smjeste u arbitrarnim pejzažima: rat protiv siromaštva, rat protiv korupcije, rat protiv droge, i tako dalje.

Najistaknutiji primjer nalazimo kod Tomasa Hobza, koji svu ljudsku interakciju predstavlja kao stanje rata, „rat svih protiv svih”, kako navodi u Levijatanu (1651). Ova vizija modernog ratovanja avant la lettre nije samo onovremena anticipacija hladnog rata ili savremene doktrine preventivnog rata. Ona ukazuje na to da je kontrola vremena postala važnija od kontrole zemlje, te da je mir samo kusur. To je filozofska anticipacija promjene u percepciji vremena i prostora koja se gotovo istovremeno rađa s Hobzom i modernom naukom. Razvoj odnosa između rata i pejzaža ne samo da je ukorijenjen u ovim širokim kulturnim promjenama, već ih i pokreće, naglašavajući određene njihove aspekte.

Bez obzira na to da li se rat glorifikuje ili marginalizuje kroz fikcionalizaciju, ova veza čini vidljivim osnovne kulturne vrijednosti kako se mijenjaju kroz istoriju.

U petoj knjizi Države (IV vijek p.n.e.) Platon razmatra prirodu rata. Prije njegovih filozofskih refleksija, istorijske i strateške analize, od detaljnog i digresivnog Herodota, preko generalizacijâ Tukidida o Peloponeskom ratu, do pragmatičnog pristupa njegovog savremenika Ksenofonta, nudile su mu obilje materijala. Platon ni jednom riječju ne razmatra da li pejzaž ima ikakve veze s prirodom rata.

On razlikuje dvije vrste rata: polemos između Helena i varvara, te stasis, tj. građanski rat ili pobuna među samim Helenima. Dakle, kulturni identitet je pravi uzrok nasilja. Stoga on takođe izražava njegovu suštinsku ideju i, u tom smislu, određuje njegov cilj: mir.

Naravno, mir za Helene – Pax Hellenica. Pravila koja regulišu ponašanje na bojnom polju proističu iz kulturnog identiteta kao ideje rata: u polemosu možete primijeniti svu surovost i razaranje koje smatrate prikladnim, budući da su žrtve varvari i njihova imovina; u stasisu, međutim, morate biti uzdržani prema vlastitom kulturnom krugu—nema ropstva, nema uništavanja imovine, već se poraženima može nametnuti tek novčana kazna. Kulturni identitet određuje rat, njegovo ponašanje i njegov cilj.

U monumentalnom djelu Karla fon Klauzevica O ratu (1832.), argumentacija je takođe zasnovana na predubjeđenju da je kulturni identitet osnovna vododjelnica zaraćenih tabora, iako on to formuliše drugačije. Postoji strateški nivo, kaže on, koji podrazumijeva organizaciju pojedinačnih događaja u ratu kako bi se od njih načinila cjelina koja služi ukupnom političkom cilju rata. Priroda rata pripada toj strateškoj dimenziji: rat je jedan od političkih instrumenata, kao što to vidimo i danas. Postoji i nivo taktike, koji obuhvata odvijanje rata kroz bitke, okršaje, sukobe, odnosno vojne kampanje, kako se eufemistički nazivaju.

Tek na tom nivou pejzaž ulazi u igru kao nužan geofizički fenomen isključivo praktične prirode — za napad, za odbranu, za logistiku, za povlačenje i slično. Ali kao entitet sâm po sebi, a kamoli kao esencijalna cjelina u strateškoj perspektivi, za njega nema mjesta; on ne igra nikakvu ulogu u identitetu ili prirodi rata i njegovih učesnika. Zapanjujuće je da je ova teorija rata, koja se i danas proučava, nastala u jeku velikih ratova romantičnog perioda, kada je pejzaž postao jedan od temelja nacionalizma, kulturnog identiteta i imaginacije koji su oblikovali ideologije što su opravdavale mnoge od tih ratova.

Ali, poput Platona, fon Klauzevic se oslanja na shvatanje kulturnog identiteta bez pejzaža. Dobra strategija i njena transformacija u odgovarajuću taktiku najbolje se ostvaruju među „civilizovanim narodima“ (gebildeter Völker). Zahvaljujući svojoj Bildung, odnosno „civilizaciji“, „društvena zajednica—čitav narod“ nije samo sposobna da briljira u taktičkoj vještini ratovanja, već i da stvara strategiju, to jest, da sebi postavi politički cilj za koji će se boriti. Za Platona, taktika nije predmet teorije, kao u modernom ratovanju; na tom nivou, rat je za njega jednostavno praksa. U njegovom idealnom polisu, ovom praksom bavi se grupa građana nazvana čuvari. Oni sa sobom vode žene i djecu na bojno polje da uče kako se ratuje, jer su ta djeca budući čuvari.

OSNOVNE KATEGORIJE PEJZAŽA

Kroz većinu naše kulturne istorije, književnost je bila opsjednuta pitanjem kolektivnog i individualnog identiteta, uglavnom kroz razmatranje rata kao njegovog krajnjeg testa, dok se ljubav javlja kao alternativna mogućnost. Međutim, pejzaž tokom rata ostaje quantité négligeable—on se pojavljuje u stereotipnim opisima, možda s dozom mitološke simbolike: izlazak sunca, zalazak sunca, oluja, rijeka, planina i slično. Primjer se može naći u sedmoj knjizi Vergilijeve Eneide (oko 20. p.n.e.):

„A sad je more crvenilo od zrakâ zore, a sa visokog neba safranska Aurora blistala je u ružičastim kolima, dok su vjetrovi utihnuli i svaki dašak odjednom nestao, te su se vesla trudila u tromoj tišini vode. Tada gle! Eneja, gledajući s talasa, ugleda moćnu šumu, iako se nalazi usred Tibra…” 

Kako da znamo da smo blizu Tibra? I ko bi mogao znati da ovaj opis odmah popraćen izjavom: „Pričaću o strašnim ratovima, o ratnim redovima, o hrabrim prinčevima što jure u smrt…” 

Slični su standardi i u renesansi, npr. u Tasaovom Oslobođenom Jerusalimu (1581):

„Sunce se na istoku ponovo dizalo, bistro i sjajnije nego inače, kad s prvim zracima novog jutra pod zastavama osvanu svaki ratnik, . . .” 

Pejzaž se može razumjeti i kao funkcionalni aspekt kretanja vojske, ako je opis potreban da naglasi herojsku prirodu ratnika, možda kao nepristupačna prepreka koja se ipak savladava. Zima je doba kada oružje miruje, ali: 

„Ljetnim danima nijedna grmljavina nije tako draga kad obećava kišu zemlji, kao što je srcima te divlje gomile bila ta muzika rata, duga i glasna.” 

Kada se vojska napokon pokrene, njeno djelovanje je isključivo funkcionalno i moglo bi se jednako odnositi na pripremu tla za obradu kao i na rat:

„I najprije, Kapetan naređuje svojim izvidnicima da odmah krenu i raščiste put: da popune jame, izravnaju stijene, i otvore sve zakrčene prolaze.” 

U Aleksandridu, romanu o životu Aleksandra Velikog, protagonista sa cijelom svojom vojskom prelazi pejzaž bez ikakve specifikacije; on je poput duha iz Hiljadu i jedne noći. Zamor njegovih vojnika, taktičke teškoće koje proizlaze iz terena, mukotrpna reorganizacija trupa nakon velikih gubitaka— ništa od toga ne postoji.

Naravno, određene predstave o predjelima implicitno su prisutne u ovim predmodernim raspravama i opisima rata, ali ne igraju suštinsku ulogu: neke od njih su povremeno važne, druge se u potpunosti razvijaju tek docnije, neke doživljavaju radikalne promjene kroz istoriju, dok su druge podložne samo manjem preispitivanju. Prvo, pejzaž je poistovjećen sa fizičkim okruženjem (prirodni resursi u kultivisanom ili prirodnom stanju, prepreke ljudskom djelovanju, što odgovara grčkom physisu i rimskom mundusu).

Drugo, pejzaž se doživljavao kao geografska i geološka cjelina—planine, ravnice, zalivi i slično – te je tumačen kao naseljivo područje ili prostor koji valja izbjegavati, u skladu s njegovim genius loci. Treće, pejzaž je shvatan kao simbolički fenomen, bilo kao izraz božanske volje i natprirodne moći bogova, bilo kao zakon koji određuje pravo na omeđavanje teritorije, najčešće s osloncem na božansku volju. Četvrto, pejzaž se poima kao mentalna projekcija – odraz ljudskih nada, strahova, radosti ili sjećanja.

U velikoj mjeri ove osnovne kategorije pejzaža prisutne su kroz cijelu istoriju. Naravno, sadržaj ovih kategorija i odnosi među njima nisu statični—oni se neprestano mijenjaju, a rat predstavlja jedan od ključnih pokretača tog procesa. Ipak, za većinu ljudi predrenesanskog doba, sva četiri značenja pejzaža bila su objedinjena pod širim pojmom prirode, pri čemu su geografski i egzistencijalni aspekti imali primat.

LJUDI VOĐENI UNUTRAŠNJIM IMPULSOM DA RASTU

Sve do rađanja moderne nauke, priroda se u cjelini shvatala kao kosmička totalnost, vođena božanskom svrhovitošću i ispunjena supstancama — entitetima sa vlastitim identitetom. Ljudi su, unutar te slike svijeta, činili posebnu supstancijalnu kategoriju, klasu ili podklasu živih bića, određenu specifičnim karakteristikama, prije svega posjedovanjem logosa. Iz perspektive supstanci, priroda je bila struktura mjesta—mreža specifičnih prirodnih toposa ili locusa, u kojima stvari nalaze svoje prirodno stanište i najjasnije izražavaju svoj identitet kada su u stanju mirovanja.

Unutar tog koncepta, priroda ne poznaje praznine niti prostore bez određenog mjesta i funkcije. Ova teorija prirode, u svojoj klasičnoj formi, prepoznaje se u Aristotelovoj Fizici (oko 350. p.n.e.), naročito u njenoj četvrtoj knjizi, dok je njen posljednji veliki zagovornik bio Gotfrid Vilhelm Lajbnic krajem XVII i početkom XVIII vijeka, kada je univerzum još uvijek smatran neprekinutom cjelinom međusobno povezanih supstanci. Prema ovom shvatanju, mirovanje je prirodno stanje svih supstanci, dok je kretanje tek prelazno stanje između različitih tačaka ravnoteže. Ako bacim kamen deset hiljada puta uvis, on će se svaki put neizbježno vratiti na tlo, što potvrđuje da je tlo njegovo prirodno mjesto.

Ovakav primjer Aristotel koristi u Nikomahovoj etici (oko 350. p.n.e.) kao intuitivni dokaz ove istine: da bismo zaista razumjeli neku stvar, moramo je posmatrati u stanju mirovanja, tamo gdje joj je prirodno mjesto. Isto važi i za kulturne fenomene, jer su i oni sazdani od prirodnog materijala i oblikovani ljudskim prirodnim sposobnostima. Kao takvi, i oni imaju svoje prirodno mjesto—na primjer, grad, polis, koji Aristotel u sedmoj knjizi Politike opisuje kao mjesto ostvarivanja ljudske prirode.

Štaviše, i sami ljudi, kao supstance, trebalo bi da imaju svoje prirodno mjesto i da ostanu unutar njegovih granica. Ali oni to ne mogu. Poput svih živih organizama, ljudi su vođeni unutrašnjim impulsom da rastu, mijenjaju oblik i mjesto — pokret je, paradoksalno, dio njihove prirode. Još gore, zahvaljujući svojoj sposobnosti logosa, oni nisu samo podložni promjeni već je i sami svjesno izazivaju, oblikujući ideje o svojoj sudbini i nastojeći ih ostvariti. U tom procesu njeguju Prometejske ambicije da svijet preoblikuju po vlastitoj volji, ulazeći u vječni, ali uzaludan sukob s bogovima. Drugim riječima, da bi zaista bili ljudi, oni moraju biti u neprekidnom pokretu, izvan svog „prirodnog” mjesta. Ljudski život je tragičan: hamartia i hybris su neizbježni.

Kakve to veze ima s ratom i pejzažom? Rat je čovjek u pokretu, izvan svog mjesta, istovremeno neizbježna i kobna djelatnost. Za Vikinga je bilo strašno umrijeti u slami, u vlastitom krevetu, umjesto u borbi — takva smrt mu je zatvarala put do Valhale. No, ako je rat stanje izvan mjesta, tada ni on, ni pejzaž koji ga prati, ne mogu imati svoje prirodno mjesto. U ratu nema doma. Pejzaž rata uvijek pripada drugima—varvarima, neprijateljima, čudovištima. Rat, kao potraga za identitetom, paradoksalno ne posjeduje vlastiti identitet u prostoru. Njegov pejzaž nije vlastiti, već samo taktički, posuđen od drugih, procjenjivan kroz prizmu upotrebljivosti ili smetnje. Otuda se njime može raspolagati bez grižnje savjesti—uništavati ga ili preoblikovati po volji.

OKIDAČ ZA RECIKLAŽU RATNIH PAROLA

Aleksandar je, piše jedan dragocjen hroničar, „osvojio Tebu i sravnio je sa zemljom, poštedjevši jedino Pindarovu kuću. Kažu da je natjerao tebanskog muzičara Ismenija da svira na fruli dok je grad razaran.” Ipak, pejzaž rata nije samo mjesto nasilja i razaranja. On se ponekad doživljava sa strahopoštovanjem, kao tuđ, nepoznat, možda natprirodan—kao što ga Herodot opisuje u svojim putopisima, Plinije u izvještajima iz Afrike i Indije, a evropski pustolovi u svojim egzotičnim dnevnicima. Ipak, postoji i drugi pejzaž: onaj koji prethodi ratu, dom ratnika—Itaka, Troja, Atina.

Taj pejzaž tokom rata ne postoji kao fizički proctor, već samo kao narativna konstrukcija, prizvan kroz digresije, ekfraze i poređenja, slavna kod Homera, ali i integralna za cjelokupnu epsku tradiciju. U Anabazi se susrećemo s napetim odnosom između odsutnog i prisutnog domosa u šestoj knjizi, kada iscrpljeni Heleni konačno stižu do luke Kalpe u Maloj Aziji, nadomak Crnog mora. Tu, pred njima, leži mjesto koje ima sve odlike prirodnog grada, obećanje stalnog utočišta, novi domos koji je na dohvat ruke. Ipak, Ksenofont nastavlja dalje. Kalpe nije cilj njihovog puta, već samo još jedan znak rata, usputna tačka na njihovom skorom povratku.

Dakle, pejzaž u antičkoj književnosti nikada nije samo prostor—on je znak božanske volje. Ovaj motiv ostaje prisutan kroz cijelu antiku i nastavlja se u renesansi. Aleksandar, oličenje božanskog kralja, sluša poltronske pohvale Polikrata i lakonski mu odgovara: „Istina je što kažeš: providnost nam je dala vlast, i sudbini se mora pokoriti.“

Ono što zaista potvrđuje identitet ratnika nije prostor na kojem se bori, već priča o prostoru iz kojeg dolazi. Taj pejzaž ne postoji u stvarnosti rata—on traje jedino u mašti.   

Stoga, kada danas vidimo kako najnovija afera Milorada Dodika ponovo služi kao okidač za reciklažu ratnih parola, kada svjedočimo kako neodgovorni pojedinci, bilo otvoreno, bilo prikriveno, pozivaju na nasilje, jasno je da ne brane ništa stvarno. Jer, šta tačno brane? Naša sela su pusta, gradovi tonu u tišini, ekonomija je u stagnaciji. Kompletne porodice odlaze u pečalbu—trbuhom za kruhom, a ne oružjem za zastavu.

Oni koji ostaju nisu vojnici, već izmoreni ljudi, zarobljeni između krvave prošlosti i beznadežne budućnosti, teturajući poput pijanaca i aveti kroz ovaj sumorni vašar, gdje mrtvima nije dopušten spokoj, a živima se masovne grobnice unose u dnevne sobe. Rat koji poneki prizivaju neće se vojevati. Njihova domovina, ma kako se ona zvala, nije više stvarni prostor.

Pejzaž je nestao, ostali su samo slogani.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Više od autora:

ARHITEKTI ZLOČINA: Intelektualne elite s ključnom ulogom u raspadu Jugoslavije i dalje bez kazne

TRIDESET GODINA KASNIJE: Kulturni provincijalizam kao tragedija Južnih Slovena

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!