BiH NA RASKRŠĆU BEZ SEMAFORA: Visokom predstavniku nema ko da piše

Ako je pristupanje EU jedna od rijetkih stvari oko koje postoji konsenzus svih, onda transfer svih nerješenih pitanja u okvire procesa pridruživanja EU (uključujući pitanja državne imovine, ustavnih promjena, Ustavnog suda, demokratizacije) bilo kroz definisanje novog poglavlja, kao što je slučaj sa Srbijom za rješevanje odnosa sa Kosovom, bilo na drugi način, čini se da nema alternativu

Uprkos spekulacijama koje su već neko vrijeme kolale o odlasku visokog predstavnika Kristijana Šmita, snažno je odjeknula vijest o njegovoj ostavci objavljena samo nekoliko dana pred sjednicu Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) o Bosni i Hercegovini (BiH), na kojoj je pokazalo se predstavio svoj oproštajni izvještaj.

Lavina je krenula i već danima gotovo da ne postoji druga tema.

Reakcije domaćih aktera potpuno očekivano kretale su se od trijumfalističko-slavljeničkih u Republici Srpskoj (RS), pa do potpune konfuzije u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) i međusobnog optuživanja vladajuće trojke i opozicije.

JUŽNA INTERKONEKCIJA

Premda je u svojim javnim istupima odlazeći visoki predstavnik insistirao da samovoljno podnosi ostavku, reakcija State departmenta na njegovu ostavku „da dolazi u pravom trenutku“ ostavlja malo sumnje ko mu je pomogao u donošenju te odluke, i u čijim rukama je „smoking gun“.

Ono što je postalo sasvim jasno nakon sjednice SB UN da su pozicije zapadnih doskorašnjih partnera u BiH postale jako udaljene.

Tako je zamjenica američkog predstavnika pri UN-u, Tammy Bruce, na sjednici SB UN-a naglasak stavila na tranziciju ovlaštenja visokog predstavnika na domaće vlasti i znatno limitiranje odgovornosti budućeg visokog predstavnika.

Nasuprot stavu SAD-a, specijalna izaslanica Ujedinjenog Kraljevstva za Zapadni Balkan, Dame Karen Pierce, kao i službena britanska delegacija u SB UN-a, naglasili su da uloga visokog predstavnika s punim ovlaštenjima i dalje ostaje od ključnog značaja za sigurnost BiH. Između ova dva pola, nalaze se stavovi zemalja članica EU koje su u ovom trenutnku bliže poziciji Londona, ali koje ipak nastoje, čini se, izbjeći otvaranje još jednog fronta sa Trumpovom administracijom, oko za njih u ovom trenutnu perifernog pitanja – BiH.

Naravno, ni po čemu tema okončanja misije visokog predstavnika nije nova, još 2008. je Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (PIC) postavio tzv. agendu 5+2 (5 ciljeva i 2 uslova) za zatvaranje Ureda visokog predstavnika. Ključno neriješeno pitanje iz ove agende ostalo je rješavanje pitanja statusa državne imovine.

Na snazi je i dalje privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom koju je još 2005. nametnuo tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown. Ova zabrana ostaje sve dok Parlamentarna skupština BiH ne usvoji krovni državni zakon, a nepomirljivi stavovi ključnih aktera već više od 20 godina onemogućavaju rješavanje ovog pitanja. Dok za RS državna imovina kao takva ne postoji (samo entitetska), za predstavnike Bošnjaka imovina pripada isključivo državi, uz pragmatičnu poziciju HDZ između ova dva suprotstavljena stava.

Naravno, u kontekstu BiH rješavanje pitanja državne imovine osim formalno-pravnih, ima i geopolitičke, ali i aspekte koji direktno utiču na pitanje ko će kontorolom nad imovinom biti u poziciji da jača svoju vlast kroz dalje zarobljavanje države kontrolom nad strateškim resursima.

Pitanje rješavanja državne imovine ponovo je došlo u fokus sa intenziviranjem realizacije Južne interkonekcije i usvajnjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o gasovodu Južna interkonekcija, pod snažnim pritiskom američke administracije, u kome se navodi da investitor ne plaća naknadu za eksproprisane nekretnenine Federaciji BiH, kantonima, gradovima, opštinama i javnim preduzećima i ustanovama, što implicira da je imovina u njihovom vlasništvu.

STARI MODEL „MEĐUNARODNE ZAJEDNICE“ VIŠE NE POSTOJI

Osim narušavanja zabrane raspolaganja državnom imovinom kroz prejudiciranje njenog rješenja, ove izmjene Zakona izazvale su niz kontroverzi, počevši od neusklađenosti sa obavezama BiH u okviru procesa EU integracija, uključujući i to da se ime investitora (nimalo nevažno za ovu priču – investitori vrlo bliski Trampovoj administraciji firmu su osnovali u novembru 2025, te kao takva nema nikakvo iskustvo u predmetnoj oblasti, op.a.) unosi direktno u zakon, što ima elemente tzv. regulatornog zarobljavanja, odnosno preferiranja privatnih na uštrb javnih interesa.

Dakle, oba ova pitanja: zatvaranje Ureda visokog predstavnika i rješavanje državne imovine, već dvadeset godina su prisutna, bez nekih značajnih pomaka u njihovom rješavanju. Ono što je sada zapravo izazvalo tenzije je činjenica da na globalnoj sceni imamo rađenje potpuno promijenjene konstelacije odnosa. Za BiH konkretno to znači da ono što smo proteklih trideset godina u BiH podrazumijevali i maglovito označavali kao “međunarodna zajednica”, a zapravo mislili na SAD i EU – više ne postoji.

Ne postoji u smislu koliko-toliko funkcionalnog jednistva i saglasnosti stavova i praksi djelovanja “međunarodne zajednice” u zemlji kroz različite prakse uticaja od nametanja zakona, uslovljavanja, tehničke pomoći, pa do dobronamjernih i manje dobronamjernih uvjeravanja. Ovo je za BiH ogroman izazov, jer je ta i takva međunarodna zajednica tokom proteklih trideset godina bila praktično lokalni akter – kreirajući agendu, direktno je implementirajući bilo iz sjene, bilo pod svjetlima pozornice, čija je svrsishodnost djelovanja bila neupitna, a njena odgovornost nije bila podložna propitivanju.

Drugim rječima, sve ono što BiH danas jeste rezultat je (ne)djelovanja te „međunarodne zajednice“.

Nestanak „međunarodne zajednice“ u BiH tek je odjek ili eho jednog globalno važnog procesa. Ovdje je, dakako, riječ o jednom puno širem fenomenu koji ima razmjere tektonske promjene, a zapravo se radi o tome kako je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen jezgrovito objasnila da „Zapad kakav smo poznavali više ne postoji.“

PRIVATIZACIJA AMERIČKE VANJSKE POLITIKE

Dolaskom Trumpove administracije, od granitno čvrstog decenijama građenog trans-atlanskog partnerstva, ostale su samo ruševine. Treba li bolji dokaz tome od američkih najava da će izvršiti aneksiju Grenlanda. Iako je to pitanje privremeno ostavljeno po strani, ostalo je nepovjerenje između saveznika veće od Atlantika koji ih dijeli. Nezamislivo je postalo stvarnost – dojučerašnji saveznici Evropa i SAD sada su na suprotnim stranama.

Strategija nacionalne bezbjednosti SAD iz prošle godine opisuje politiku EU kao putanju koja vodi ka „civilizacijskom nestanku“, a dokument eksplicitno navodi da će SAD kultivisati otpor („cultivate resistance“) unutar evropskih država protiv trenutnog političkog kursa i integracija koje sprovodi Brisel. Ugledni profesor Stephen Walt karakteriše Trumpovu spoljnu politiku kao predatorsku hegemoniju koja se ni najmanje ne obazire čak ni na stavove dojučerašnjih saveznika.

Poseban problem u tom smislu predstavlja, kako upozorava analiza uglednog Evropskog savjeta za spoljne odnose, privatizacija američke spoljne politike, odnosno učešće Trumpovih prijatelja i članova porodice u rješavanju složenih spoljnopolitičkih problema, što predstavlja veliki i sistemski rizik za Evropu. Postupci njegovih specijalnih izaslanika predvidivi su „kao ritam Morzeove azbuke“, navode autori. Ili, kako Ivan Krastev primjećuje, sve počinje Trumpovim objavama na društvenim mrežama, a završava se poslovnim interesima prijatelja i članova porodice američkog predsednika.

Nismo li i sami svjedoci upravo ovoga kroz projekat Južne interkonekcije, gdje je ekipa bliska predsjedniku osigurala da se čak ime kompanije-investitora suprotno svakom standardu dobrog upravljanja unese direktno u odredbe zakona.

Ovakve dramatične promjene itekako dramatične implikacije imaju i na dalekim periferijama kao što je BiH, u kojoj neizbježno postaju sve očiglednije pukotine nekadašnje zajedničke politike “međunarodne zajednice”.

U nedavnom govoru u povodu Dana Evrope poznata američka istoričarka Anne Applebaum upozorila je da i SAD i Rusija aktivno rade na slabljenju Evrope i njenog jedinstva. Na tom fonu zanimljivu tezu je u nedavnom intervjuu iznio bivši visoki predstavnik Volfgang Petrič „da nestabilna BiH je podjednako u interesu i Rusije i Amerike“ itekako zavrjeđuje pažnju. Dok je interes Rusije da pokušava EU razvući da se uporedo bavi i Balkanom, odnosno BiH kao tinjajućim žarištem, podjednako tako Trumpovoj administraciji za ostvarivanje proklamovanog cilja slabljenja EU Balkan i BiH su na tacni servirana prilika.

BIH ĆE BITI BOLJE I SIGURNIJE – BEZ OHR-a

Takvo stanje predstavlja veliku promjenu u odnosu na period prethodnih dvadeset i više godina, kada je na Balkanu postojao svojevrsni mini Pax-Americana, odnosno stanje po kojem je sigurnosna arhitektura bila uspostavljena i održavana direktnim angažmanom SAD. Takav aranžman je podrazumijevao sigurnosni kišobran kroz blisku saradnju i zajedničke ciljeve i SAD i EU usmjerene na integraciju svih zemalja u EU i NATO.

U međuvremenu, SAD i EU od saveznika postaju sve više suparnici, što otvara značajan vakum na cijelom Balkanu, a upravo najveći u BiH. Zemlje Balkana, a posebno u ovom slučaju BiH, sve više se nalaze u situaciji da biraju između sve više suprotstavljenih agendi SAD-a i EU. S jedne strane američke agende, usmjerene primarno na vlastite ekonomske interese koja podrazumijeva transakcioni pristup i fokus na investicijama uz neobraćanje pretjerane pažnje na pravne, ekološke ili aspekte vezane za integraciju u EU, i sa druge strane EU agende, koja podrazumijeva dosljednu primjenu EU modela upravljanja i usklađivanja sa pravnim okvirom EU.

Ono što ovo stanje čini sve više “savršenom olujom” jeste i veliki uspjeh Milorada Dodika u lobiranju u SAD, što mu je donijelo ukidanje sankcija, na koje nemilice troši pare sve siromašnijih i malobrojnijih stanovnika RS. U jednom od ugovora RS sa lobističkom kućom Dickens & Madson ova firma se obavezala da će lobirati kod izvršne i zakonodavne vlasti SAD-a, kao i kod zalivskih zemalja (Saudijska Arabija i UAE), kako bi osigurala podršku za pravo na samoopredjeljenje i eventualnu nezavisnost RS.

Pozicija duboke periferije na kojoj se nalazi BiH, a na koju se snažno reflektuju odjeci globalnih promjena, ne ostavlja pretjeran manevarski prostor. Ključni interes za BiH je da se po svaku cjenu skloni sa poprišta razmirica ne samo nekadašnjih saveznika, već i ostalih zainteresovanih za projekciju svojih interesa na ovim prostorima.

Put za to vodi upravo preko zatvaranja Ureda visokog predstavnika, koji kroz Savjet za implementaciju mira služi kao poligon za promovisanje pojedinačnih interesa različitih aktera čiji se interesi nužno ne poklapaju sa interesima BiH da napreduje ka EU.

BEZ ODLAGANJA OTVORITI PREGOVORE SA EU

Nakon trideset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u potpuno promijenjenim i globalnim i lokalnim okolnostima, očekivati da korištenje istih instrumenata kao što je visoki predstavnik može i treba biti rješenje čini se kao apsurdno. Temeljni problem BiH – nedovršena demokratizacija i odsustvo političke odgovornosti, teško da se može rješavati suštinski nedemokratskim instrumentom kakav je visoki predstavnik.

Čini se stoga paradoksalnim očekivati da će nekakva imaginarna benevolentna međunarodna zajednica (vidjeli smo da u onom smislu u kakvom se ta odrednica – međunarodna zajednica koristila u BiH, zapravo više ne postoji) rješavati probleme u zemlji koristeći instrument koji je odavno prevaziđen. Posebno se besmislenim čini stvarati liniju podjela po liniji ko je za a ko protiv OHR-a.

Ako je pristupanje EU jedna od rijetkih stvari oko koje postoji konsenzus svih, onda transfer svih nerješenih pitanja u okvire procesa pridruživanja EU (uključujući pitanja državne imovine, ustavnih promjena, Ustavnog suda, demokratizacije) bilo kroz definisanje novog poglavlja, kao što je slučaj sa Srbijom za rješevanje odnosa sa Kosovom, bilo na drugi način, čini se da nema alternativu.

Koliko god da proces pridruživanja BiH EU trenutno bio gotovo klinički mrtav i koliko god da politika i pristup EU prema BiH bio potpuno indolentan i bez ikakve vizije, on je jedini proces u okviru kojeg je moguće pristupiti ovakvim reformskim iskoracima. Da bi takav proces bio oživljen, potrebno je bez odlaganja otvoriti pregovore BiH sa EU, ali isto tako je potreban i potpuni zaokret od strane EU kroz proaktivniji i angažovaniji pristup, koji bi uključivao i odlučno sankcionisanje onih koji opstruišu i blokiraju procese, uz istovremeno puno snažniji fokus na vladavinu prava i demokratizaciju.

Naravno, niko nema iluzija da će lideri poput Dodika doživjeti prosvjetljenje i postati evrofanatici. Promjena paradigme u evropskom pristupu upravo mora poći od toga i definisati efikasne mehanizme rješavanja takvih izazova kroz kombinaciju jačanja pravosuđa i agencija za provođenje zakona, podrške civilnom društvu i medijima i djelotvornog sankcionisanja pokušaja destabilizacije i opstrukcije.

Nesumnjivo je zapadni Balkan još uvijek jedini prostor van EU gdje EU ima preovlađujući i dominatan uticaj. Upravo to može biti prostor gdje EU može povratiti samopouzdanje neophodno za izgradnju vlastite strateške autonomije neophodne u promijenjenom globalnom poretku.

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte još: 

ASIM MUJKIĆ: Mape, genetička šifra zla

TRAŽI SE NOVI VISOKI PREDSTAVNIK: Bez stava, bez prošlosti, sa psihoterapeutom

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-

————————————————————————————————————————————————————————————————————————————-