Piše: Rijad Cerić
Revolucija je riječ koju smo u ovim prostorima kompromitovali viškom emocije i manjkom sadržaja. Ona se ovdje doživljava kao mitologizirani lom, kao historijski incident koji dolazi uz buku i nasilje. No, u filozofiji pragmatizma, posebno kod Richarda Rortyja, Johna Deweya i Charlesa Peircea, revolucija je ponajprije epistemološki rez, promjena u načinu na koji društvo spoznaje i organizuje stvarnost.
Za razliku od marksističke tradicije koja revoluciju vidi kao dijalektičku borbu između klasa, pragmatisti je razumiju kao promjenu dominantnog diskursa, način na koji društvo razgovara o sebi, planira budućnost, upravlja institucijama. Riječima Rortyja, “progres se ne ogleda u približavanju istini, nego u izgradnji korisnijih opisa.” U tom smislu, ono što se dogodilo u FK Velež nije samo reorganizacija sportskog kolektiva, već uspostavljanje novog narativa upravljanja, razvoja i odgovornosti.
Upravo zato ovu pojavu možemo nazvati – crvenom revolucijom.
Plan kao antiteza političke entropije
Prva i fundamentalna tačka ove transformacije jeste uspostavljanje formalnog, javnog i razgovijetnog strateškog plana razvoja kluba. U zemlji gdje entropija nije izuzetak nego pravilo, gdje je improvizacija institucionalizirana i gdje se čak i ustavne promjene najčešće dešavaju ad hoc pojava dokumenta koji sadrži ciljeve, mjere, rokove i odgovorne subjekte predstavlja institucionalni radikalizam.
Plan kao takav predstavlja ono što njemačka sociologinja Elisabeth Beck-Gernsheim naziva “organizovana odgovornost”, nasuprot difuznoj, kolektivnoj neodgovornosti kojom su impregnirane naše institucije. On uvodi temporalnu racionalnost kao sposobnost da razmišljamo unaprijed, da anticipiramo posljedice i mjerimo učinak.
U ekonomskim teorijama, to je transakcijska transparentnost kao jasan okvir koji smanjuje oportunizam, povećava povjerenje aktera i omogućava dugoročne investicije, ne samo kapitalne nego i ljudske. Klub koji ima plan, koji operira kroz proceduru, ulazi u domenu predvidivog sistema – što je osnovna pretpostavka svakog razvoja.
To je prvi čin ove revolucije. I ne, nije spektakularan. Ali je radikalan u svojoj racionalnosti.
Povratak struke
Drugi revolucionarni čin u ovoj tihoj transformaciji jeste imenovanje fudbalske legende Mehe Kodre , s međunarodnim kredibilitetom kao pridruženog člana uprave zaduženog isključivo za sportska pitanja. Ovaj potez označava tehnokratsko pozicioniranje autoriteta, prelazak iz modela „političke imenovanosti“ u model „stručne odgovornosti“.
U našim društvima, kako to precizno opisuje Ivan Krastev” autoritet je prečesto zasnovan na simboličkom kapitalu lojalnosti, a ne na profesionalnoj ekspertizi”. Rezultat toga je normativna inverzija, umjesto da znanje proizvodi moć, moć proizvodi privid znanja.
Uprava FK Velež ovim činom razbija taj začarani krug i uvodi meritokratski princip odlučivanja. Sportska pitanja su povjerena ljudima koji ih razumiju, ne zato što su „naši“, već zato što su kompetentni.
To nije tek reorganizacija, to je institucionalni performans nove političke kulture. Kulture u kojoj su znanje, iskustvo i rezultat važniji od pripadnosti, porijekla ili političkog zaleđa.
Porez kao čin političke lojalnosti
Treća i jednako važna činjenica u ovoj revoluciji jeste potpuno izmirenje poreskih obaveza kluba. Velež je javno saopćio da klub nema nikakvog poreskog duga, što je, u našem kontekstu, zapravo subverzivna izjava.
Plaćanje poreza nije samo finansijski čin,to je politički akt. Kako to tvrdi Joseph Schumpeter, moderna država nastaje onda kada se formira fiskalna odgovornost ,kada porez postaje sredstvo društvenog ugovora. U društvima kao što je naše, gdje vlada fiskalni nihilizam, gdje se porez doživljava kao kazna, a ne kao doprinos, redovno izmirenje poreskih obaveza postaje gest civilne hrabrosti.
Zato je poruka koju Velež šalje revolucionarna: patriotizam se ne mjeri jačinom tona u navijanju, već tačnošću obračuna prema državi. Ljubav prema domovini nije u retorici, već u budžetu. Ona nije deklaracija, već obaveza.
U tom smislu, Velež uspostavlja novi model patriotske ekonomije: ekonomije odgovornosti, transparentnosti i solidarnosti.
Admir Rahimić: diskretna sila standarda
Sve ove promjene bile bi nezamislive bez čovjeka koji ih je potaknuo, ali se nije stavio u prvi plan. Admir Rahimić, povratnik iz Njemačke, investitor, ali prije svega upravljački arhitekta, nije došao po funkciju, već da uvede red.
Njegova pojava simbolizira ono što Max Weber naziva legalno-racionalnim autoritetom: autoritet koji ne počiva na harizmi, tradiciji ili sili, nego na znanju, proceduri i učinku. U zemlji gdje dominiraju karizmatski lideri i nepotistički sistemi, Rahimićev stil upravljanja , tih, odmjeren, sistemski, jeste kulturni i institucionalni disrupter.
Ono što on radi nije klasična „vladavina“, već postavljanje standarda. A to je najvažniji zadatak svake ozbiljne transformacije. Standardi su ti koji ostaju kad ljudi odu. Oni stvaraju proceduru koja nadživljava pojedince. Institucionalna revolucija ne počinje kada se sruši režim, već kada se uvede procedura.
To je srž ove priče. Nema patetike. Nema populizma. Samo red, plan, sistem, i tiha ali dosljedna volja za promjenom.
Mostar: lokalno čvorište globalnog značenja
Nije slučajno da se ova tiha revolucija dešava baš u Mostaru ,gradu koji je simbol podjela, ali i potencijalne obnove. Mostar je, kako bi to rekao Michel Foucault, heterotopija – prostor koji reflektira, ali i transformira društvene odnose
Sve što se dešava u Mostaru, posebno u njegovim simbolima kao što je FK Velež ima značaj veći od sporta.
Ako se u Mostaru uspostavi sistem, ako u Mostaru zavlada znanje, ako se u Mostaru ispoštuje porez, to je signal za čitavu Bosnu i Hercegovinu. Jer ako može ovdje, može svugdje.
Ako se u Mostaru uspostavi sistem, ako u Mostaru zavlada znanje, ako se u Mostaru ispoštuje porez – to je signal za čitavu Bosnu i Hercegovinu. Jer ako može ovdje, može svugdje.
Standardi su revolucija
Ono što se dešava u FK Velež nije samo fudbalska priča. To je transformativna paradigma. Tri ključna elementa: plan, struka, porez predstavljaju tri stuba nove političke, upravljačke i društvene kulture.
Iza svega stoji čovjek koji ne traži aplauze, već rezultate. Admir Rahimić nije revolucionar u klasičnom smislu te riječi. On je reformator. Ali u zemlji gdje reforma nikada nije zaživjela, reformator je revolucionar.
Zato ovaj tekst ne završava povicima, već jednostavnom istinom: Standardi su najveći oblik pobune. A ova pobuna je crvena revolucija.
Izvor: tacno.net
