NEVEN ANĐELIĆ: Bosna i Hercegovina protiv sebe i demokratskih interesa

Petnaestogodišnjica odluke Evropskog suda za ljudska prava u korist Derve Sejdića i Jakoba Fincija prošla je a Bosna i Hercegovina je više u znaku iščekivanja šta će veliko vijeće ovog suda odlučiti u slučaju koji je Kovačević donio protiv svoje države.

Osnovna je kontradikcija u ovim, kao i u svim u međuvremenu dobivenim slučajevima, da oni u samom imenu sadrže „protiv Bosne i Hercegovine“, iako su svi ovi građani i građanke zapravo započeli i iznijeli sve ove procese u interesu Bosne i Hercegovine. Sama država se postavlja protiv same sebe i demokratskih interesa.

Tu se ulazi u srž postojanja ovog suda koji omogućava svom građanstvu, ne samo državljanima zemalja članica, da zatraže pravnu zaštitu protiv 46 država članica, ukoliko one svojim činjenjima ili nečinjenijima dolaze u suprotnost sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima zasnovanoj na principima demokratije, vladavine prava i ljudskih prava. Zabrana diskriminacije na bilo kojoj osnovi teoretski stavlja građanstvo u jednakopravan položaj koji država nekada ne ispuni, ili čak i diskriminira.

Bosna i Hercegovina je drugačije uređena te su diskriminirajuće zakonske odredbe, političko ponašanje te, napose, sudske odluke moguće ne voljom pojedinaca, već na osnovu Ustava te konsekventnih zakona. Izborni zakon podvlači neke diskriminatorne osnove na koje su ukazivali Pudarić, Šlaku, Zornić, Pilav, pored ostalih, u svojim pritužbama protiv države.

Stoga se postavlja pitanje šta je država? U bosanskohercegovačkom slučaju, politika je personalizirana a ne institucionalizirana, pa se i ovo pitanje preinačuje u ko je država.

To su, dakle, svi izabrani politički moćnici koji ignorišu odluke Evropskog suda za ljudska prava od decembra 2009. godine.

Iako su formalno institucije te koje nisu provele odluke suda, očito je tokom ovih petnaest godina da su pojedinci i političke grupe spriječile promjene Ustava i Izbornog zakona. Dakle, grupe koje su na vlasti tokom ovog perioda imaju sopstvene interese formirane drugačije i separatno od interesa države, ili u suprotnosti za opštim i univerzalnim principima ljudskih prava.

Sada bi najlakše bilo ukazati na demokratske nedostojnosti tih otuđenih centara moći, ili uperiti na primjer Bosne i Hercegovine koja uporno ignoriše zahtjeve ne samo suda u Strasbourgu, već i Vijeća ministara Savjeta Evrope te Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope. Međutim, praksa je skoro pa ustaljena u Evropi. Velika Britanija je izgubila u procesu gdje je predmet bila opšta zabrana prava glasa zatvorenicima 2005. godine, da bi implementirala odluku suda tek 2017. Četiri su se premijera izmijenjala u tom periodu, još više vlada, ali do promjene je došlo tek 12 godina nakon presude.

Početkom 2024. godine, skoro polovina – 49% – presuda Evropskog suda za ljudska prava tokom posljednjih deset godina još uvijek je čekalo na implementaciju. Ukupno je bilo 1.326 presuda u glavnim slučajevima na čekanju za implementaciju, uključujući i 11 iz Bosne i Hercegovine. Da je pravda spora, dokaz je i prosječan period čekanja na izvršenje od šest godina i osam mjeseci, dok je to u slučaju Bosne i Hercegovine kraće za tri mjeseca. Doda li se tome vrijeme prije presude, kao i sam pokušaj dostizanja pravde u sopstvenoj zemlji, vidljivo je da je ona zaista spora, ali dostižna. Sredinom 2023. godine, trećina glavnih slučajeva iz Bosne i Hercegovine još uvijek je čekalo na izvršenje nakon sudskih odluka.

Građanstvo svoja prava najteže ostvaruje u Azerbejdžanu, gdje je 50 vodećih slučajeva na čekanju da ih država implementira, a ukupno 82% slučajeva od svih presuđenih u Strasbourgu nije izvršeno u ovoj zemlji. Azerbejdžan nije nikada bio bastion demokratije, pa bi poređenje možda trebalo potražiti u drugim primjerima.

Azerbejdžan, Rusija i Turska bile su države sa najsporijom primjenom odluka i otvorenim ignorisanjem zahtjeva iz Strasbourga. Ruski slučajevi se još uvijek računaju, pa tamošnji procenat raste iako je zemlja sada van Savjeta Evrope i jurisdikcije ovog suda, ali stari slučajevi čekaju na primjenu koju vlasti u Moskvi ignorišu.

Turska je treća država poznata po sporosti ili konfrontiranju sa Savjetom Evrope, što sve zajedno dovodi do mogućeg zaključka da moćne zemlje, po bilo kojoj osnovi, nastoje parcijalno primijeniti sudske odluke do čega se dolazi političkim pregovaranjem. Bosna i Hercegovina nije moćna zemlja, ali je u interesu i suda i Vijeća ministara Savjeta Evrope da presude budu implementirane.

Pored ostalog, i zbog toga je BiH bila stavljena na listu zemalja za nadgledanje – monitoring – zajedno sa Armenijom, Azerbejdžanom, Gruzijom, Mađarskom, Moldavijom, Poljskom, Srbijom, Turskom i Ukrajinom. U nacionalnom je interesu brisanje sa liste ovakvih država i napredovanje – da napredovanje – do statusa koji imaju Albanija, Bugarska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija.

Status, pozitivan ili negativan, dobiva država, ali odgovornost je političkih klika koje su deinstitucionalizirale politiku u Bosni i Hercegovini i personalizacijom iste koče demokratske procese, vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava.

No, bh. političke elite nisu jedini uzrok ovakvog stanja. Prvenstveno, osnove za ovakvo stanje uspostavljene su u američkoj avio bazi 1995. godine. „Avijatičarski ustav“ iz Daytona postavio je bazu sa jasnim ciljevima utvrđivanja mira i izgradnje države. Nijedan ustav na svijetu nije nepromjenjiv, iako su procesi uglavnom komplikovani da bi se spriječio politički avanturizam autokrata i autoritarnih grupa, pa čak i diktatura većine.

Stoga zaklinjanje u Dayton – prevedeno kao zaklinjanje u ustavna rješenja države – te samim time zaklinjanje u državu nije istinsko vjerovanje u istu, već je to kočenje izgradnje države, njeno preobražavanje u politički stacionar, a ne u dinamičnu tvorevinu koja će se po potrebama građanstva mijenjati.

Kako smo ustanovili personalizaciju politike u Bosni i Hercegovini, jasno je da se ona mora ne samo depersonalizirati, već se taj proces mora započeti sa promjenom „persona“ na vlasti koje smatraju da su oni država. Tek njihovom promjenom, zamjenom sa političkim elitama koje sebe vide kao privremene sluge naroda i građanstva koje popunjavaju institucije, doći će se u poziciju da se politika depersonalizira, institucionalizira i konačno promijeni ili dopuni Ustav. Za takvo što je potreban novi izborni zakon.

Da li ga je moguće promijeniti bez ustavnih promjena? Stručnjaci kažu da nije. Tako je BiH u situaciji začaranog kruga, Kvake 22, iz koje bi stručnjaci trebali pokušati naći izlaz. Stručnjaci, a ne političari bi trebali pronaći izlaz. Ovi drugi su upropastili petnaest godina. Dosta.

———————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

KAKO MINISTAR ZLOUPOTREBLJAVA POLOŽAJ: U spotu “Snage naroda” Rame Isaka “glume” trojica policijskih službenika FMUP-a

VALTER SAZNAJE: Nakon tri člana porodice sutkinje Miletić posao u UIO dobio i sin državne sutkinje Nade Papo

———————————————————————————————————————————————————————————————————————Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–