Mjesec u kojem se slavi pobjeda nad fašizmom, u Bosni i Hercegovini je, sada već skoro pa tradicionalno, obilježen još jednim skrnavljenjem Partizanskog groblja u Mostaru. Kukasti krstovi osvanuli su na ulazu u spomen-groblje onima koji su porazili fašizam, onima koje slavi Europa.
To se dešava skoro istovremeno sa postavljanjem novih tabli sa uličnim imenima koja su zamijenila imena ustaša i sličnih kojima su neke ulice decenijama bile imenovane u Mostaru. Jedan korak naprijed, jedan korak nazad, moglo bi se reći. Možda je ispravniji opis – „tabanje u mjestu“.
Grad koji je smatran crvenim poput boje na Veležovim dresovima, u kojem su rođeni brojni heroji borbe protiv fašizma, u kojem je povodom Dana oslobođenja nekada održavan najjači zimski fudbalski turnir u Jugoslaviji. Svojedobno je Meha Trbonja, jedan od onovjekih heroja, opisao kako mu je, vidjevši mladog Mehu, jedna ugledna mostarska starina rekla:
„E, moj Meha, ja jebenijeg vakta, a većeg veselja u životu vidio nisam.“
Decenijama kasnije, vakat je, izgleda, ostao isti, ali veselja više nema. Samo ustaše noću posjećuju Partizansko groblje.
Sarajevska medijska scena propratila je promjenu sramotnih uličnih tabli u Mostaru tako što su neki, samo neki, mediji ukazali da simpatizeri nacizma i dalje obilježavaju svojim imenima neke sarajevske ulice, čak i školu. Da nauče buduće generacije valjda. Nekadašnji gradonačelnik je prije nekoliko godina obilježavao, njegovim riječima iskazano, „pobjedu nad antifašizmom“.
Spomen kompleks na Vracama i dalje propada. Stanje je bolje nego prije desetak godina, ali je i dalje sramotno. Spomenici su ili uništeni skroz, ili unakaženi poput onog ženi-borkinji, Radojki Lakić, gdje je metalnom električnom pilom spomeniku odrezana jedna ruka. Pilu je trebalo uključiti negdje u struju.
Dakle, neko od lokalnih stanovnika priključio je zločincima pilu u struju. Mogao je to biti bilo ko. Davno se dogodilo.
Baš kao i kod mostarskog Partizanskog groblja, policija ne zna ko su počinitelji na Vracama. Zločin je i pomagati. I šutjeti. Obilježje iznad Sarajeva koje je bilo vidljivo iz grada i sa kojeg se pružao predivan pogled na grad, u međuvremenu ne samo da je zapušteno, oskrnavljeno i do prije nekoliko godina skoro zaboravljeno, već je postalo i nevidljivo. Brojne kuće, višespratne vile, podignute su i zaklonile grad. Sarajevska sramota je tako postala nevidljiva iz grada. Neko je morao odobriti gradnju ovih kuća ili ih toleriše, kao što je neko morao odlučiti da ne primijeti šta se dešava sa spomenikom hiljadama stradalih Sarajlija.
Dio gradske i kantonalne vlasti želi promjenu imena ulica nazvanih po fašističkim simpatizerima, dok drugi dio te iste vlasti želi da razmotri istorijsku ulogu i djelo „spornih“ likova.
Da li iko razmatra istorijsku ulogu nacizma u Njemačkoj, fašizma u Italiji, diskutujući zaslužuju li fašisti imena ulica i škola?
U Bileći, gdje je nekada bio logor u kojem su tamnovali antifašisti, prije nekoliko godina je je svečano otvoren Ravnogorski park uz osveštenje i otkrivanje spomenika onome što se zvanično nazivalo „Jugoslovenska vojska u otadžbini“, a šire bilo i ostalo poznato kao četnici. Tadašnji episkop Grigorije opisao je spomenik kao „najljepši spomenik podignut na prostorima Srpske u posljednjih 70 godina.“ Prisutni ga nisu podsjetili da Republika Srpska ne postoji toliko godina.
Kripto-fašisti imaju taktiku da skrenu temu na semantičku diskusiju o terminima. Fašista, nacista, falangist, ustaša ili nešto slično, pa uspješno razvodne srž debate i problema. Umberto Eco je uočio da je uobičajena upotreba termina „fašistička svinja“ i pita se:
„Zašto ne kažu: kagularna (pripadnici francuske La Cagoule) svinja, falangistička svinja, ustaška svinja, kvislinška svinja, nacistička svinja?“
Veliki italijanski pisac daje jednostavan odgovor u svojem čuvenom eseju „Ur-fašizam“ ili „Vječni fašizam“.
„Italijanski fašizam je bio prva desničarska diktatura u Evropi,“ navodi Eco, „te su svi slični pokreti kasnije utvrdili arhetip u Musolinijevom režimu.“
Dakle, bilo kakva debata o specifičnom tipu i ideologiji je neprimjerena. To su sve fašisti. I oni koji demoliraju Partizansko groblje u Mostaru, i oni koji uništavaju Spomen park Vraca u Sarajevu, i oni koji se postrojavaju u Ravnogorskom parku u Bileći, svi su oni fašisti.
Pitanje može biti jedino ko su onda oni koji imenuju i grade četnički park u Bileći, ko su oni koji ruše antifašistički spomen-park u Sarajevu, partizansko groblje u Mostaru, ko su oni koji nazovu školu u Goraždu Husein ef. Đozo ili sarajevsku Mustafa Busuladžić, kome je, na prvom mjestu, palo na pamet i ko je usvojio odluke o Ulici Mila Budaka ili Jure Francetića u Mostaru? Odgovor je jednostavan: fašisti. Svi su oni fašisti.
Evropa slavi dan pobjede nad fašizmom. U Bosni i Hercegovini, dio elite slavi fašiste. Drugi dio bi da razmatra kako obilježiti prošlost. Treći dio bi da bude Evropa i postojan je u antifašizmu.
Ima li je dovoljno antifašista u BiH? Bez antifašizma nema ni „Evrope“.
