Pala je još jedna žrtva patrijarhata, koju sam i pomalo osobno poznavao. U tuzlanskom kafiću Sydneyna Brčanskoj Malti znao sam povremeno popiti kafu koju mi je ponekad donosila crvenokosa žena. Zadnji put sam to učinio prije desetak dana, kada me je opet ona pristojno i profesionalno poslužila. Ostavio sam pola marke bakšiša.
Ta žena se zvala Amra Kahrimanović, saznao sam nakon što su mediji prije par dana objavili da ju je svirepo ubio policajac Elvis Ćustendil. Prvo joj je ispalio metak u leđa, a onda još nekoliko u njeno tijelo dok je ležala na podu. Pravi muškarac.
Volio bih napisati da ne mogu vjerovati da se to desilo, ali mogu. Šokiran sam, ali ne iznenađen.
Ubistvo Amre Kahrimanović je nažalost još jedno u seriji nedavnih patrijarhalnih zločina koji zapravo i nisu potresli Bosnu i Hercegovinu. Jer da jesu, onda ne bismo na društvenim mrežama čitali opravdavanja tih ubistava, niti masovno krivljenje žrtve, ali ni besplodno i isprazno zgražanje nad time „kakav je vakat došao“, već bismo konačno počeli razgovarati o patrijarhatu. Nitko nikad nije izliječio bolest liječeći samo simptome.
Po svemu sudeći, monstruozni Ćustendil je počinitelj ubistva Amre Kahrimanović, te za to zaslužuje do kraja života trunuti u zatvoru. Nema tu nikakvih olakšavajućih okolnosti, iako me ne bi čudilo da mu ih sud pronađe. Ali ako to ubistvo pogledamo iz malo šire perspektive od one krivične, iz perspektive koja traži da se malo mućne glavom i nešto nauči u životu, onda postaje jasno da je Ćustendil izvršitelj ubistva Amre Kahrimanović, dok je naručitelj patrijarhat.
Mogu misliti da sada mnogi počinju kolutati očima. Kakav sad patrijarhat? Pa zato što u patrijarhatu živimo. Tko to ne razumije, ne razumije jednu od fundamentalnih stvari u vezi društva i svijeta u kojem živi, pa ni u vezi samoga sebe, kojeg god roda bio ili bila. Ima, nažalost, previše onih koji to ne žele razumjeti, jer bi se onda trebali zapitati u vezi sebe, svojeg ponašanja, svojih vrijednosti i zla koje zbog patrijarhata nanose i sebi i drugima.
Patrijarhat možemo definirati kao, citirat ću Wikipediju, “oblik društvene organizacije, formalne ili neformalne, u kojoj muškarci imaju primarnu kontrolu nad društvenim, političkim, ekonomskim i kulturnim institucijama. Dominacija je izražena kroz različite društvene prakse i običaje te je prate i perpetuiraju odgovarajuće društvene ideologije.”
Prevedimo ovu definiciju na stvarni život. Patrijarhat je kad se muškarca percipira kao “glavu obitelji”. Patrijarhat je kad se svojoj kćeri obraćaš od milja (?!) sa „sine“, čime podsvjesno izražavaš stav da sinove smatraš vrijednijima od kćeri. Preokrenimo to: koliko očeva svoje sinove zove „kćeri moja“? To bi se smatralo uvredom, jer patrijarhat proizvodi stav da je biti žena nekako manje vrijedno.
Patrijarhat je i kad se žene smatraju previše emocionalnima, dok istovremeno svjedočimo seriji ubistava žena koje su počinili muškarci koji se nisu znali na konstruktivan način nositi sa svojim emocijama. Je li previše emocionalna žena koja plače kad je tužna, ili muškarac koji ubija kad je ostavljen? Što je od toga zdravije: izraziti svoju tugu suzama, ili izraziti svoju povrijeđenost (smrtonosim) nasiljem?
Patrijarhat je i kad čujemo da neki muškarac ne može živjeti bez neke žene, što je često izgovor za to što ju je ubio, a ponekad onda i sebe. Zašto bi bilo koja žena ostankom u nasilnoj ili nesretnoj vezi imala obavezu održavati na životu nezrelog muškarca koji u sebi nije izgradio nimalo samopoštovanja da može živjeti bez nje?
Patrijarhat je i kad muškarac smatra da mu neka žena pripada, da je ona, de facto njegovo vlasništvo. Inače, kada je jedno ljudsko biće vlasnik drugog ljudsko bića, to se zove ropstvo.
Patrijarhat je svuda oko nas, poput zraka koji udišemo, pa je vrlo lako ne primijetiti da u njemu živimo, iako je taj zrak sve zagađeniji. Patrijarhat je dušu dao za ljude kojima se ne da misliti i učiti, savršen je za ljude koji žele biti glupi i nasilni. Zato će mnogi negirati postojanje patrijarhata, dok će ga neki braniti kao tradiciju. E pa, jebeš tradiciju!
Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije.
Patrijarhat je utkan i u svaku dominantnu religiju u BiH. Npr., imamo svećenike i imame, nemamo svećenice i imamice. Jer samo muškarci mogu posredovati Boga. Koja maloumna smijurija. Uostalom, čak se i Boga, kojega se smatra nekakvim transcendentalnim, svemogućim bićem koje je stvorilo cijeli svemir, smatra muškarcem. Prilično patrijarhalna metafizika, kojoj izmiče da takvo biće, ako postoji, postoji izvan i iznad takvih zemaljskih okvira.
Patrijarhat je i što imamo majke, u zločinačkoj ideologiji patrijarhata primarno zadužene za djecu, koje odgajaju sinove koji onda tuku svoje supruge. Nisu žene automatski cijepljene od patrijarhata samo zato što su žene, već su i one njime zatrovane, samo na drugačiji način nego muškarci. A nisu ni muškarci samo počinitelji patrijarhata, već su i njegove žrtve, jer im formira jednu invalidnu (ne)ljudskost u kojoj se od njih stalno traži da se cenzuriraju i ponašaju na način koji i njima nanosi štetu. Pa nije čudo što muškarci u pravilu žive kraće od žena, doslovno ih ubijaju poremećena i antiljudska očekivanja koja pred njih postavlja patrijarhat.
Patrijarhat je i kad kažemo da žena ima svoju ulogu, a muškarac svoju. Riječ „uloga“ je to razotkrivajuća, ona pokazuje da patrijarhat traži od ljudi da glume, a ne da budu iskreni i autentični, da budu uniformirani kako je unaprijed zadano, umjesto da budu jedinstveni i slobodni.
Patrijarhat je mnogo toga, i na prvi pogled vidljivog i izvrsno skrivenog u nama, što jedan novinarski tekst ni približno ne može obuhvatiti. Uostalom, napisano je hiljade i hiljade knjiga o tome što je patrijarhat. Najvažnije što svatko treba shvatiti je da je patrijarhat zlo, jer predstavlja sistem koji stalno proizvodi nasilje, nepravdu i tlačenje svih ljudi, jer potencijalno dobre ljude oblikuje u očito loše ljude.
Zato u povodu ubistva Amre Kahrimanović, prethodno Nizame Hećimović, Emire Maslan, itd….prvenstveno treba početi govoriti o patrijarhatu. Patrijarhatu koji je oko nas i u nama. Svatko tko o patrijarhatu ne želi govoriti – taj sudjeluje u njegovom održanju, i htio-ne htio, odnosno bio toga svjestan ili ne – ima krv na svojim rukama. Nema nevinih promatrača kada je riječ o patrijarhatu.
Meni je u ratu 1992.-1995. bilo dovoljno krvi i ubijanja za cijeli život. I želio bih da ostatak života provedem sa što manje ubijanja u mojoj okolini. Nadam se da je tako i kod vas. Ako jest, vrijeme je da krenemo u obračun s patrijarhatom u Bosni i Hercegovini.
——————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Čitajte još:
SLUČAJ DR NESTOROVIĆ: Ili kada teorije zavjera postanu temelj za politički uspjeh
——————————————————————————————————————————————————————————————————————-Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
