Olimpijske igre u Atini 1906. godine bile su mjesto jedne od najranijih političko-subverzivnih demonstracija u modernoj sportskoj istoriji. Tokom dodjele medalja za takmičenje u skoku u dalj, Piter O'Konor, rodom iz Voterforda u Irskoj, proslavio je svoje srebro za britanski tim penjući se na jarbol sa zastavom Unije. Strastveni O'Konor razvio je veliku zelenu irsku zastavu sa izvezenim riječima “Erin Go Bragh” (Irska zauvijek), popularnim sloganom irskog pokreta za samoupravu. On se držao na vrhu jarbola prilično dugo, energično mašući svojom zamjenskom zastavom. O'Konorove akcije predstavljale su čin političkog otpora i nacionalističku demonstraciju koja je imala za cilj da skrene pažnju svijeta na zahtjeve Irske za emancipacijom od Britanije.
Prošlo je više od sto godina od tog incidenta. Tokom tog vremena, Olimpijske igre su se proširile po veličini, komercijalnoj moći i međunarodnom prestižu. Ipak, festival ostaje magnet za nacionalističku politiku i propagandu. Simboli, akreditacije i protokoli povezani sa festivalom politički su naelektrisane pojave.
Tokom Olimpijskih igara, zemlje predstavljaju svoje nacionalne himne, boje i zastave kao kulturne artefakte, čime efektivno jačaju sličnosti i ističu razlike između delegacija i predstavnika. Zapravo, Međunarodni olimpijski komitet zahtijeva da se učesnici takmiče pod bojama država priznatih od strane komiteta. Stoga, Igre služe kao platforma za usađivanje nacionalnih osjećanja i reafirmaciju nacionalnih identiteta zasnovanih na konceptima nacionalne države.
Uistinu, ovaj politički aspekt podstakao je popularnost Igara i povećao njihovu komercijalnu moć.
Nacionalizam je, na mnogo načina, učinio Olimpijske igre onakvima kakve su danas. Ovaj tekst destiluje mnoge oblike ili izraze nacionalizma povezane sa Olimpijskim igrama u četiri istorijske teme: olimpijski sportista ili tim kao opipljiva reprezentacija nacije u tijelu; simbolička vrijednost pobjedâ i medaljâ; diplomatski značaj priznanja u MOK-u; i politička valuta domaćinstva olimpijskog festivala.
Osnivanje modernih Olimpijskih igara 1894. godine odražavalo je globalizacione trendove kraja XIX i početka XX vijeka. Rastuća transokeanska putovanja i komunikacione tehnologije, slobodna trgovina, strane investicije i globalizacija zajedno su olakšali veću povezanost i miješanje različitih naroda i zemalja širom svijeta. U jeku ove pojačane kulturne interakcije, međunarodni projekat Francuza barona Pjera de Kubertena je zaživio. Igre su bile proizvod i odraz specifičnih društvenih okolnosti tog vremena. Kao i druge tadašnje transnacionalne inicijative sa pacifističkim ciljevima, poput Crvenog krsta, Esperanto pokreta i međunarodnog kluba izviđača, Igre su obećavale da će srušiti kulturne barijere pružajući sredstvo za dijalog i kontakt između nacija.
Štaviše, baron je osnovao svoje globalno sportsko okupljanje na još jednom mirnodopskom poduhvatu iz perioda fin de siècle: svjetskim izložbama u nauci, umjetnosti, tehnologiji i poljoprivredi.
Francuska je bila domaćin tri najvažnije trgovinske izložbe krajem XIX vijeka, tj. 1878. i 1889. te početkom XX vijeka, tačnije 1900. godine, pružajući Kubertenu nacrt za organizovanje masovnih međunarodnih spektakala. Građanin politički eksplozivne Treće Francuske Republike Kuberten je oprezno gledao u globalizacione vjetrove promjenâ. Za njega, svijet je ušao u period opasne istorijske tranzicije, kao i do tad neviđenih mogućnosti. Rastuće međuzavisnosti između nacija, Kuberten je smatrao, mogle bi ili da podstaknu kulturna rivalstva i antagonizme ili da ohrabre širenje zdrave demokratije i međusobnog razumijevanja. Vjerujući u edukativne i moralne osobine sporta, zamišljao je moderni olimpijski preporod kao efikasan kanal za ublažavanje međunarodnih neprijateljstava. “Ratovi izbijaju,” napisao je Kuberten, “jer nacije ne razumiju jedna drugu. Nećemo imati mir dok se predrasude koje sada razdvajaju različite rase ne prevaziđu. Da bismo postigli ovaj cilj, koje bolje sredstvo od povremenog okupljanja mladih iz svih zemalja na prijateljske probe mišićne snage i agilnosti?”
OI KAO “RAT BEZ PUCNJAVE”
Ova tema međunarodnog mira i društvenog obnavljanja kroz sport zauzima centralno mjesto unutar humanističke filozofije Olimpijskog pokreta, poznate kao “olimpizam”.
Iako Olimpijska povelja proklamuje da su Igre takmičenja između pojedinaca, a ne nacija, Kuberten je stvorio institucionalnu strukturu zasnovanu na nacionalnoj reprezentaciji.
Kao i mnoge druge pristalice liberalizma u XIX vijeku, Kuberten je vjerovao da je nacionalnost “neophodna srž individualnog identiteta.” Smatrao je da sport može i treba da bude gromobran za uzdizanje nacionalnog identiteta.
“Može se osjećati želja da se vidi trijumf nečijeg kluba ili koledža na državnom prvenstvu,” napisao je 1896. godine, “ali koliko je jači osjećaj kada su u pitanju boje nečije zemlje!”
Ipak, baronovi plemeniti ciljevi nisu mogli sakriti očigledan “paradoks” olimpizma.
Bilo bi previše reći da Igre nisu doprinjele cilju promovisanja mira. One nesumnjivo jesu. Ali Kubertenova preokupacija promocijom internacionalizma kroz nacionalno rivalstvo otvorila je vrata nacijama da prisvoje Igre za političke i ideološke ciljeve.
Površan pregled kroz istoriju modernih Olimpijskih igara otkriva da Igre mogu pojačati nacionalni šovinizam, ksenofobiju ili razne predrasude, uključujući rasne. Mogu izazvati podjele između susjednih nacija, ponovo raspaliti stare mržnje i povremeno se pretvoriti u ono što je engleski pisac Džordž Orvel slavno nazvao “ratom bez pucnjave.”
Teško je odbaciti Orvelovu tvrdnju, iako neki pokušavaju. Bez sumnje, moderni sportovi su pokazali izuzetnu sposobnost da izazovu antagonizam van terena. Ali, isto tako, su se pojavili kao jedna od najmoćnijih sila u stvaranju ili zamišljanju nacionalnih zajednica i identiteta.
Sportski događaji, posebno međunarodna takmičenja, evoluirali su u mjesta za otvorene i uzbudljive prikaze nacionalizma. Na mnogo načina, Olimpijske igre su bile pionir ovog trenda.
Na i oko olimpijskog stadiona, normalno je vidjeti navijače kako pjevaju nacionalne himne, nose patriotsku ili folklornu odjeću, farbaju lica u nacionalne boje i mašu nacionalnim zastavama. Publika koja gleda kod kuće često posmatra iste rituale.
Podrška nacionalnom timu je potvrda pripadnosti nečemu većem od sebe.
„Zamišljena zajednica miliona,“ zapisao je britanski istoričar E. J. Hobsbaum, „izgleda stvarnije kao tim od jedanaest pojedinaca s imenima i prezimenima.“
Kanađani, naprimjer, i dalje ističu finale muškog hokejaškog turnira na Zimskim olimpijskim igrama 2010. u Vankuveru. Pobjeda domaće selekcije nad Sjedinjenim Američkim Državama izazvala je euforične proslave širom zemlje.
„U Torontu,“ primijetio je jedan novinar, „zvaničnici su bili primorani da zatvore ulice zbog mase ljudi koji su slavili mašući kanadskim zastavama i stojeći rame uz rame.“ Širom grada, „stranci su se pozdravljali na ulici, navijači su skakali na automobile, grlili se, pjevali nacionalnu himnu i skandirali ‘Ole!’ i ‘Ovo je naša igra.'“
Takođe, razmislite o reakciji u Južnoj Koreji nakon ženskog takmičenja u umjetničkom klizanju na Zimskim igrama 2014. u Sočiju. Sudije su dodijelile zlatnu medalju Ruskinji Adelini Sotnikovoj umjesto favorizovanoj Južnokorejki Juni Kim. Toliko su bili zgroženi Južnokorejci zbog odluke da se „Kraljici Juni“ uskrati zaslužena pobjeda da je preko milion i po građana odmah potpisalo peticiju u znak protesta, optužujući ruskog predsjednika Vladimira Putina za zavjeru.
Dakle, pobjedama se raduje cijela nacija, a poraze takođe oplakuje cijela nacija.
Međutim, penjanje Pitera O'Konora na podijum 1906. godine otkrilo je da pitanje „ko“ predstavlja „nas“ može postati veoma složeno. Sastav olimpijskog tima Velike Britanije još uvijek izaziva mnogo kontroverzi među engleskim, velškim, škotskim i sjevernoirskim članovima.
U većini sportskih takmičenja van Olimpijskih igara, svaka nacija tradicionalno se takmiči samostalno, a ne pod britanskom zastavom. Pored toga, pobjeda za neengleske britanske zemlje nad Engleskom, posebno u ragbiju ili fudbalu, ima duboku političku rezonancu. Olimpijske igre, dakle, predstavljaju ono što je uglavnom anomalija. Stoga, napori tadašnjeg britanskog premijera Gordona Brauna da stvori fudbalski tim Velike Britanije za Olimpijske igre u Londonu 2012. godine izazvali su značajan otpor među britanskom javnošću.
„Sve grupe nacionalnih navijača se protive ovom potezu,“ primijetio je jedan škotski list, „i vide to kao prijetnju statusu svojih nacija da imaju nezavisne fudbalske timove“ na drugim turnirima poput Svjetskog prvenstva.
Iako je „Tim GB“ učestvovao u Londonu, čini se da je to bio jedinstven primjer. Napori da se ponovi inicijativa za Olimpijske igre 2016. u Rio de Žaneiru, koje je predvodio Engleski fudbalski savez, strastveno su odbijeni od strane fudbalskih vlasti u drugim britanskim nacijama.
„Čini se da Engleska želi da upravlja svime i preuzme cijelu igru,“ rekao je Trefor Lojd Hjuz, predsjednik Velškog fudbalskog saveza. „Ali to nećemo dopustiti – zmaj na grbu Velsa i dalje bljuje plamen. Nećemo biti zastrašeni.“
Čak i ako su, kako je Kuberten namjeravao, Igre doprinjele mirnom procesu stvaranja nacija, one su takođe služile kao barometar za mjerenje tih nacija jedne prema drugoj.
Gledaoci Olimpijskih igara obično razumijevaju pobjede kao svjedočanstvo snage i vitalnosti zemlje, a neuspjehe smatraju simptomima nacionalnog opadanja ili nedostojnosti.
Bez bilo kog drugog velikog sportskog događaja koji bi privukao svjetsku pažnju početkom XX vijeka (Svjetsko prvenstvo u fudbalu nije uvedeno do 1930. godine), najmoćnije nacije su se okrenule Olimpijskim igrama kao pozornici za isticanje nacionalne snage. Kao rezultat toga, manifestacija nacionalističkih rivalstava postala je endemska na Olimpijskim igrama. Očigledne težnje da se spasi, očuva ili unaprijedi nacionalni prestiž na ranim Olimpijskim igrama potakle su patriotska osjećanja i izazvale međunarodne neprijateljstva.
HEGEMONIJA NA SPORTSKIM BORILIŠTIMA
Pišući u pripremama za neuspjele Olimpijske igre u Berlinu 1916. godine, jedan njemački posmatrač nije mogao biti jasniji kada je primijetio: „Olimpijska ideja modernog doba dala nam je simbol svjetskog rata, koji ne pokazuje svoj vojni karakter vrlo otvoreno, ali – za one koji mogu čitati sportske statistike – daje dovoljno uvida u svjetski rang.“
Iako na Olimpijskim igrama nema službenog brojanja medalja, mediji su uvijek objavljivali neslužbene brojeve medalja, a građani su dugo bilježili nastupe svojih nacija.
Ovaj fenomen je vjerovatno dostigao vrhunac nakon 1945. godine, u vrijeme kada je rivalstvo između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza prelilo se u olimpijsku amfiteatar. Obje supersile, već posvećene ideološkoj i kulturnoj konfrontaciji za srca i umove (eng. Hearts & Minds) ljudi širom planete, sada su se borile za prevlast na globalizovanoj olimpijskoj sceni.
Sovjeti, nakon decenija apstiniranja od „buržoaskih“ sportskih takmičenja kojima upravljaju kapitalisti željni novca, usredsređujući se na masovnu fiskulturu umjesto na organizovani sport, prepoznali su da međunarodna sportska takmičenja predstavljaju veoma efikasno sredstvo za dalje širenje Kremljove sfere uticaja nakon Drugog svjetskog rata.
MOK je formalno primio Sovjetski Savez u olimpijsku porodicu 1951. godine; godinu dana docnije, zemlja je učestvovala na Ljetnjim igrama u Helsinkiju.
Za Sjedinjene Države, koje su rutinski dominirale na Olimpijskim igrama od 1896. godine, uskoro je postalo jasno da će nacionalni napori da spriječe širenje sovjetske hegemonije uključivati zaštitu američke časti na sportskim borilištima. U narednim godinama, mediji s obje strane Gvozdene zavjese pažljivo su bilježili rezultate kako bi vidjeli koja zemlja može ponijeti ideološku prevlast.
Ova žarka zainteresovanost za pobjedu i poraz uznemirila je tadašnjeg predsednika MOK-a, Everija Brundidža.
„Olimpijske igre su takmičenje između pojedinaca, nema bodovanja i nijedna nacija ih ne ‘osvaja’,“ požalio se kolegi. „Ako im se dozvoli da se razviju … u bitku između zemalja koje pokušavaju da pokažu superiornost svojih političkih sistema, biće to samo kratak korak do toga da se obrazuju plaćeni gladijatori.“
Brundidž je bio idealista, ali olimpijska vizija koju je imao i promovisao nikada nije bila potpuno ostvarena.
DRŽAVNE INTERVENCIJE U OLIMPIJSKOM LONCU
Sa nacionalnom časti očigledno na kocki u olimpijskom loncu, nije čudo što su tokom moderne istorije politički lideri koristili državna sredstva za podsticanje nacionalnih olimpijskih timova.
Talijani, pod uticajem fašističkog diktatora Benita Musolinija, prihvatili su Igre kao sredstvo za promovisanje fašističke doktrine i potvrđivanje fizičkog i moralnog razvoja Italije pod fašizmom. Kroz okrilje fašističke partije, sve talijanske sportske organizacije, uključujući i Talijanski olimpijski komitet, bile su agresivno propagandizovane i raskošno subvencionisane.
Musolinijev režim omogućio je duge predolimpijske trening kampove, finansirao tim kroz specijalnu državnu lutriju, davao značajne privilegije olimpijskim sportistima i nagrađivao šampione finansijskim nagradama. Musolini je čak lično slao telegrame pobjednicima u čast njihovih uspjeha.
Talijanski sistem elitnog, državnog sporta služio je kao model drugim fašističkim i pukovničkim vladama u Evropi, Latinskoj Americi i Aziji tokom godina koje su prethodile Drugom svjetskom ratu.
Socijalistički režimi, naročito oni u sovjetskom bloku tokom Hladnog rata, ulivali su državne resurse u atletiku, plivanje i borilačke sportove kako bi porazili kapitalističke nacije i dokazali superiornost državnog socijalizma.
Zapadni kritičari dugo su osuđivali nivo državne intervencije fašističkih i komunističkih zemalja u sportu generalno, a posebno na Olimpijskim igrama.
Ipak, te tvrdnje o moralnoj superiornosti su, poput samog olimpizma, zasnovane na selektivnim tumačenjima i prostim, jednostavnim mitovima.
Timovi koji predstavljaju zapadne „demokratije“ dugo su se oslanjali na državnu finansijsku podršku. Čak su i Sjedinjene Države, jedan od najglasnijih kritičara miješanja politike i sporta, jedva su održale neintervencionistički odnos prema olimpijskom sportu.
Iako Amerikanci mogu s pravom tvrditi da nisu usmjeravali savezna sredstva direktno u nacionalni olimpijski tim, američki Kongres je odobravao sredstva za podršku olimpijskim učesnicima regrutovanim iz oružanih snaga. Nadalje, ponovljeni neuspjesi Sjedinjenih Država protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijskim igrama u neslužbenim brojevima medalja motivisali su, barem djelimično, savezne zakonodavne mjere koje su redefinisale ulogu američke vlade u pripremama zemlje za Olimpijske igre.
Predsjednik Karter potpisao je 1978. godine Zakon o amaterskom sportu, koji je sveobuhvatno reorganizovao američki elitni sportski establišment i dodijelio Olimpijskom komitetu Sjedinjenih Država izuzetno unosna komercijalna prava na olimpijski logo s pet prstenova u Sjedinjenim Državama. Kao rezultat ovog zakonodavstva, stotine miliona dolara slilo se u pripremu i administraciju američkog olimpijskog napora.
RASKOŠNE PREDSTAVE MOĆI DRŽAVE
Kao i sami sportski događaji, domaćinstvo Olimpijskih igara evoluiralo je u priliku za ispoljavanje nacionalističkih osjećanja.
Iako se Igre faktički dodjeljuju gradu, olimpijske kandidature su obično inspirisane i vođene željom da se prikaže nacija i njena kultura. Kao rezultat toga, gradovi domaćini se trude da pokažu tehničke inovacije, logističku sposobnost, estetsko rafiniranje, ekonomsku vitalnost i nacionalno jedinstvo.
Ceremonije otvaranja, koje sada gleda stotine miliona ljudi na televiziji, razvile su se u raskošne predstave koje imaju cilj pripovijedanja priča o nacionalnoj prošlosti, duhu, energiji i dostignućima.
Ova prilika da se projektuju pozitivne slike nacije, oblik „meke moći“ koju koriste države da oblikuju svoj spoljni imidž, od prvorazrednog su značaja.
Naprimjer, ceremonija otvaranja XXX Ljetnih olimpijskih igara, održanih u Londonu jula i avgusta 2012. godine, prema riječima Stiva Rouza, kolumniste britanskog dnevnog lista “The Guardian”, predstavlja proslavu britanske raznolike i eklektične istorije.
Olimpijske igre treba razumjeti kao “ključna mjesta u diskurzivnoj konstrukciji nacije”, a njihove ceremonije kao glavne predstave koje konstituišu diskurse nacionalnog identiteta, tj. skup pričâ, slikâ, pejzaža, scenarija, istorijskih događaja, nacionalnih simbola i rituala koji predstavljaju zajednička iskustva, tuge, trijumfe i katastrofe koje daju smisao naciji.
U slučaju ceremonije u Londonu, pod rediteljskom palicom Denija Bojla, ispričana je šarolika i gotovo epska, metaistorijska priča pomoću najšireg dijapazona rediteljskih oruđa, multimedijalnih sredstava i umjetničkih formi.
Uzevši Industrijsku revoluciju kao početni marker moderne ili prosvijećene Velike Britanije, Bojl započinje ceremoniju krajnje moćnom sekvencom ulaska i/li silaska britanskog građanina u vrli novi svijet – metaforično koliko i bukvalno, niz litice i brežuljke. Ova sekvenca kolektivnog hoda u ritmu koračnice praćene bubnjevima ubrzo se pretapa u niz prizora i vinjeta koje prate fragmentarnu dramaturgiju, ukazujući na aspekte ili elemente modernosti pokrenute Industrijskom revolucijom. Gledaocu je predstavljen niz prizora, uključujući marš sufražetkinja kao prvi masovni izraz ženine političke emancipacije. Nadalje, industrijski radnici, ritmički koreografisani, dižu industrijske dimnjake u nebesa dok ih građanska gospoda u frakovima i sa cilindrima posmatraju sa strahopoštovanjem – aluzija na Vavilonsku kulu. Kroz gest skidanih cilindara i odavanja pošte, Bojl uvodi XX vijek scenom postrojenih vojnika ubijanih u bitkama na Marni i Somi, u sjevernoj Africi i Normandiji. Ranije dočarani industrijski pogon, podignut u nebesa radničkim rukama, ubrzo je usmjeren na kovanje olimpijskih krugova, što je praćeno opštim oduševljenjem industrijalaca koji koreografisano plešu dok radnici rade, čime Bojl iznosi eksplicitan stav o prirodi britanske industrijalizacije i klasnog društva. Svršetkom posla i podizanjem krugova u oblake, cijela nacija sinhronizovano i u čudu posmatra ovaj prizor koji simbolizuje konačni epilog britanskog razvoja. Slijedi humoreska koja prvi put otkriva multimedijalnu narav ceremonije projekcijom kratkog filma u formi skeča, u kojem Danijel Krejg, poznata zvijezda posljednjih filmova o Džejms Bondu, odlazi po sada već pokojnu kraljicu Elizabetu II kako bi je doveo na ceremoniju, koja postaje metaceremonijalna, nakon čega slijedi kraljičin skok iz helikoptera.
Kako dovitljivo ističe američka kritičarka Linda Holms u svom prikazu, da je kraljica zaista izvela skok iz helikoptera, mogli su je previjati plešući ljekari i medicinsko osoblje koje je svojom plesnom numerom otvorilo sljedeći segment: pozdrav Nacionalnoj zdravstvenoj službi (NHS).
OD IDEALIZACIJE DO INTROSPEKCIJE
Uslijedila je nekolicina segmenata usredsređenih na vesele (i često autoparodirajuće) omaže popularnoj britanskoj kulturi, udarajući time kontrapunkt ranije izloženoj ekspoziciji.
Tako su predstavljene scene džinovske lutke Voldemorta, veliki broj učesnica prerušenih u Diznijev lik Meri Popins, javno čitanje Dž. K. Roulinginih odlomaka iz Hari Potera, i super zabavna sekvenca Roana Atkinsona, poznatog komičara proslavljenog ulogama Mister Bina i Blekedera, u kojoj parodira nagrađivani britanski film “Chariots of Fire”.
Po okončanju defilea nacija, bend “Arctic Monkeys” izveo je obradu Bitlsove pjesme “Come Together” praćenu koreografisanim sletom fluorescentnih golubova mira duž tartan staze. Nakon toga, izrečene su očekivane napomene o čistoći sporta i sličnim temama, a kraljica, očigledno oporavljena od svog lažnog skoka padobranom, otvorila je Olimpijske igre nakon što je olimpijsku baklju gliserom dopremio ikona engleskog fudbala, Dejvid Bekam.
Ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Londonu bila je značajna jer je prva odstupila od romantičarske poetike, pružajući kritičke osvrte na istoriju zemlje domaćina.
Za razliku od ceremonije otvaranja Igara u Barseloni 1992. godine, koja je izrazila nadu u bolje sutra i prividnu ujedinjenost svijeta kroz centralnu temu Mediterana kao inkluzivnog okvira iz antike, u trenutku tektonskih geopolitičkih promjena, nastanka novih država i “kraja istorije”, londonska ceremonija se fokusirala na niz autoparodirajućih i kritičkih komentara na sopstvenu istoriju i kulturu.
Londonska ceremonija nagovijestila je novu dimenziju ideološko-identitetskog raslojavanja kao odraz širih političko-ideoloških i identitetskih kretanja u svijetu. Više nije bilo dovoljno predstaviti domaćinsku naciju na idealizovan i epohalan način, kao što je bio slučaj sa ceremonijom otvaranja igara u Atini, niti je bilo svrsishodno prikazivati naivnu sliku o nominalnom bratstvu naroda kroz sport, kao što je bilo u Barseloni. Umjesto toga, londonska ceremonija bila je protkana motivima koji indirektno propituju britansku, evropsku i zapadnu hegemoniju.
Takva introspekcija dobila je na značaju u deceniji koja je uslijedila, kako na teorijskom tako i na političkom nivou. Pitanja prava nacionalnih i vjerskih manjina, imigrantskih populacija, uloge patrijarhata u savremenom društvu, položaja LGBTQ+ zajednice i nečasne uloge zapadnih zemalja u sukobima u trećem svijetu dospjela su u žižu javnosti, izazivajući kritičnu polarizaciju zapadnih društava po ideološkim linijama.
Talasi revizije istorije, manifestovani nasilnim rušenjem spomenika u zapadnoevropskim i američkim gradovima, samo su jedan primjer ovog trenda.
Kroz tu prizmu treba posmatrati ceremoniju otvaranja tekućih Igara u Parizu te same Igre i podjele i kontroverze koje su izazvale, počevši od segmenta Posljednje večere s otvaranja, pa do javne histerije izazvane učešćem navodno transrodnih takmičarki.
Stoga, može se reći da je monolitni nacionalizam donekle ustupio mjesto ključnim idejama opštih ideologija koje su sada našle svoje mjesto na Olimpijskim igrama, odražavajući duboko ukorijenjene društvene podjele kako na Zapadu, tako i na Istoku, budući da sporta bez politike prosto nema.
————————————————————————————————————————————————————————————————————————
Više od autora:
TROJKA I “KULTURKAMPF”: Okretanje ka individualnim slobodama
IDEOLOGIJA – ILI ISTO ŠTO I DEMAGOGIJA: Procvat populizma u Bosni i Hercegovini
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
