Christopher Nolan svoj novi film posvećuje upravo njemu – ocu atomske bombe i kroz tri sata nas vodi na putovanje kroz njegov briljantni um – od velikih ideja do halucinacija
Ivana Golijanin
– Our work here will ensure a peace mankind has never seen.
– Until somebody builds a bigger bomb.
– “Oppenheimer” (2023)
Prizor vatrene lopte koja se diže iznad pustinje Novog Meksika 16. jula 1945. na poligonu Trinity bio je povod za izgovaranje jedne od najcitiranijih rečenica novije istorije. Govorivši o prvoj nuklearnoj eksploziji, američki fizičar J. Robert Oppenheimer je 1965. godine citirao dio iz hinduističkog spisa “Bhagavad” Gita: “Ja sam postao smrt, razarač svjetova”. I zaista, rečenica je to koja slikovito prenosi nevjerovatnu destruktivnu snagu isporučenu kao sredstvo za masovno uništenje. Oppenheimer nije htio ubijati, ali je znao da će nuklearno oružje ionako biti napravljeno, pa je na sebe preuzeo odgovornost i dužnost da napravi atomsku bombu.
IMPRESIVNE VIZUALIJE
Christopher Nolan svoj novi film posvećuje upravo njemu – ocu atomske bombe – i kroz tri sata nas vodi na putovanje kroz njegov briljantni um – od velikih ideja do halucinacija. Posmatrajući izvan okvira postojećeg rata koji se mora okončati, Robert Oppenheimer se bojao uspjeha svog projekta koji bi zauvijek ostavio otvorenu mogućnost razvoja nuklearnog oružja nezaustavljive snage. Hiljade naučnika učestvovale su u projektu “Manhattan” dok su skupa sa svojim porodicama bile smještene u tajnim vojnim bazama na udaljenim lokacijama. “Projekt Manhattan je po prvi put iskoristio ogromnu energiju u jezgru atoma”, objašnjava Cynthia C. Kelly, osnivačica i predsjednica Fondacije za atomsko nasljeđe, neprofitne organizacije posvećene istoriji projekta i atomskom dobu. “Manhattan” je nastao iz ideje, ali i straha da bi nacistička Njemačka mogla napraviti atomsku bombu sa kojom bi potvrdili zastrašujuću svjetsku dominaciju. Nekoliko vodećih istraživača radilo je za tadašnju Njemačku, uključujući Wernera Heisenberga. Uprkos tome, neki od njih su, poput fizičara mađarskog porijekla Lea Szilárda, pobjegli od nacista u Evropu i zatražili od Alberta Einsteina da podrži njihovo pismo upućeno predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu, koji je kasnije sazvao komitet za istraživanje mogućnosti da se napravi atomska bomba. Projekt “Manhattan” finaliziran je testom “Trinity” u Novom Meksiku 16. jula 1945 – prvom detonacijom nuklearnog oružja. Do tada, Sjedinjene Američke Države su na projekt potrošile oko 2,2 milijarde dolara – što je ekvivalent od oko 37 milijardi dolara danas.
”Oppenheimer” je snimljen na impresivnom Imax70mm celuloidu i na polju organizacije priče i tehnike je sasvim sigurno drugačiji od nekih Nolanovih prethodnih ostvarenja. Ovdje nećemo naići na složeni zaplet i sižejne linije koje se tek u klimaksu sreću, već na gotovo u potpunosti biografsku i istorijski utemeljenu priču o sudbini čovjeka koji je pronašao način da se okonča rat, ali i potencijalno uništi čovječanstvo. Nolanov film svakako jeste vjerodostojni Oppenheimerov biografski uradak, ali sa pažljivo biranim trenucima zapleta u kojima učešće uzimaju i drugi protagonisti projekta “Manhattan” i tadašnja politička klima. Tako u “Oppenheimeru” paralelno pratimo dvije razvojne linije filma, temporalno podijeljene na period prije bombardovanja Hiroshime i Nagasakija i onaj poslije završetka velikog rata. Ovaj potonji prikazuje saslušavanja i suđenja Robertu Oppenheimeru (Cillian Murphy) sa ciljem da ga se prokaže ili kao sovjetskog špijuna ili kao nedovoljno moralno istrajnog. Glavni junak drugog dijela, snimljenog u crno-bijelom maniru, jeste Lewis Strauss (Robert Downey Jr) koji Oppenheimera predstavlja kao prijetnju po nacionalnu sigurnost. S obzirom na to da, do testa “Trinity”, Japan nije imao program nuklearnog naoružanja, vidljiva je upornost američkih državnika – od predsjednika Trumana do Lewisa Straussa i samih učesnika projekta – da se rat završi napadom na japanske gradove. Tako je “Oppenheimer” ponovno aktuelizirao pitanje nužnosti bombardovanja pred kraj Drugog svjetskog rata, problematizirao ideološke i druge instance koje su bile dio tadašnje društvene klime.
Film svoj osnov ponajviše crpi iz knjige “American Prometheus: The Triumph and Tragedy of J. Robert Oppenheimer” Kai-a Birda i Martina J. Sherwina, a Christopher Nolan se primarno fokusirao na odnos između naučnika koji su radili na projektu “Manhattan”, sa Oppenheimerom na čelu. Stoga je film krcat preciznim naučnim dijalozima, propitivanjima mogućnosti koje imaju, a koje bi se tek mogle otkriti kada je riječ o atomskoj bombi; zaista, posvećenost kojoj se pristupilo priči sa tog stanovišta moramo pohvaliti. Važnim mi se čini istaknuti i to da je Robert Oppenheimer ovdje predstavljen potpuno sirovo i surovo, bez bilo kakve američke romantizacije onoga što je učinio za svijet. (?!) On je opsesivno uznemiren i prije i nakon što oružje za masovno uništenje bude predstavljeno, propituje svoju odluku, ali taman toliko da na kraju ipak ostaje svjestan nemjerljivog značaja koji je dao fizici, ali i svjestan nužnosti na koju je pristao.
Ne izostaje u “Oppenheimeru” ni intimne drame, ali je ona gotovo uvijek u podređenom položaju u odnosu na onu društvenu. Na početku Roberta Oppenheimera upoznajemo kao ženskaroša, koji prvo ulazi u tjelesnu i emotivnu vezu sa Jean Tatlock (Florence Pugh), komunistkinjom koju ostavlja da bi oženio Kitty (Emily Blunt). Tokom razvoja drugog dijela filma i približavanja konačnom eksperimentu, njegovi odnosi sa ženama postaju skrajnuti s obzirom na ono što će dalje uslijediti. A samim tim i nas ostavljaju bez dublje involviranosti u tu narativnu liniju. Što dalje opet ostavlja otvoreno pitanje o tome koliko je zaista bilo potrebno u ovu veliku priču uključiti Oppenheimerov privatni život, s obzirom na to da on nije presudno uticao na (moralne) dileme i previranja nakon upotrebe “njegove” atomske bombe i na politički progon koji je uslijedio nakon što se rat završio. Sa tim u vezi je i možda i najveći nedostatak ovoga filma, a on je sadržan, paradoksalno, u njegovim suvišnostima. Iako je “Oppenheimer” zaista impresivno i gotovo besprijekorno vizuelno (direktor fotografije je Hoyte van Hoytema) i čulno ostvarenje (muziku potpisuje Ludvig Goransson), opterećen je predugim sekvencama dijelova koji uopšte nisu u tolikoj mjeri značajni za sveukupni dojam.
UNUTRAŠNJA PREVIRANJA
Što nas dalje dovodi do jednog zanimljivog zaključka temeljenog na usporedbi. Naime, problemi koju su uočljivi u “Oppenheimeru” vidljivi su i u, na primjer, “Tenetu” (2020) ili “Dunkirku” (2017) koje je Nolan sam pisao; sve vrvi od velikih tema, kompleksnih misli, ali su likovi otuđeni i ne uspijevaju na pravi način prenijeti vlastite emocionalne reakcije. Robert Oppenheimer to pokušava, ali uglavnom zahvaljujući odličnoj izvedbi glavnog glumca, ne nužno dobro napisanom scenariju.
Prelomni trenutak u filmu je svakako eksplozija atomske bombe, ali reditelj odlučuje da iznevjeri očekivanja i tu scenu predstavi u tišini, nižući nekoliko statičnih kadrova. U pitanju je momenat u kojem se mijenja sudbina čovječanstva kakvog smo ga do tada poznavali. Ipak, Nolan se ne odlučuje na zaglušujuće i pompezne snimke eksplozije, već se primarno fokusira na pogled koji tom prizoru upućuje Oppenheimer, stoga se sva snaga bombe premješta u unutrašnja previranja njenog tvorca.
”Oppenheimer” je i kritički zagled u tadašnju histerijsku politiku Sjedinjenih Država koja osuđuje i pokušava se obračunati sa komunizmom. U portretu fizičara koji je isprva slavljen da bi kasnije bio prezren, prepoznajemo čovjekov proces sazrijevanja i spoznaje porijekla njegovih odluka; jer, na kraju, to je ono što ostaje u Oppenheimerovom umu – zabrinutost za budućnost čovječanstva i teret vlastitih moralnih dilema. O tome je ovaj film. I o cijeni koju plaćamo za vječni sjaj blistavog uma.
Izvor: oslobodjenje.ba
