Što je s ovim manjim-od-dva-zla postignuto u pogledu ekstremne desnice? Macron se hvalisao: “Ako pobijedimo na izborima, sutradan će se srušiti.” Pa, da vidimo: ekstremna desnica je 2017. dobila 21 posto glasova, prošle godine oko 40, a za dvije bi mogla osvojiti predsjednički mandat u Francuskoj.
Srećko Pulig (Preveo: Miloš Đurđević)
Serge Halimi je donedavni bio glavni urednik francuskog mjesečnika Le Monde diplomatique, za koji piše o američkoj i evropskoj politici i medijskim pitanjima. Svojedobno je u Sloveniji objavljena njegova najutjecajnija knjiga “Novi psi čuvari” o francuskim medijima. U Zagrebu je na Subversive Forumu, u okviru Subversive Festivala, održao predavanje na temu “Treba li ljevica dopustiti da je definiraju njeni neprijatelji?”.
Formula današnje ljevice u Francuskoj je boriti se protiv ekstremne desnice, suprotstaviti se svemu za što se zalaže, a podupirati sve čemu se suprotstavlja. Ali, to bi moglo značiti ulazak u saveze s mainstreamom liberala i konzervativaca. Pod kojim uvjetima i u čiju korist? Treba li to činiti po cijenu da adut antiestablišmenta prepusti ekstremnoj desnici?
Tko formira koalicije s centrom u Francuskoj i kako?
Emmanuel Macron je 2022. iznova izabran za predsjednika, ali nema većinu u parlamentu. Prošle godine njegova je stranka teško poražena na evropskim izborima. Čudno, ali budući da je Macron u isti mah arogantan i impulzivan, reagirao je raspuštanjem Nacionalne skupštine. Glasači su ga očekivano kaznili još više smanjivši broj zastupnika koji podržavaju njegovu politiku.
I sada tri glavne snage definiraju francusku politiku, a nijedna nema većinu: Macronova stranka desnog centra u koaliciji s tradicionalnom desnicom (strankom Jacquesa Chiraca i Nicolasa Sarkozyja), krajnja desnica i četiri stranke na ljevici (po snazi, Mélenchonova Nepokorena Francuska, socijalisti, zeleni i komunisti). Međutim, prvi blok je stabilan, drugi jača, a treći se osipa. Rat u Gazi pokrenuo je lavinu neosnovanih napada na Mélenchona zbog navodnog antisemitizma, a među njegovim kritičarima su neki socijalisti i navodno progresivan tisak.
Istodobno je stranka Nacionalno okupljanje Marine Le Pen raskinula negdašnje veze s antisemitima i bezuvjetno podržava Netanjahua, kao i etničko čišćenje Gaze i Zapadne obale koje provodi ekstremno desničarska vlada u Izraelu. Oni su sada daleko najpopularnija stranka u Francuskoj. Njih muči da će se Le Pen moći kandidirati na predsjedničkim izborima 2027. jedino ako prizivni sud sljedeće godine poništi presudu protiv nje. Njezin odabrani nasljednik, Jordan Bardella, vrlo je mlad – ima 29 godina, neiskusan je u toj vrsti sukoba i doima se previše plitko, previše štreberski za taj posao.
Urušavanje “sanitarnog kordona”
Bilo kako bilo, “sanitarni kordon”, “republikanski svod” pod kojim je većina tradicionalnih stranaka nekad bila ujedinjena protiv krajnje desnice, kao objašnjenje kako je npr. 2002. Jacques Chirac uspio dobiti 82 posto glasova protiv Jean-Mariea Le Pena, urušio se. Tradicionalna desnica i preostali pristaše Macrona već su izjavili da, ako moraju birati, nikad neće glasati za Mélenchona ili kandidata kojeg on podržava, pa čak ni protiv Marine Le Pen ili Bardella.
U međuvremenu, kad je riječ o imigraciji, zločinu, islamu – pitanjima koja se sve više pretapaju u dominantnom političkom diskursu i postaju značajnija sa svakim ubojstvom ili terorističkim napadom u Francuskoj – sada dominiraju ideje protiv useljenika i bez-milosti-prema-zločinu Nacionalnog okupljanja. Macron je još uvijek ovdje, ali je nemoćan. Cijelo vrijeme gorljivo istupa, a sve manje i manje ljudi na njega obraća pažnju. Čak i političari koji mu sve duguju shvaćaju da je kao predsjednik neuspješan i da bi se trebali distancirati od njega, štoviše, istaknuti neslaganje s tom politikom – i njim osobno.
Što je “manje zlo” u politici i što je to donijelo ljevici? Što se događa kad ljevica samostalno krene?
Za ljevicu strategija manje-od-dva-zla bila bi prihvaćanje trenutne izborne prednosti ekstremne desnice – veća je, ujedinjenija i gotovo posvuda u prednosti, osim u velikim gradovima i kod najobrazovanijih. Dakle, u okviru te argumentacije može se poraziti jedino ako ljevica uspije proširiti svoju oslabljenu koaliciju kako bi uključila centriste i liberale. Sociološki, to bi značilo koaliciju srednje i više srednje klase s podrškom siromašnih useljenika mobiliziranih strahom od ekstremne desnice. Vjerujem da bi strategija tog tipa u najboljem slučaju omogućila kraći predah.
Uostalom, taj je kurs u igri barem dvadeset godina i nije zaustavio uspon ekstremne desnice, naprotiv. “Strategiju” tog tipa naslijedio je Macron kad je 2017. postao predsjednik. Bio je ministar privrede u mandatu socijalističkog predsjednika Françoisa Hollandea. Francusku ekonomsku politiku usmjerio je udesno, a u vezi pitanja kao što su pobačaj ili prava LGBT osoba on je liberal. Odmah je postao miljenik The Economista i The New York Timesa, novi Bill Clinton ili Tony Blair.
Nakon pobjede na izborima bio je mali princ vladajuće klase, hodao je po vodi sa širokim osmijehom i osvećivao se za Brexit i neočekivanu Trumpovu pobjedu nekoliko mjeseci prije toga. U svojoj je kampanji neprestano ponavljao da nova politička podjela više nije na ljevicu i desnicu, socijalizam i slobodno tržište liberalizma, već na napredne i konzervativne, liberale i ekstremiste. Većina socijalističkih birača njemu je dala glas. Kad je postao predsjednik, ukinuo je radna prava, povisio dobnu granicu za umirovljenje, odbacio porez na bogatstvo i, vrlo brutalno, ugušio proletersku pobunu žutih prsluka.
Macron je još uvijek ovdje, ali je nemoćan. Cijelo vrijeme gorljivo istupa, a sve manje i manje ljudi na njega obraća pažnju. Čak i političari koji mu sve duguju shvaćaju da je kao predsjednik neuspješan i da bi se trebali distancirati od njega
Što je s ovim manjim-od-dva-zla postignuto u pogledu ekstremne desnice? Macron se hvalisao: “Ako pobijedimo na izborima, sutradan će se srušiti.” Pa, da vidimo: ekstremna desnica je 2017. dobila 21 posto glasova, prošle godine oko 40, a za dvije bi mogla osvojiti predsjednički mandat u Francuskoj.
Nadalje, “strategija” manje-od-dva-zla omogućit će drugima, koji su malo manje “zli” od ekstremne desnice, da nam diktiraju agendu: “demokracija” protiv “populizma”, Evropa Ursule von der Leyen protiv “nacionalizma”, dodatno naoružavanje Ukrajine u beskonačnom ratu protiv Rusije. A ponekad, kako bi se sustavno suprotstavila desničarskom populizmu, ova strategija manjeg od dva zla od nas će zahtijevati da zagovaramo slobodnu trgovinu protiv protekcionizma, CIA-u protiv “stranih uplitanja”, cenzuru “neliberalnog” diskursa.
Ukratko, neće funkcionirati i nije dobra. Bojim se da bi to značilo odgađanje zla i uobičajeno diskreditiranje ljevice kad god krene pod drugačijim stijegom. A posebno kad se shvati da pripada establišmentu u vrijeme porasta troškova života, pogoršanja javnih usluga i pada životnog standarda. Kao što znate, socijaldemokratska ljevica nije osporila neoliberalnu globalizaciju u obliku slobodnog kretanja robe, usluga, kapitala i ljudi.
Ishod nam je poznat. Socijaldemokrati su 2002. bili na čelu 13 od 15 vlada u Evropskoj uniji, 20 godina kasnije taj odnos je bio sedam od 27. Danas, od tih sedam vlada četiri su skrenule udesno, u Njemačkoj, Portugalu, Finskoj i Švedskoj. Jedino su Španjolska, Malta i Danska na neki način ljevičarske. I odnedavno je Slovenija uvrštena na taj vrlo kratak popis.
Dakle, tzv. populistička desnica je postala jedini odgovor nadmenom “nema alternative” (TINA) Margaret Thatcher i njezinim neoliberalnim apostolima na desnici ili “ljevici”. Trebamo li biti nostalgični za razdobljem od 1985. do 2015., kad se činilo da je TINA prevladala, a krajnja desnica je bila mnogo slabija? Prepustivši budućnost protivnicima, dio ljevice sada sebe uvjerava da su nekad bili mnogo uspješniji, iako je i tada bilo loše.
Mélenchon računa na “novu Francusku”, kako ju je nazvao, na snage koje još uvijek nisu mobilizirane, a očekuje se njihov porast i da će podržati ljevicu: noviji useljenici, mladi. Ova se strategija oslanja na demografsku promjenu
Pitate što je s ljevicom koja kreće pod svojim stijegom, onom koja za sebe kaže da je antikapitalistička i radikalna. Nažalost, sada ne stoji baš najbolje. Dijelom zbog toga što je ljevica općenito mahom postala buržoaska i urbana, fakultetski je obrazovana, a gubi podršku radničke klase. A to vrijedi i za radikalnu ljevicu. U Grčkoj su kreditori naredili Sirizi da pooštri ekonomske i financijske mjere za koje su se zavjetovali da će ih suzbiti, a kad su nevoljko poslušali, izgubili su vlast i svoju svrhu.
Podemos u Španjolskoj i Die Linke u Njemačkoj su oslabljeni, Jeremyja Corbyna, koji je predvodio britanske laburiste i pokušao ih preusmjeriti s Blairovog puta, izgurala je njegova stranka. Kad se ljevica ne bi smjesta povukla, ne bi bila poražena vojnim udarom ili stranom vojskom, već bi bila financijski ugušena. Kao što je izjavio bivši ministar financija u Grčkoj Yanis Varoufakis: “Atensko proljeće je slomljeno, baš kao i Praško proljeće prije njega. Naravno, nije slomljeno tenkovima. Slomile su ga banke.” Ne zaboravimo da je 2015., samo četiri dana nakon pobjede Podemosa, predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker upozorio izborne pobjednike: “Ne postoji demokratski odabir suprotan ugovorima EU-a.”
Grčka ljevica je bila nemoćna protiv eura i popratnog ograničenja deficita. Ova strukturna nepromjenjivost ugovora EU-a, a neki su nametnuti stanovništvu, taj osjećaj da je praktički sve postalo nemoguće, sada je duboko ukorijenjeno u vladinim zakonima. Kad je francuskom ministru financija rečeno da 90 posto stanovnika želi ukidanje poreza na dodanu vrijednost za 50 osnovnih proizvoda, odgovorio je: “U vezi toga trebali bismo godinama raspravljati s Evropskom komisijom, jer po sadašnjim propisima to nije izvodivo.” Desničarski nacionalisti jedva čekaju takve izjave o nemoći. Jer nikad ne kažu: “Po sadašnjim propisima to nije izvodivo.” A najčešće se još uvijek nisu okaljali upotrebom sile. I to je korisno.
Opsesije demografijom
U tom kontekstu, ima li smisla formirati narodnu frontu za borbu protiv krajnje desnice?
Frontu? S kojim programom? Naprosto protiv krajnje desnice? Nije baš mudro boriti se na terenu koji je vaš protivnik odabrao, a još je gore ako vas oni definiraju – zguraju u jedan oblik nepromišljene pristranosti uslijed čega se suprotstavljate svemu za što se oni zalažu, a podupirete sve čemu se suprotstavljaju. S obzirom na to da Trump voli protekcionizam, trebamo li revidirati povijest slobodne trgovine kao da je izgubljeni raj pa čeznemo da se u njega vratimo?
Koje su promjene u sociološkoj strukturi društva i kako su se odrazile na ljevici? Kako demografske promjene utječu na politički krajolik?
Mélenchon je opravdano računao na znatnu štetu koju će Macronov desni centar pretrpjeti na izborima te je rekao da bi 2022. s nekoliko tisuća dodatnih glasova u drugom krugu pobijedio Marine Le Pen. Činjenica je da dobio najviše glasova birača u starosnoj dobi od 18 do 34 godine i najviše u Île-de-Franceu, širem području Pariza, a to je departman s najviše stanovnika u Francuskoj.
U velikim gradovima, gdje je izvrsno prošao, mogao je biti još bolji da je dodatno mobilizirao radikalne studente koji nisu izašli na izbore i osvojiti više glasova u predgrađima, gdje je također bio vrlo uspješan. Ove dvije skupine sačinjavaju znatan dio “nove Francuske”, kako ju je Mélenchon nazvao, zbog koje će, kao što se nada, ona stara, reakcionarnija postupno iščeznuti i on će pobijediti na izborima. Drugim riječima, računa na snage koje još uvijek nisu mobilizirane, a očekuje se njihov porast i da će podržati ljevicu: noviji useljenici, mladi. Ova se strategija oslanja na demografsku promjenu.
Za radikalnu ljevicu ne postoje ni najmanje šanse da sada Mélenchon, ili neki drugi kandidat s tim uvjerenjima, postane predsjednik Francuske, ali Mélenchon drugačije razmišlja. Rekao je da nitko nije ni pomislio da će 2022. biti tako uspješan. A čini se da vjeruje kako je demografija sudbina. Drugi, uključivši one koji bi opet, po četvrti put, glasali za njega, smatraju da ljevica mora pridobiti ruralne glasače. A to se neće dogoditi ako su važniji problemi radikalnih studenata (“kreolizacija”) ili ako se islam problematizira.
Ne radi se o tome da su glasači iz ruralnih područja i manjih mjesta nužno protiv tih stvari, njima su važniji digitalna usamljenost u kojoj žive, depopulacija i zatvaranje malih trgovina, škola, bolnica i drugih javnih usluga. U prošlosti su glasali za ljevicu i mogli bi opet ako im se iznesu privlačni politički prijedlozi. Stoga se na njih ne bi smjelo gledati svisoka, kao što je Marx shvaćao lumpenproletarijat: politički nepouzdane, kulturno zadrte, društveno zaostale društvene skupine.
Ovo se gotovo posvuda događa. Thomas Frank, najistaknutiji američki povjesničar populizma, u svojoj zemlji zamjećuje “raznorazne opsesije demografijom kao izgovor da se ništa ne učini, očekivanje da će nam apstraktna ruka povijesti ubrzo na vrata dostaviti cijeli svijet”. I podsjeća nas da “ponašanje glasača nije osobina koja se prenosi genima, s jednog na drugi naraštaj”.
Ne zaboravimo da za reizbor Trumpa nije najzaslužnija nerazmjerna podrška u njegovoj tradicionalnoj bazi (ruralni, evangelistički i bjelački glasači), već značajan zaokret u njegovu korist kod mladih, Latinoamerikanaca, Amerikanaca arapskog porijekla i, u manjem opsegu, crnačkih glasača. Ovo se doima depresivno? Da, ali moglo bi biti obrnuto. Mnogo je toga moguće kad se borite, pa i s neznatnim šansama za uspjeh. To je dobro: upravo sada, šanse su nam očito vrlo slabe…
Izvor: portalnovosti.com
