„Više od trideset godina prošlo je otkako je održano prvo ratno izdanje SFF; priča o Sarajevo Film Festivalu je priča o kulturnom otporu, univerzalizmu duha i jednom od rijetkih velikih uspjeha ove duboko neuspješne i razočaravajuće zemlje..“
———————————————————————————————–
Jednog vrelog avgustovskog popodneva 2007. godine, trošni autobus, vjerovatno posljednji trzaj nekog danas zaboravljenog socijalističkog autoprevoznika, polako je skrenuo iza zavoja i zaustavio se na makadamskom parkiralištu uz magistralni put Loznica-Šabac, ispred restorana Mićo Bradina.
U tim godinama, baš kao i danas, Mićo Bradina bio je poznato odmorište na putu između Beograda i Sarajeva, gdje su najprije šoferi, a zatim i putnici mogli predahnuti, osvježiti se, poslužiti se toaletom, a ponekad i nešto prezalogajiti. Izlazeći iz autobusa, potpuno mokar od paklene vrućine u vozilu bez klime, stao sam u hladovinu, nestrpljivo čekajući da šofer pozove za ponovno ukrcavanje i nastavak putovanja koje je umnogome podsjećalo na Ko to tamo peva.
Nakon nekoliko minuta, prišao mi je par koji očito nije bio iz naših krajeva, vagabundski obučen s brdo rančića i torbica obješenih o njihove vratove i ramena. Muškarac mi se prvi obratio na engleskom jeziku s izraženim španskim naglaskom i toplim osmijehom. Ispostavilo se da su bili iz španske Baskije, tačnije iz San Sebastijana, te da su tog ljeta pošli na veliku bekpekersku turneju po balkanskom poluostrvu, s narednim odredištem u Sarajevu. Naše ćaskanje ubrzo je prešlo na fudbal, tako da je muškarac počeo uzbuđeno da besjedi o Mehi Kodri, legendarnom napadaču Veleža, a docnije i Real Sosijedada, – kluba za kojeg je od malena navijao – te Barselone i Las Palmasa.
MOJI ŠPANSKI PRIJATELJI
Nakon što nam je šofer namignuo da uskoro krećemo, ukrcali smo se na autobus. Kada smo konačno stigli u Sarajevo, preciznije u Istočno Sarajevo, jer je tada većina autobusa iz Beograda završavala svoju vožnju u Lukavici, zamolili su me da ih odvedem do centra grada i pronađem im neki hostel. Na trenutak sam zastao, pitajući se da li u Sarajevu, gradu od oko četiristotinjak hiljada stanovnika, uopšte postoji hostel. Sjetio sam se da sam nekad davno vidio jedan u blizini Bakija na Baščaršiji, pa smo prvo pješke, a zatim gradskim prevozom stigli do Starog grada.
Ipak, cijelim putem brinulo me da li sam bio u pravu u vezi s hostelom, jer nisam želio dodatno otežavati njihov put nakon naporne sedmosatne vožnje iz Beograda. Na sreću, hostel je bio tamo gdje sam ga onomad primijetio, pa sam ih uspješno smjestio. Kada sam izlazio iz hostela, očito praznog, recepcioner je potrčao za mnom, uguravši mi u džep napojnicu od 10 KM, vjerovatno zahvalan što sam mu doveo goste.
Bilo je to vrijeme kada je Sarajevo u kolektivnom imaginariju Zapada još uvijek bilo vezano za ratne slike iz reportaža Kristijan Amanpur, mjesto koje valja izbjegavati zarad lične bezbjednosti i u najmanju ruku odredište na koje se ne dolazi da bi se nešto lijepo vidjelo i ugodno iskusilo. Prizor turistâ koji razgovaraju na nekom stranom jeziku bio je toliko rijedak da bi se iznenađene glave na ulici okretale, a lokalni vesternofilni stanovnici u kafanama bi se utrkivali da progovore koju riječ s neočekivanim gostima, svjesni da možda neće uskoro dobiti sličnu priliku. Sudbina će htjeti da moji sansebastijanski saputnici doputuju – posve slučajno – u beha prestonicu drugog dana Sarajevo Film Festivala te 2007. godine.
Naravno, narednih nekoliko dana proveli smo zajedno, intenzivno družeći se. Gledali smo filmove u otvorenom kinu Metalac premda oni – za razliku od mene – nisu bili naročiti filmofili; obilazili smo popularne gastronomske lokacije; danju smo razgledali malobrojne muzeje i spomenike kulture, a noću pohodili danas zaboravljeni rok-klub Underground, smješten u podrumu Srednje umjetničke škole. On je tih godina bio glavno okupljalište, pored Otvorene scene Obala, onih kojima je filmska umjetnost bila na prvom mjestu, a ne samo noćni provod.
Budući da su bili dvadesetak godina stariji od mene, sjećali su se rata u Bosni mnogo jasnije nego ja, ali su o njemu i samoj zemlji znali vrlo malo. Pripadali su generaciji zapadne omladine koja je preko televizijskih ekrana povremeno saznavala poneku vijest o bosanskoj tragediji, ali su je doživljavali kao sukob nekih dalekih balkanskih plemena koja su se međusobno poklala iz nejasnih razloga. Jedna dragocjena knjiga svjedočanstava sarajevskih teatarskih radnika, koju ću im lično prevesti u dijelovima, približiće im Sarajevo na način koji nijedno drugo sredstvo nije moglo.
Moji dragi prijatelji Mikel i Amaja, sada već u šestoj deceniji života, i dalje posjećuju SFF svake godine, uživajući u značajno proširenom izboru filmskih projekcija, zabava, koncerata, okruglih stolova, restorana i smještajnih kapaciteta, gdje recepcioneri više ne dijele napojnice zalutalim žutokljuncima kao znak zahvalnosti za dovođenje rijetkih inostranih gostiju u zaboravljeni grad podno Trebevića.
NIŠTA VAŽNIJE OD POZORIŠTA
Kada je 2004. godine festival MESS objavio knjigu Davora Diklića Teatar u ratnom Sarajevu 1992-1995: Svjedočanstva, domaća čitalačka publika je po prvi put dobila priliku da se podrobnije upozna s promišljanjima sarajevskih teatarskih radnika o ulozi i značaju pozorišta u opkoljenom Sarajevu. Premda je riječ o Diklićevoj istraživačkoj građi koja se može razumjeti i kao djelo usmene memoaristike, budući da je autor vodio usmene razgovore sa ispitanicima, i to posve heterogenog stila i sadržaja, svako svjedočanstvo ponaosob – bilo eksplicitno ili ne – počiva na dubokom promišljanju ontološke pozicije umjetnika, a napose u okolnostima egzistencijalne kataklizme kakva je vojna opsada.
Dino Mustafić na početku svog svjedočanstva, ukazujući na potrebu da se fenomen teatra u opsjednutom Sarajevu u dogledno vrijeme naučno ili formalno-akademski istraži, izgovorainteresantnu sintagmu: urbani ritual. Naime, „teatar u tom ratnom vremenu bio je vrsta urbanog rituala građana Sarajeva“ te je „postojao scenski program u Kamernom teatru 55, koji je u pravom smislu te riječi bio metafora jedne nove arke“. Takva arka može se tumačiti na dva načina.
S jedne strane, pozorište je postalo utjelovljenje napadnutog kozmopolitskog duha, dok je s druge strane predstavljalo jedinstveni oblik čekaonice u kojoj su građani Sarajeva, konzumacijom teatra, iščekivali svoje biološko i duhovno spasenje. U književnosti, hronotop čekaonice postaje povezan s propadanjem idealâ prosvjetiteljstva i humanizma, što je posljedica svjesnosti o zvjerskim stradanjima tokom dva svjetska rata. Ovdje se radi o mišljenju u skladu sa stavovima Zigmunda Baumana, koji je, promišljajući prirodu holokausta, zaključio da je prosvjetiteljstvo, opterećeno pozitivizmom, iznjedrilo racionalistički stav koji dozvoljava vulgarno klasifikovanje i, posljedično, iskorjenjivanje cijelih grupa – bilo rasnih, etničkih ili vjerskih.
Ovaj stav se nazire i u memoaristici, posebno kod Eliezera Berkovica, koji u svojoj knjizi Vjera poslije holokausta postavlja pitanje: gdje je bio bog u Aušvicu? S obzirom na istorijski kontekst nastao padom Berlinskog zida – koji nam se, da parafraziram Predraga Fincija, sručio na glavu – Sarajevo, opsjednuto i od svijeta izopšteno, postaje i stvarni koncentracioni logor i metafora za čekaonicu.
Promjena slikâ užasa, patnje, gladi i razaranja u drugačiju, scensku sliku, koja je postala ekvivalent naše stvarnosti i oblik sveobuhvatnog duhovnog otpora, može se posmatrati kao duhovni pandan Sartrovim dramama, napisanima i izvođenima pod okupacijom, a koje su pisane u hronotopu čekaonice.
Aida Begić u svom svjedočanstvu ističe da je, nakon iskustva opsade, niko više ne može ubijediti da su pravo, ekonomija, pa čak ni medicina, važniji od pozorišta. Ovo je ključno ubjeđenje jer na jednostavan način osvjetljava Mustafićevu tvrdnju da je pozorište prostor u kojem se vodi borba ljudskog duha protiv zla. Univerzalizam duha, dakle, rađa manihejstvo, a ne obrnuto. Zbog toga Mustafićevo objašnjenje „zašto u tadašnjem Sarajevu nisu izvođeni epski i nacionalromantični komadi“, postaje samorazumljivo. Priroda opsade i ontološka pozicija umjetnika unutar nje onemogućava etabliranje velikih narativa koje teže ideologizaciji svijesti.
Pozorišni jezik, dakle, potkrjepljuje Kanta. Naime, metafizika prestaje biti nauka o biću, te postaje teorija spoznaje. Nasuprot tome, stoji nepatvoreno nasilje kao produžena ruka zla, odraz pretpolitičkog, primitivnog i anticivilizacijskog stanja uma. Pozorište je tako omogućavalo kontakt s vrijednostimakoje su građanima bile otete spoljašnjom najezdom, čiji je cilj bio uspostava nove, anticivilizacijske paradigme, fokusirane na regresiju kojoj se suprotstavljala kreativna progresija. Stoga, pozorište, ma koliko moja tvrdnja zvučala hiperbolično, predstavljalo je prvu liniju duhovne odbrane Sarajeva.
NUKLEUS SARAJEVO FILM FESTIVALA
Početkom devedesetih, Haris Pašović je bio u profesionalnom usponu kao nova velika zvijezda jugoslovenske teatarske scene, režirajući predstave koje su danas prepoznate kao klasici jugoslovenskog pozorišta: Vedekindovo Buđenje proljeća i Dozivanje ptica prema Aristofanovim Pticama u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Bunjuelovog Hamleta na Dubrovačkim ljetnjim igrama, Beketovog Čekajući Godoa u Beogradskom dramskom pozorištu, Žarijevog Kralja Ubua u Narodnom pozorištu Nepszinház u Subotici, te Vdenskijevu Jelku kod Ivanovih i Vajsov komad Mara/Sade u Teatru Promena u Novom Sadu.
Tokom tih godina, ovjenčan je dvjema najprestižnijim pozorišnim nagradama u blagoupokojenoj Jugoslaviji: nagradom Bojan Stupica za najboljeg reditelja u zemlji, i BITEF-ovom nagradom za najbolju režiju. U predvečerje rata u Bosni, živio je i radio u Amsterdamu. O njegovom povratku u opkoljeno Sarajevo kružile su mnoge urbane legende. Neki su tvrdili da je iskoristio svoje beogradske veze kako bi mu bio omogućen nesmetan prelazak preko barikada i vojnih punktova VRS, dok su drugi govorili da je Predsjedništvo logistički organizovalo njegov povratak u cilju podizanja morala među stanovništvom.
Istina je, međutim, da je Haris Pašović samoinicijativno, bez ičije pomoći, nekim začudnim putevima stigao na pistu Sarajevskog aerodroma noseći kese pune knjiga, te pretrčao preko piste u suprotnom pravcu od onog kojim su ljudi pokušavali da pobjegnu iz grada. Pričalo se tada među upućenima da je u kesama nosio sabrana Hegelova djela, a da mu je Fenomenologija duha najviše otežavala pretrčavanje.
Kada sam ga jednom prilikom upitao da li je to istina, on mi je, sa smješkom, odgovorio da su „bile to neke druge knjige, a ne Hegelove“. Jednako kao i Dino Mustafić, poznavao je iscjeliteljsku snagu teatra i umjetnosti u uslovima ratnog varvarizma.
Godine 1993., te zloslutne i gladne godine, sjedio je u svojoj kancelariji u sjedištu festivala MESS i postavio sebi pitanje: kakvi se filmovi sada snimaju u svijetu? To pitanje postalo je sjeme iz kojeg će izrasti Sarajevo Film Festival. Sarajevski umjetnici i intelektualci okupljeni oko Festivala MESS i SARTR-a, povukli su svoje prijateljske i kolegijalne veze s umjetnicima i intelektualcima širom svijeta koji su bili naklonjeni Bosni, pa je na adresu Festivala MESS, humanitarnim kanalima, stiglo preko stotinu pedeset VHS kaseta sa novim filmovima.
Studenti Akademije scenskih umjetnosti, nezavisni autori i zaposlenici Festivala MESS prionuli su na posao, i na jesen 1993. godine, pod kišom granata i snajperske vatre, održan je prvi Sarajevo Film Festival pod nazivom Poslije kraja svijeta. Prethodno se Pašović sastao sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom Oslobođenja. Zamolio je da u Oslobođenju objave specijalni dodatak koji bi služio kao katalog prvog Sarajevo Film Festivala, naravno, besplatno.
Hasanefendić ga je pažljivo saslušao, a zatim je nastala tišina. Bilo je jasno da je shvatio važnost molbe, ali i da nije bilo lako odlučiti se na dodavanje dodatnih stranica za filmski festival u vrijeme teške ratne nestašice papira. Hasanefendić se gotovo nevjerovatno obavezao da će dati osam stranica festivalu, premda je kompletan list u to vrijeme izlazio s toliko stranica. Bilo je očito da su svi razumjeli važnost takvog čina duhovnog otpora. Na projekcijama je prisustvovalo preko 20.000 građanki i građana Sarajeva, a veliki holandski dokumentarista Johan Van Der Keuken snimio je dokumentarni film o ovom nevjerovatnom događaju.
Više od trideset godina prošlo je otkako je održano prvo ratno izdanje Sarajevo Film Festivala. Poput rijeke Miljacke, naši životi teku sporo, a sjećanja blijede još sporije. Danas je Sarajevo turistička meka, okupljalište stotina hiljada ljudi iz svih krajeva svijeta, grad u kojem se velikim dijelom godine živi brzo, strastveno i uzbudljivo. U skladu s tim, SFF je prešao put od malog aktivističkog festivala, stvorenog na ličnu inicijativu nekolicine velikih umjetnika i idealista kao oblik kulturnog otpora nasilju i bezumlju, do pozicije jednog od najvećih i najznačajnijih filmskih festivala u svijetu, privlačeći neke od najvažnijih holivudskih zvijezda.
Naravno, ova metamorforza donijela je i brojne groteskne i iritirajuće pojave, kao što je nezasito nastojanje političkog establišmenta da se ugura na crveni tepih; često i očigledno zanemarivanjedruštveno-aktivističke uloge festivala u korist promocije surovog konzumerizma i dekadentne industrije zabave; kao i sve izraženije klasno raslojavanje između onih koji imaju i mogu i onih koji nemaju i ne mogu.
Ipak, priča o Sarajevo Film Festivalu je priča o kulturnom otporu, univerzalizmu duha i jednom od rijetkih velikih uspjeha ove duboko neuspješne i razočaravajuće zemlje.
————————————————————————————————————————————————————————————————————————
Čitajte još:
KAKO SE URUŠAVALA SDA: Bakir Izetbegović i političko društvo jednog lica
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
