“Mladi će se dodatno radikalizovati jer im se ne nudi ništa osim orgazmičkog krika o napaćenom narodu i slavnoj historiji”
Činjenica da je predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik izašao na sudsko ročište suda kojeg ne priznaje jasno nam ukazuje na njegov strah od institucija generalno, a pokazuje nam i njegovu ratobornost i uvjerenost da je on, i samo on, nosilac pravde i istine, jedini tumač svih dejtonskih ugovora, optužnica, političkih i ekonomskih zbivanja, te psihoterapeut, jer raznim drugim političkim personalitetima i subjektima daje dijagnoze raznih poremećaja.
Izjavio je ovo u intervjuu za BUKU, sociolog Sead Pašić, komentarišući situaciju u Sudu BiH, gdje se dodik u ponedjeljak izjašnjavao o krivici po optužnici zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice Christiana Schmidta: „Ovo ukazuje na Dodikovu dominantnu autoritarnu crtu ličnosti, odnosno da je snishodljiv prema autoritetima višim od sebe, a nemilosrdan prema podređenima. Na taj način kreira vlastitu stvarnost, a vidimo da je počeo i vjerovati u gromopucateljske narative koje su razne savjetodavne kompanije stvorile za njega. Naravno da će suđenje na površinskom društveno političkom nivou izazvati još više netrpeljivosti i podjela u državi jer je, koliko čujem spremio neke govore kojima bi uvjeravao javnost u pravdu i istinu. To nije naivno i ne smije se nipodaštavati. Koristili su to mnogi, pa i Tito. Moram da primjetim da me njegovo pojavljivanje na sudu podsjetilo na jednu priču o tome kako dječak gasi svijetlo u sobi jer smatra da ga buhe neće gristi po mraku. Paralelna i zamišljena stvarnost u kojoj živi mu neće pomoći u samom sudskom procesu i konzekvento u mjeri osude ili oslobađanja“.
Pored ogromne zainteresovanosti za početak suđenja, vidimo da su bh. građani proteklih dana pokazali i ogromno zanimanje za rat na Bliskom istoku i pravi navijački pristup? Kako to da ljudi koji su doživjeli rat i jako dobro znaju šta je rat i prirodno bi valjda bilo da ga osude, isti podržavaju i bukvalno navijaju?
Navijački pristup je i ideološki pristup i ovdje je jedino moguć jer ne postoji javnost koja to može objektivizirati. Nije nam za utjehu kad vidimo da je tako i drugdje u svijetu. Ono što je drugačije je to da ljevičari i nacionalisti nose boje palestinske zastave a evropejci, liberali, socijalni demokrati i bilo kakvi demokrati nose zastave Izraela. Još je jedna značajka i to da su srpski i bošnjački nacionalisti na istoj strani i to je prva zajednička stvar koju imaju u proteklih 30 godina. Naša javnost nije odgajana na bilo kakvom meritokratskom stavu niti sistemu. Skoro svi mediji su upregnuti u kleronacionalističke jarmove i proizvode javno mnijenje koje proizvode i koje nas politički terminira. Društvene mreže također. Naročito Twitter, sada X, koji se ponaša kao Der Sturmer ili Volkische Beobachter 30 tih godina u Njemačkoj. U ideologiji nacije ne postoji razum, postoji samo „moj narod i interesi vezani za njega“- čitaj vladujuću akademsku i političku elitu. Ipak neka javna mnjenja koja su bila do jučer drugačija sada su na drugoj strani. Nikada se nije desilo da Ajfelov toranj bude u bojama izraelske zastave kao i britanski parlament. To je značajno jer ta društva su manje i više tiho podržavala Plaestince. Uspjeli su da razluče Hamas od Palestine i teror od politike.
Kako smo došli do toga da je sve manje empatije, saosjećanja sa patnjom drugoga? O netoleranciji, ne prihvatanju suprotnog mišljenja da i ne govorimo..
Empatija, odnosno suosjećanje za patnju i bol drugog se uče, ne rađamo se s njima. Recimo u Finskoj se uči na strukturalnoj razini i to u školama. Naše zadružne zajednice, ne kažem društva jer ona to nisu po definiciji, se ne mogu staviti ni u kožu ni u cipele druge osobe i to zbog vrijednosnih stavova patrimonijalnog društva koji to smatra slabošću a ne vrlinom. U drugim zemljama i društvima tradicija se prenosi s koljena na koljeno a kod nas sa šake na šaku i to sa radošću, veseljem i pucanjem. Slike užasa u Gazi i u kibucima Izraela nikog ne diraju jer je mozak ljudi toliko ispran da oni kao pojedinci nemaju nikakve potrebe za identifikacijom i suosjećanjem. Njihove su potrebe samo identitetske i kolektivne. Neka im bude sretno i nek ih taj identiet hrani, liječi, oblači i brani. Istorija je učiteljica života pa nam govori da svaka identitetska politika na kraju završi u udruženom zločinačkom poduhvatu ili genocidu.
Ono što je takođe primjetno jeste da ljudi u BiH sve manje reaguju na ono što se dešava u njihovoj sredini i apsolutno ništa im ne može toliko zasmetati da bi izašli na proteste. A ako i izađu na proteste to je nekoliko ljudi, prisjetmo se samo prošlosedmičnih protesta protiv femicida na koje je izašao zanemarljiv broj ljudi, dok je krvavi pir u Gradačcu pratilo čak 15.000 ljudi!
Vaše je pitanje krucijalno za razumijevanje društvene i političke situacije u zemlji. Svi protesti, kad ih ima, dolaze od vrhuške, od političkih autoriteta, nikad od masa koje su neorganizovane, a kad su i i organizirane sklone su manipulaciji i minimizarnju problematike. Mi nemamo tradiciju individalne inicijative i na njoj treba raditi jer bez politički i društveno osviještenog pojedinca nema nikakvog progresa. Doslovno. Naše političke elite ne brinu o progresu. Nije im na dnevnom redu a i kada se desi užas kao u Gradačcu, odmah se na TV pojavi analitičar koji kaže da to nije femicid jer je femicid samo nešto što se desilo u Kanadi prije 30 godina i to samo kad su u pitanju serijska ubistva. Dakle na svaki način se minimizaraju stvarni problemi da bi na stolu uvijek bila nacionalisitčka agenda. Zadružni model naših zajednica smatra tuđim individualni model protesta a koji se nužno i s pravom veže za protestantske zajednice u svijetu. Tim ljudima koji svaki dan moraju imati neko individualno i društveno postignuće ne možete prodavati njihov rog za našu svijeću.
Znači do političkih elita je?
Za stanje u svakoj organiziranoj zajednici odgovora je politika, odnosno politički predstavnici koji upravljaju u naše ime. Odgovorne su i narodne mase koje glasaju stalno za isti politički i društveni model hibridne demokratije koja se temelji na isključivosti moje nacije i to 30 godina. Ne može se glasač oprati. Birač može. Birač misli, razumijeva i nije mu teško predati svoj politički suverenitet u ruke potpuno nepoznate osobe za koju se uvijek ispostavi da Kaligulin „konj senator“ Incitatus zna više o politici nego dotični predstavnik, koji se, nota bene, ne može ni opozvati, ukoriti niti smijeniti. Mislim da nijedna politička agenda ovdašnjih partija nema progres kao prioritet a nema zato jer nema političke odgovrnosti. Nikad ne gube na izborima, a ako nekad i izgube onda nije šija nego vrat.
Slijedom svega rečenog kakve nam onda generacije dolaze i da li je uošte realno i pomisliti da će oni biti spremni da se bore za svoja i prava drugih?
Današnje mlade geracije odlaze na zapad da postanu korisni, proizvodni građani sa svim pravima i obavezama. Doslovno bježe od konstutivnosti i to glavom bez obzira jer im ona ne može pružiti ni fantaziju o boljem životu u kojem bi se oni istakli i potvrdili privatno i profesionalno. Mlad čovjek može učestvovati u javnom i profesionalnom životu samo kao pripadnik svoje nacije i shodno tome očekujem radikalizaciju mlađih generacija koje ostanu ovdje jer oni ne znaju za drugo i drugačije. Nisu nikad imali drugi model ni u čemu. Škola ih uči stvarima koje nikom ne trebaju poput lažnih romantičarsko mitskih istorija i prezira prema drugom i drugačijem. Niko ne gleda niti cijeni ljudske kvalitete poput etike, radnih i stručnih sposobnosti, pozitivne socijalizacije i spremnosti za stvarno učenje u realnom svijetu, tolerancije, uvažavanje drugog i slično. Cijeni se lojalnost vođi, partiji i narodu pa se tu sve i završava. Razlog – edukacijski sistem skoro da ne postoji. Niko od te omladine ne može konkurisati na surovo tržište kapitalističke stvarnosti u kojoj je profit jedina mjerna jedinica. Zadružna zajednica im ne može osigurati ništa osim orgazmičkog krika o napaćenom narodu i slavnoj historiji.
Gdje vidite rješenje i ima li ga uopšte?
Rješenje problema i ulazak u boljitak su promjena politike, odustajanje od ovakvog obrazovnog sistema i zabrana uplitanja vjerskih organizacija u političke i obrazovne procese. Naši su životi vrijedni, jedinstveni i nepovratni pa ne moramo ni mi niti buduće generacije biti žrtve ropstva tradicije i sužanjstva običaja.
Izvor: Buka
