Kultur Shock, kultni bend imigrantskog punka čije točno žanrovsko opredjeljenje nije moguće lako ograničiti ili ucrtati na karti svijeta, ove godine slavi 30. godišnjicu. Tom su prilikom izdali svoj 14. album, “House of Kultur”, prvi dio albumskog diptiha čiji je drugi čin, “House of Shock”, najavljen za objavu u travnju.
Spremaju se i za europsku turneju “30 Years of Opptimizm”, u sklopu koje će saksofonistica i klarinetistica Amy Denio, pjevač Srđan Gino Jevđević, gitarist Val Kiossovski i bubnjar Chris Stromquist nastupati i kod nas: u Rijeci 21. i Zagrebu 23. travnja.
Gino, rođeni Sarajlija, nesuđeni odvjetnik i jugoslavenska pop zvijezda, u mračnim je devedesetima prepjevao antiratni mjuzikl “Kosa” te ga u svoje tri godine u ratnom Sarajevu izvodio gotovo svaki dan. Zajedno s kolegom Amirom Lazyjem Bešom 1995. je izbjegao u Seattle, gdje su uz podršku članova tamošnje scene poput Krista Novoselica iz Nirvane i Jella Biafre iz Dead Kennedysa počeli graditi Kultur Shock.
Gino danas živi između turneja, prosvjeda, Sarajeva i Seattlea gdje surađuje s kazalištem Freehold i gostuje kao predavač na Cornish College of Arts. Piše i operu o Nikoli Tesli, a o prolifičnom suživotu Gine i Kultur Shocka snimljen je i dokumentarni film “Grandpa Guru” (2024.).
U povodu Kultur Shockovog jubileja razgovaramo s ovim eklektičnim 64-godišnjim frontmenom o novim albumima i lutanjima, ratu i Bosni, a ponajviše o fašizmu i nadi, i sve to uz kafu – kod nas je oko 18:30, kod njega oko devet ujutro.
Kakav je osjećaj gledati unazad na 30 godina bunta i zajedništva u Kultur Shocku?
Nikad mi u životu nije palo na pamet da ću najveći projekat svog života početi u srednjim tridesetima. Mislio sam da je u tim godinama zadnji trzaj rokenrola. Još uvijek ne mogu da shvatim da su ovo godine koje su me stigle.
Billy Gould (glazbenik, producent i basist Faith No Morea, op. a.) nas je opisao kao dom za okupljanje mačaka lutalica koje nemaju ništa zajedničko, osim jedne druge. To je personifikacija nas – ja doma nemam, kao ni oni, ali smo zajedno. Val, na primjer, uskoro seli u Bugarsku pa ćemo možda biti tamo jedno vrijeme. Nas četvero je tu od početka do kraja, što ja nisam uspio sa sva svoja tri braka zajedno; možda smo i više stvari prošli zajedno u životu nego ja sa svojim partnerima.
Ako posvetiš 30 godina jednoj strani svog života, ne ostaje ti puno za sve ostalo. Zato je vrlo razumljivo da se ljudi žene i udaju, imaju djecu, odlaze iz benda i vraćaju se u bend, iako mi je žao što svih naših desetak članova nisu s nama na ovoj turneji. Ljudi odrastaju kao i pjesma koja ode i više nije samo tvoja, nego je svačija.
Nemam nikakav patriotizam jer je, po mom mišljenju, samo pitanje vremena kad će on preći u nacionalizam, a onda je samo pitanje vremena kad će nacionalizam preći u mržnju prema drugim narodima. Zbog toga sam već na početku svog života odlučio da ne budem ničiji – meni je i Jugoslavija bila mala
Iako “nemate dom”, ipak ste i u svojoj glazbi ukorijenjeni u Bosni. Prva pjesma na “House of Kultur”, “Bosna in Time”, tako govori o povijesnom položaju BiH kao okupiranom području u srcu sukoba koje nije birala sama.
Teško je imati identitet i legitimitet kada su ti oni oduzeti od strane ostatka svijeta. Nemam nikakav patriotizam jer je, po mom mišljenju, samo pitanje vremena kad će on preći u nacionalizam, a onda je samo pitanje vremena kad će nacionalizam preći u mržnju prema drugim narodima. Zbog toga sam već na početku svog života odlučio da ne budem ničiji – meni je i Jugoslavija bila mala. Kad pođem po ovim našim malim enklavama moram imati svoj američki pasoš.
Pazi koja je to ironija – ja koji ne priznajem granice, koji ne volim svojatanja, koji nisam ničiji i ne želim da budem ičiji, moram da imam pasoš najveće gadosti ovoga svijeta zato što mi je to posao. Moram da putujem, a da nemam taj pasoš, morao bih vaditi vize za sve zemlje u koje ću putovati na turneji. A to je nemoguće, to je financijski nepodnošljivo. Teško mi je kad prelazim te granice. Kad dođem u BiH mi je najteže, ali i najljepše – to je neki čudan osjećaj sadomazohizma, gdje sam se odjedanput uhvatio kako volim svoju zemlju. Ne volim ni vladu ni partiju ni vojsku, ali osjećam da je to moja zemlja.
Zbog čega ja, čovjek kojem je domovina svuda, sad osjećam BiH kao domovinu? Mislim da je personificiran sa samim sobom. “Otrgnut, a neprihvaćen”, kako je o Bosni pisao Meša Selimović. Svi gledamo život kroz prizmu samih sebe – kako se naš privatni lični život odvijao? Jesmo li se smjestili u tihu mirnu luku svog boravka ili nismo? Ja nikad nisam. Posudio sam ideju za “Bosna in Time” baš iz proze Selimovića: “Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.”
To što se nama desilo, desilo nam se istorijski jer je netko davno prekinuo Rimsko carstvo na nama. Od nas, istok je istok, zapad je zapad, granica je skoro točno tamo gdje ja stanujem u Sarajevu. I mi, ni krivi ni dužni, tako smo sada pijuni tuđih igri i najlakše bi bilo reći “jadni mi”. Ali “jadan ja” ne postoji. Ne želim da nas itko sažaljeva, jer smo bolji od toga. Mislim da ima jedna stvar koju mi imamo, a koju ostatak svijeta nema – ljubav. Ne postoji mjesto na ovome svijetu koje je više izmaltretirano od Bosne, ali ni na kojem ima više ljubavi od Bosne.
Daju djeci oružje jer se boje
S druge strane ljubavi, nažalost, i danas i jučer su ratni užasi. “What I Saw”, finalna pjesma na “House of Kultur”, govori o prizorima kojima ste svjedočili tijekom rata. Kako iz te perspektive gledate na današnji porast tenzija i militarizaciju u regiji, poput širenja profašističkog sentimenta među mladima i uvođenja vojnog roka u Hrvatskoj?
“What I Saw” je, zapravo, PTSP. Ne očekujem da je netko shvati riječ po riječ, ali to je možda jedna od najiskrenijih pjesama koje sam u životu napisao. Daju djeci oružje jer se boje – uvijek je strah u pitanju. Ni jedna životinja, pa ni čovjek, neće ujesti bez da su gladni ili uplašeni. Mislim da su fašisti u ovom momentu uplašeni jer je puno vremena prošlo od rata. Njima je u njemu bilo dobro i ne žele da se to zaboravi.
Evidentno, Hrvatska ne živi najbolje na svijetu, ali živi bolje od Srbije. Srbija u ovom momentu nije nikakva opasnost za Hrvatsku. Ali njima to treba – isto kao i u Srbiji, gdje su nacionalistički veterani s kokardama, redenicima i bradama došli onoj divnoj djeci, studentima, da im, kao, pomognu.
Nakon “House of Kultur” izbacili ste i “Mladost”, pjesmu koja se obraća upravo djeci u antinacionalističkom pokliču: “Ne okreći se sine / nitko od njih neće da gine (…) otadžbinu, postojbinu, domovinu, sve u pizdu materinu.” Što je motiviralo pjesmu i njezino izdavanje prije drugog dijela dvostrukog albuma?
“Mladost” je napravljena prije godinu i po dana, nakon što sam izašao na pozornicu u Sarajevu i rekao – “Nemoj da vas tko nagovori da uzmete oružje u ruke i pucate jedni na druge. Vi ste meni najvažniji, jeb’o sve ostalo. Oni koji su bili u ratu znaju o čemu govorim.” E kad skočiše jedni, drugi, treći, i počeše me napadati jer djecu odvraćam od oružja – onda sam napisao tu pjesmu.
Trebali smo izdati “House of Shock” u februaru, no tada se dogodila borba djece u Sarajevu (antivladini prosvjedi koji zahtijevaju transparentnu istragu tramvajske nesreće 12. veljače u kojoj je poginuo 23-godišnji Erdoan Morankić te potencijalne vladine odgovornosti, op. a.). Ne želim da izdajem album dok se dešavaju takve stvari, no htio sam izdati “Mladost” jer sam htio da podržim borbu te djece.
Kad prva ekipa fašista odsječe glave ljudima na seoskom trgu, druga ekipa donosi hranu u selo – radi ono što vlast prije njih nije uradila. I sad sjedi komšija, gleda kroz prozor i kaže: “Jebo majku, stvarno mi je žao što su mi pogubili onog komšiju. Al’ meni je sad bolje.” To “meni je bolje” je osnova svakog fundamentalizma
Kultur Shockov opus zapravo je forma podrške sličnim borbama. Otvoreno je antiratni, antinacionalistički, protiv granica i progovara iz položaja manjine.
Ja sam vjerojatno anarhista po nekom filozofskom ubjeđenju. Ne mislim da se anarhija može provesti u djelo i da je svijest ljudi na tom nivou. No to je san kao i sve ostalo, kao i demokracija koja danas dopušta fašizmu da živi, da tinja. Fašisti na svim stranama moraju da imaju neki sukob i cilj svoje mržnje, inače prestaju sa postojanjem. Pristaša fašizma je malo, ali naoružani su, a imaju i još jednu prednost – njima nije bitno hoćemo li se mi s njima složiti ili nećemo.
Svi ostali sistemi imaju cilj da te nagovore ili natjeraju da misliš kao oni. Komunizam u Marxovom smislu, naravno, nikad nije postojao, a najgori ljudi koji su sebe zvali komunistima, kao Staljin i Ceaușescu, pokušavali su da na silu promjene tvoje mišljenje. No čak i njih si mogao slagati – a kako ćeš Hitlera slagati? Ne možeš mu reći “ja nisam crn”, “ja nisam Jevrej” ili “ja nisam Rom”. Fašizam je vrlo perfidna, ali i sofisticirana ideologija koja ima vrlo jednostavne odgovore na vrlo komplikovana pitanja, i to je tako lako za prihvatiti.
Kad prva ekipa fašista odsječe glave ljudima na seoskom trgu i siluje žene na ulicama, druga ekipa donosi hranu u selo – radi ono što vlast prije njih nije uradila. I sad sjedi komšija, gleda kroz prozor i kaže: “Jebo majku, stvarno mi je žao što su mi pogubili onog komšiju tamo dole. Al’ meni je sad bolje.” To “ja, meni je bolje” je osnova svakog fundamentalizma, svakog apsolutističkog režima.
Trump je glasilo mržnje
Posljedice takvog hiperindividualizma trenutačno gledamo i u mrzilačkim ambicijama Donalda Trumpa. Kako je bilo gledati zadnjih 30 godina promjene u politici i stavovima javnosti u SAD-u, posebno prema manjinama?
Jako čudno. Nisam mislio da mržnja može biti toliko jaka motivacija, jer u principu ne govorimo ni o čemu drugom. Nije Trump ovo napravio sam, on je jednostavno glasilo mržnje – on je mali Hitler. Najopasnija stvar u ovome svemu je što on ima pristup dugmetu (nuklearnom oružju, op. a.). Da ja imam taj pristup, sve i da sam najluđa osoba na svijetu, bilo bi mi važnije da moj sin preživi nego ja. Trumpu se jebe za njegovu djecu. Kod njega i Kim Jong-una nema puno osjećaja ni za koga drugog osim za njih same. Mržnja je sve.
Fašisti iz naroda su oni o kojima smo razgovarali – za sve im je kriv netko drugi, sve što im se dešava je zbog toga što netko ne izgleda i nema iste vjerske poglede kao oni. Žive u siromaštvu i od pomoći države, ali ne žele da itko drugi ima tu pomoć, iako su im ti isti ljudi, oni koje mrze, izgradili zemlju. Ne govorimo o nekom povlaštenom sloju, govorimo o ljudima poput onih koji dolaze na Thompsona, poput onih koje znamo, s kojima smo ponekad popili pivo.
Naši ljevičarski hipsteri, koje ja ne mogu očima vidjeti, također snose dio krivice. Oni su ti koji svisoka gledaju na ostatak svijeta. Zbog tog ostatak svijeta ima averziju prema ljevici, jer misle da smo da im stalno govorimo u lice kako smo mi pametniji. A i govorimo. Ja se nadam da je ovo zadnja borba sa fašizmom. Nakon ovog, opet će nestati jer će narod biti stid, no nešto mi govori da prvo treba nešto užasno da se desi.
Kako u takvom kontekstu i s takvim geopolitičkim izgledima u vidu nastavljate djelovati s jednakom energijom koju dajete publici? Što vas drži da nastavite ovih 30 godina optimizma?
Kolege nam često govore da smo pesimisti i da se šta god mi kažemo, poput pjesme “Build a Wall” (izdane sedam godina prije Trumpovog prvog mandata, op. a.), ustvari desi! (smijeh) Nisam razmišljao da bi trebalo da radim u nekom duhu tematskog optimizma. Cvijeća i livade nema, ne možemo pjevati o tome. Pogledajte omot od “House of Kultur” – Amy i ja u američkoj gotici i iza nas razrušena Gaza. Omot za “House of Shock” smo isto Amy i ja i iza nas razrušena Amerika. Izgleda kao pesimizam. Ali shvatio sam da mi već 30 godina zapravo pokušavamo da probudimo optimizam sa atomskom bombom iza leđa.
Naša publika to shvaća, i to govori o nekoj našoj transcendentalnoj vezi, kao i o tome da mi sve ideje, mudrost i optimizam ovog svijeta crpimo od vas. Ja sam nula, ništa i nitko. Jednostavno sam se družio s pametnim i dobrim ljudima, slušao ih, radio s ljudima koji znaju svoj posao. Da nema njih, ne bi bilo mene, i to se ne svodi samo na Kultur Shock. Za sve što smo u životu uradili, netko nam je drugi pomogao.
Pripisivati to sopstvenoj genijalnosti je ne samo neinteligentno nego i neistinito, tu ne postoji “ja”. Nevjerojatno je koliko se stvari može napraviti ako nitko sam ne preuzme počast za sve, ako je zajedničko. To je jedini uspjeh. Zato Kultur Shock i je priča o vama, a ne o nama. Mi možda nemamo crkvu da vas okupimo, ali imamo krijes, vatru, kamin, televizor, roštilj. Sve to simbolizuje razlog okupljanja, a ako smo mi i u najmanjem dijelu svoga postojanja došli do toga da bilo tko pomisli da smo jedan od razloga okupljanja srodnih ljudi, mislim da nismo živjeli za džaba.
Izvor: portalnovosti.com
