Demokracija je dobra ideja koja lako može razočarati. Jedna od temeljnih postavki demokracije je smjenjivost vlasti na izborima. Istovremeno, jedan od najvećih problema demokracije je što se ta smjenjivost prečesto provodi po principu manjeg zla, što u konačnici izaziva opravdano razočaranje glasača i dovodi do apstinencije na izborima, što pak omogućava da manjina građana izašlih na izbore bira vlast većini koja je odlučila ne glasati.
Tako se dolazi do paradoksalne situacije u kojoj, de facto, imamo vladavinu manjine, a ne većine, što je protivno samoj ideji demokracije. Iz tog začaranog kruga nije lako izaći, posebno ako je politička ponuda građanima bijedna poput one u Bosni i Hercegovini.
MANJE ZLO JE IPAK – ZLO
Bilo je posve opravdano i logično što brojni ljudi u (F)BiH više nisu htjeli SD(F)A kao dio vlasti, pa su stoga glasali za trojku sastavljenu od SDP-a, Naroda i pravde (NiP) i Naše stranke (NS). Ali nije ni neko veliko iznenađenje, osim onima koji se vode emocijama umjesto razumom, što se trojka u mnogočemu nije pokazala boljom od SDA, napose kada je riječ o kadroviranju, dok se u nekim stvarima pokazala i gorom, primjerice kada je riječ o odnosu prema kulturi.
Naravno, postoje i stvari u kojima se trojka pokazala boljom, primjerice u pitanju spremnosti da koliko-toliko konstruktivan dijalog pretpostavi jalovom paradnom prepucavanju.
No, ako ćemo biti realni, trojka je u najblagonaklonijoj procjeni ispala manje zlo, a ne nešto dobro, što za demokratsku budućnost BiH nije sreća. Baš suprotno. Koliko god namjere trojke možda bile dobre, dati poziciju ministra policije jednom Rami Isaku može samo biti zlo i naopako.
Zašto je trojka razočarala?
Prvi razlog je svakako to što djeluje unutar sistema koji je dizajniran da razočara. Nemoguće je provesti prave promjene na bolje ako si po dejtonskom uređenju BiH upućen na to da ti koalicijski partneri budu HDZ i SNSD. Od nekih govana se jednostavno ne može napraviti pita, što ne znači da nije vrijedilo pokušati.
Sve to, ipak, nije nikakvo opravdanje za manjkavosti trojke koje proizilaze iz stranaka koje je čine i koje su zapravo bolno slične SDA i Demokratskoj fronti. NiP je neželjeno dijete SDA, baš kao što je DFbio neželjeno dijete SDP-a.
Nažalost, značajan komad današnje stranačke ponude u BiH je ništa drugo nego derivacija nacionalističkih stranaka koje su nas odvele, svaka na svoj način, u bratoubilački rat i uništenje Republike. SDA nam je tako kroz godine dala Stranku za BiH, razne alterntivne SDA i nešto što se zove Narodni europski pokret, te već spomenuti NiP, itd. SDP je “porodio” DF, a prethodno i zasluženo zaboravljenu Socijaldemokratsku uniju itd. U BiH danas zato imamo sve manje ljudi, a sve više stranaka.
ŠTA JE LOŠE KRENULO PO NAŠU STRANKU
Jedini izuzetak iz te loše beskonačnosti množenja otpadaka iz SDA i SDP-a je bila Naša stranka, koju je osnovala sarajevska liberalna buržoazija, što je ujedno i objašnjenje zbog čega su dometi te stranke uvijek bili bolno ograničeni. Em je u BiH u međuvremenu uništena srednja klasa koju je stvorio socijalizam, a koja bi trebala biti politička baza Naše strane, em ostatak BiH iz raznih i često opravdanih razloga gaji animozitet prema Sarajevu i njegovoj samodostatnosti.
Naša stranka je uvijek bila zamišljena kao stranka građanske elite, koje u današnjoj ekonomski i kulturno ruiniranoj BiH jednostavno nema dovoljno da bi bila relevantan politički faktor, pa nije ni čudo što je NS završila kao privjesak jedne od derivacija SDA i tragikomičnog SDP-a.
Konačna kompromitacija Naše stranke se dogodila u protekle dvije godine, tokom kojih je zarad sudjelovanja u vlasti pogazila niz svojih dotadašnjih javno proklamiranih principa. Najkraće rečeno, svatko tko je glasao da Nermin Nikšić opet bude predsjednik vlade FBiH ne zaslužuje na izborima 2026. nijedan jedini glas.
Istovremeno, povratak SDA u vlast nakon općih izbora 2026. bi također bio katastrofa. Birati između Kurte i Murte zapravo nije nikakav izbor. To je u osnovi ponižavajuće za sve ljude koji još imaju trunku dostojanstva.
Moguća reakcija na tu kvaku 22 je masovnija apstinencija, što opet ne bi bio značajan korak u dobrom pravcu, jer one koji u BiH žele vlast uopće nije briga imaju li za to odgovarajući demokratski legitimitet. Kada bi, npr., na izborima 2026. izašlo samo 10 posto glasača, pobjednici bi bez trunke oklijevanja i stida zauzeli svoje fotelje, jer njih i nije briga za narod, već samo za sebe i svoje.
Od revolucije također nema ništa, jer u BiH ne postoji organizirana politička snaga koja bi je htjela, a kamoli znala provesti. Uostalom, i tu se postavlja pitanje – koja i kakva revolucija? Jer jedno je Francuska revolucija, a drugo je Iranska revolucija.
DA JE LI MOGUĆ RESTART
Realno gledajući, nalazimo se u spirali propadanja i nestajanja koja se očito ne može presjeći pukim činom izlaska na izbore svake četiri godine, jer da može to bi se već ostvarilo. Poznata je ona konstatacija o tome da je glupost raditi stalno jedno te isto, a očekivati drugačiji rezultat. Zbog toga je gajenje (lažne) nade posebna vrsta prevare i samoobmane.
Tek kada shvatimo i prihvatimo da nade više nema i da je sve propalo možemo doći do političkih ideja koje će u budućnosti dovesti do nečega dobrog u BiH. Drugim riječima, treba se boriti ne kao da sve nije izgubljeno, već kao da jeste. Nada u bolje sutra je luksuz koji si, osim vladajuće klase, nitko u BiH više ne bi smio priuštiti.
Što je onda iole podnošljiva opcija za glasače u BiH koji će izaći na opće izbore za dvije godine?
Postoji jedna opcija, iako na dugom štapu, a to je glasati za one koji dosad baš nikad i nigdje nisu bili na vlasti. Jer jedno je sigurno, a to je da su svi oni koji su dosad bili i jesu trenutno na vlasti pokazali da bolje ne umiju, čak i ako to navodno hoće.
Dakle, ni Kurta ni Murta. Više nego dovoljno su i jedni i drugi jahali po nama. Ako se već želi pokušati napraviti promjenu na izborima, onda se jednostavno ne može glasati za iste, nego za nekoga drugog. To je osnovna logika.
U svakom slučaju, trojka je pokazala što može. Maltene pa ništa. Dati joj drugu šansu je kao i dati drugu šansu SDA, HDZ-u ili SNSD-u, dakle isključivo na vlastitu štetu, a njihovu korist.
A kome je dosta uzaludnog glasanja na izborima, taj može glasati nogama i otići iz BiH. S obzirom na trendove iseljavanja, čini se da je baš to najveće glasačko tijelo u BiH. Nema sumnje da su oni, zahvaljujući svima koji su bili na vlasti u proteklih 30 godina u BiH, jedino glasačko tijelo koje ima budućnost.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
TRI PUTA SKUPLJI POPULIZAM: I Draško Stanivuković Tvrtka za utrku ima
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
