Deset godina unazad, tokom protesta 2013. kao i 2014. godine na kratak period u društvenom i političkom životu BiH pobunjeni građani su se prestali automatski uklapati u zgotovljeni etnopolitički obrazac „naroda“, vladajuća etnopolitička klasa iznenadno se pogledala u neprijatno ogledalo Stvarnog – realnih egzistencijalnih problema građana i, za razliku od svih drugih protesta u ovoj zemlji koji traju do danas, stvarno uplašila.
Mehanizam njene hegemonije pojavio se ogoljen i krhak i što je najgore, neuvjerljiv. Do jučer uobičajen poziv na etnički zbor sada je prazno odjekivao trgovima i ulicama gradova. U tim vremenskim procjepima niste više skoro nikoga mogli mobilizirati na uobičajeni način nacionalne ugroženosti. U tim danima osjećaj slobode se mogao doslovno opipati i sloboda je uistinu bila jedina nacija, kako je glasila jedna od parola s ulice.
JMBG protesti iz 2013. i protesti od februara do maja 2014. godine se mogu smatrati dijelom šireg procesa „balkanskih protesta“ od „Maribora do Taksima“ tokom 2012-2013., iniciranih valom globalnih protesta koji se obično obuhvaćaju imenom Occupy nastalim nakon ekonomskog sloma 2008. godine. Bili su to, generalno kazano, protesti protiv „društvene nepravde“, praćeni nepovjerenjem prema etabliranom sistemu, odnosno, kada je BiH u pitanju, bilo je to nepovjerenje prema sistemu koji producira zakone i političku strukturu koja održava privilegije i hegemoniju klase etnopolitičkih poduzetnika, nositelja „nacionalnih interesa“.
Ukidanje etnopolitičkih mehanizama – čije su „novorođene bebe“ iz 2013. i „radnici na čekanju“ iz 2014. najdirektnije žrtve – znači ukidanje uslova koji građane i narode BiH drže u potlačenosti pomoću kategorije „konstitutivnog naroda“ kao jedine relevantne političke kategorije koja je pod budnim okom partikularne etnonacionalističke elite.
Političke elite i na Zapadu i kod nas vladale su zastrašivanjem svojih građana od gubitka posla, od drugog – rasnog ili etnički drugog, itd. Jedino se za vrijeme tih protesta i kod nas i vani, ma kako ih danas procjenjivali bezuspješnim, strah vratio tim istim elitama.
Val protesta u Bosni tokom 2013. i 2014. godine doveo je u pitanje hegemoniju etnonacionalističkog narativa utemeljenog na čistom identitetu. Ovi događaji „prekida“ (ma kako oni kratki bili) svakodnevne rutine vladavine etnopolitičkih diskurzivnih obrazaca pokazali su da postoji, ili da je barem postojao, značajan segment društva spreman da pređe propisane i „odobrene“ etnopolitičke identitarne afilijacije unatoč desetljećima striktnog ideološkog discipliniranja. O tome danas, deset godina kasnije, možemo još samo sanjati.
S obzirom da je u etnonacionalističkom režimu pojavljivanje individua i grupa izvan granica etnički kodificiranog, definiranog suptancijaliziranog političkog tijela naprosto „suvišno“, „irelevantno“, onda se taj suvišni segment populacije mogao pojaviti i djelovati zajedno još samo na ulicama i trgovima.
Ovu suvišnu populaciju „ni-koga“ američka filozofkinja Judith Butler opisuje kao odbacivu(„disposable“) i ona je obavezan segment kapitalističkih proizvodnih odnosa u bilo koje vrijeme. Pripadnici tog sloja prepušteni su sebi da se snalaze kako sami najbolje znaju i umiju – isključeni iz „političkog“ u pravi „rezervat“ onoga što bi se najbliže moglo opisati „prirodnim stanjem“, gdje se sami nose sa surovim društvenim uslovima, preživljavajući kako god mogu, bilo da govorimo o posljedicama kapitalističke tranzicije, bilo da govorimo o pošasti pandemije koronavirusa, poplavama i drugim prirodnim katastrofama.
Ovi odbacivi, ovi „nikogovići“ uviđaju da prebivaju na samoj margini etnonacionalnog političkog tijela, doslovno bačeni u „prirodno stanje“, u situaciju „rata svih protiv svakoga“, doslovno u borbi za preživljavanje.
Ključna fraza protestnog vokabulara iz 2014. godine razvijenog naspram hegemonijskog, etnonacionalistički otuđenog oblika građanstva, prema kojemu se građanin u relevantnom smislu pojavljuje samo kao član ovoga ili onoga konstitutivnog kolektiva, glasila je: „Ja sam i Srbin i Hrvat i Bošnjak“, popraćena egzistencijalnim tonom parole: „Gladni smo na sva tri jezika“. Ova formula adhoc nove konfiguracije „odbačenih“, ili kako se to u teoriji kaže „okupljenog prekarijata“, bila je daleko od etnopolitički korektne, ali i one liberalistički korektne perspektive koja poziva na toleranciju, pa čak i na saradnju između Srba, Hrvata i Bošnjaka.
Suprotno tome, bila je to vrlo „nekorektna“ artikulacija u svojoj očitoj aluziji na onu socijalističku i antifašističku revolucionarnu formulaciju sa zasjedanja ZAVNOBiH-a iz 1943. godine.
Iskaz „Ja sam i Srbin i Hrvat i Bošnjak“ imao je isti smisao kao iskaz „Ja nisam ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak“, čime se pokušao, po prvi put poslije rata, otvoriti prostor za političko subjektiviranje u drugačijem smjeru od onog dozvoljenog, ustavno „preporučenog“.
To je u sebi nosilo potencijal za rađanje bosanskohercegovačkog demosa i to na način kako to treba da bude – „odozdo“, a ne kako nas danas neki uvjeravaju da se to može učiniti „odozgo“, pravnom normom i političkom odlukom. Uostalom, i u nizu oficijelnih reakcija političkih elita, kada ih zbirno pogledamo, protesti su istovremeno mogli biti okarakterizirani i antibošnjački i antisrpski i antihrvatski, pa time ni antibošnjački, ni antisrpski, ni antihrvatski.
Da „predstavnik naroda“ ne predstavlja pripadnike svog naroda od krvi i mesa nego u parlamentu predstavlja samo političku predstavu svog etničkog naroda, „ogoljuje se“ na konkretnom egzistencijalnom problemu kao što je bilo neizdavanje JMBG za novorođene građane/ke BiH zahvaljujući dubokoj etnopolitizaciji ovog administrativno-formalnog problema. Kao rezultat izostanka sporazuma, novorođenčad u BiH od februara 2013. godine nije mogla biti zavedena u JMBG evidenciju, što je značilo da se nisu mogli izdavati rodni listovi, putni dokumenti, onemogućena je zdravstvena njega novorođenih ljudskih bića, itd.
Ovi novorođeni građani i građanke BiH našli su se, ni krivi ni dužni, doslovno u situaciji koju Hannah Arendt opisuje kao stanjem pune obespravljenosti, potpuno izložena „lutriji“ prirodnih procesa.
Na taj način – i to nikada ne smijemo zaboraviti – njima je, od strane „narodnih vlasti“ doslovno bilo oduzeto najfundamentalnije ljudsko pravo, pravo na život. Ta neljudska praksa narodnih vlasti danas je normalan dio naše svakodnevice: policajac službenim pištoljem ubija građanku, tužilaštvo i policija zataškavaju dokaze o ubistvu Dženana i Davida i po drugi put ih ubijaju, pacijenti se priključuju na neadekvatne respiratore, ili im se daje industrijski kisik, a za vakcine i lijekove se snalaze svako za sebe. Sve su to primjeri normalizirane prakse nebrige i ugrožavanja prava na život individualnih građana i dokaz da sistem štiti predstavu naroda, a nipošto konkretne individue.
Pobunjeni građani iz 2014. osjetili su potrebu za nekom vrstom „okupljanja“ u obliku javnog foruma, plenuma, ili skupštine građana i građanki. Ova institucija direktne demokratije poslužila je kao svojevrsno labavo, fleksibilno polje gravitacije u čijoj su se orbiti kretali građani i grupe koje su otvarale i raspravljale o pitanjima zajedničkog.
Prvih nekoliko sjednica foruma, plenuma, odlikovale su najrazličitije perspektive, razumijevanja i ideje koje su iznosili građani: od personalnih tragičnih priča, do radikalnih političkih (iz lijevog spektra) zahtjeva. Ovo genuino, dinamičko, kompleksno političko tijelo koje se neposredno, iz jednog u drugi skup oblikovalo, transformiralo, i fizički i diskurzivno, otvorilo je prostor za kolektivnu artikulaciju bivanja-zajedno izvan etničkog okupljanja.
Bilo je to po prvi put u BiH nakon Dejtona da se intelektualci i „prezreni“ okupe oko iste ideje s ciljem da se „odozdo“ artikulira i konstruktivno uobliči nešto što je prvobitno otpočelo kao čisti, rušilački gnijev. Na taj način plenum je otvorio mogućnost kolektivne artikulacije (koja prevazilazi onu uobičajenu, etnonacionalističku), grupne samosvijesti, mogućnost političke subjektivacije.
Ne treba smetnuti s uma ni da su i elite i njihovi etnonacionalistički intelektualci sva tri konstitutivna naroda po prvi put nakon 1990. progovorili istim glasom u jednoglasnoj osudi protesta. Kao da smo doživjeli ponovno vezivanje one tri zastave.
Naravno, danas možemo reći kako protesti nisu urodili nekim značajnijim rezultatom. Međutim, rezultati se, kada govorimo o društvenoj dinamici i procesima, ne mjere onako dnevno-žurnalistički, pragmatički, nekim neposrednim učinkom i kvantitativnim pokazateljem. Pozitivna energija s protesta najprije je u maju preusmjerena u do tada neviđeni izljev solidarnosti nakon katastrofalnih poplava koji je prevazilazio etničke granice.
Nakon decenija treniranja etničke strogoće, u nevolji građani su poletjeli jedni drugima u pomoć čime su demonstrirali da ova zemlja ima još uvijek dovoljno ljudskog i građanskog potencijala.
Druga, po mom sudu, dalekosežnija posljedica bio je, isprva simbolički, egzodus tuzlanskih radnika, pješke do hrvatske granice u novembru 2014. Ova simbolička gesta prerasla je u godinama koje su uslijedile u pravi egzodus radno sposobnog stanovništva iz BiH.
Kritična masa građana koja odlazi – upravo iz reda onih 50% glasača koji ne glasaju i koji predstavljaju zadnju mogućnost promjene, alternative. To su oni koji svojim egzodusom izražavaju najradikalniji protest protiv vladajućeg režima, to su oni koji sebe i budućnost svoje djece ne vide u ovom sistemu.
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Čitajte od istog autora:
——————————————————————————————————————————————————————————————————————Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
