ASIM MUJKIĆ: Zločin i kazna za žrtve

Prvo se krenulo u relativizaciju, potom negaciju, a danas se dospjelo do psovanja genocida i orgijanja proslave genocidnog čina, kao što se, na političkom planu, nakon „probijanja leda“ obilježavanja 9. januara krenulo u blokade, referendume, zakone koji poništavaju jurisdikciju države na teritoriju entiteta da bi se došlo do prijetnji postavljanja „ljudi“ na granice entiteta i onemogućavanju državnih agencija da djeluju u tom dijelu BiH

U raspravama o strategijama negiranja genocida, u teorijama, mnogo smo toga mogli čuti o strategijama relativiziranja, sistematskog historijskog revizionizma, politikama ignorancije.

Ali, ono što se dešavalo proteklih nekoliko dana, kada je počelo s psovanjem genocida, da bi kulminiralo sinoć, 11. jula nakon dženaze, u orgiji proslave genocidnog čina, naslovljenoj kao „petrovdanski dani oslobođenja Srebrenice“, nadilazi sve ono sto smo mogli podrazumijevati pod pojmom neljudskosti. Dodikova politika samoisključenja iz BiH ušla je u svoju novu fazu koja je ovim činom proslave zločina prerasla u politiku samoisključenja iz ljudskosti, jer više ne postoji niti jedan ljudski termin kojim bi se mogao opisati ili razumjeti taj čin, ta orgija čistog zla.

Prateći sudski proces protiv nacističkog ratnog zločinca Adolfa Eichmanna prije nekih šezdesetak godina u Jerusalemu, Hannah Arendt i sama žrtva nacističkog etničkog čišćenja i genocida, sročila je jedan civilizacijski antigenocidni moralni imperativ koji glasi: 

„Kohabitacija je preduslov bilo kakvog političkog života, dakle, imamo obavezu da živimo s onima čije postojanje zatičemo svojim rođenjem.“

Odnosno, niko nema prerogativ da izabere s kim će nastanjivati zemlju. Ako pak smatramo da imamo i ako, još gore, izbor s kime ćemo nastanjivati zemlju postavimo u temelje svog političkog života i zajednice, onda neizbježno dospijevamo u situaciju koju Arendt opisuje na primjeru ratnog zlikovca Eichmanna. Mi time postajemo oni koji će „odlučivati koji dio čovječanstva može, a koji ne može živjeti“ tu s nama. To nije ništa drugo do, kako kaže Hannah Arendt „prerogativ genocida“.

Takav projekt ‘“izbora“ koji dio populacije može, a koji ne može ovdje s nama živjeti, je neljudski i necivilizacijski kakvim se god frazama o „narodnom oslobođenju“, „pravu naroda na samoopredjeljenje“, „hiljadugodišnjim težnjama“, ili „narodnom ujedinjenju“ kitio. On je genocidan i prije ijednog ispaljenog metka i prije ijedne nevine žrtve.

Pravo naroda na samoopredjeljenje, oslobođenje ili ujedinjenje ima smisla jedino u kontekstu okupacije ili kolonijalne vlasti koja institucionalnim i nasilnim metodama diskriminira i u potlačenosti drži neki dio populacije na temelju njihovog identiteta.

Svaka ona politika koja u svom temelju ima ideju izbora s kime ćemo, a s kime nećemo nastanjivati ovaj ili onaj dio Zemlje, ideja da svi pripadnici naroda treba da žive u jednoj etnički (vjerski, rasno, itd.) homogenoj državi, prema Arendt, počiva na prerogativu genocida. Ključna karakteristika ljudskog života na Zemlji od samih početaka je da se javljao u pluralitetu svojih formi, da je heterogen, a nikada homogen. Arendt je ubijeđena da je „heterogenost zemaljske populacije bespovratan uslov svakog društvenog i političkog života“. Utoliko zločin protiv pluralne i heterogene BiH, sa genocidom u Srebrenici kao vrhuncem zla, teži i predstavlja duboko anticivilizacijski čin.

Budući da politika izbora s kim ćemo živjeti počiva na prerogativu genocida, sami počinjeni akt genocida – masovnog ubijanja i raseljenja određene populacije – ne predstavlja i čin završetka genocidnog djela. To je samo jedna njegova dimenzija koja je bila predmet sudskog procesa i rezultirala presudom. Prerogativ genocida opstaje zahvaljujući političkom čvoru u koji se upetljala srpska politička elita u cjelini tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća i iz kojeg se nije mogla ispetljati ni nakon „5. oktobra“, da bi ga još čvršće stegla nakon 2012. godine.

Dokaz za to, kada je BiH u pitanju, je sve ono što je uslijedilo poslije čina genocida i traje do današnjeg dana. Govorimo o cijeloj sistematskoj, elaboriranoj strategiji negiranja, lobiranja, koja je, recimo, dovela do ruskog veta u Vijeću sigurnosti na prijedlog Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Govorimo o opsežnoj, koordiniranoj akciji političkih rukovodstava u Beogradu i Banja Luci koja je za cilj imala ne samo da se relativizira počinjeni genocid, nego i da ga doslovno ukine kao empirijsku činjenicu. Dakle, pred tu nacionalističku politiku postavio se zadatak kako ukinuti činjenicu počinjenog genocida, a očuvati politiku koja počiva na prerogativu genocida izraženu u paroli „svi Srbi u jednoj državi“.

Stavovi da se genocid nije desio, s jedne, i da Kosovo nije nezavisna država, s druge strane, postali su postulatima najnovije verzije stare radikalne nacionalističke politike Beograda i Banja Luke(mogao bi se tu dodati i, naprimjer, stav da je Crna Gora srpska zemlja) postali su njenim kamenima međašima. Nakon dolaska Aleksandra Vučića na vlast 2012. godine artikulira se taj okvir za novu verziju velikosrpske politike poznate danas kao „srpski svet“. Lukavom strategijom da priznanje genocida istovremeno znači i priznanje da su Srbi zločinački narod srpska politička elita i u Beogradu i Banja Luci pripadnike tog istog naroda drži u svom naročitom ideološkom mjehuru, razvijajući suptilno jedan talački odnos koji počiva na pretpostavci da ih samo politike koje vode Dodik i Vučić brane od katastrofe – po kojoj će cijeli srpski narod biti odmah proglašen zločinačkim.

Povratno, taj ideološki mjehur koji ne priznaje stvarnost, ne samo sudske presude nego ni objektivne emipirijske činjenice počinjenog zločina, uz svoje medije i svakodnevne izjave počinje proizvoditi svoju alternativnu stvarnost. Stalnim ponavljanjem da se genocid nije desio, pa vidimo sada i psovanjem i optužbom Majki Srebrenice kao „širiteljima jezika mržnje“, počinitelji i sljedbenici njihove politike pokušavaju da svoje stavove negiranja objektiviraju, da ih pretvore u objektivnu društvenu činjenicu, u činjeničnu tvrdnju, da se na taj stav pozivaju kao na empirijsku činjenicu, a da je stav da se genocid desio i sudska presuda ustvari lažna, da je dio šire zavjere protiv srpskog naroda. 

Nepriznavanje genocida u Srebrenici i BiH ide pod ruku s opsežnim procesom srpske diplomatije „otpriznavanja“ Kosova, štrihiranja država na karti svijeta (država kao što su Trinidad i Tobago, Saint Martinique – nek se pripremi Butan) koje je Dačić ili neki njegov izaslanik izdejstvovao u pokušaju nametanja te alternativne stvarnosti. Broj žrtava te alternativne stvarnosti raste iz dana u dan, jer se stalno odgađa suočavanje sa stvarnošću, jer se politika bazirana na prerogativu genocida kao bumerang vraća, ali ne pogađa samo njene promotore, nego i sve okolne zemlje do kojih su pipci srpskog sveta doprli – BiH, Crnu Goru, Kosovo, pa čak i Makedoniju.

Dok danas, poput onih koji analiziraju „var“ sistem u fudbalu i vjećaju je li Dodik prešao ili još nije neku crvenu liniju, ta linija pređena je još onda kada se Dodik bez ikakvih značajnijih posljedica oglušio o odluku Ustavnog suda BiH i „zabrinutost“ tadašnjeg visokog predstavnika u vezi s proslavom 9. januara kao dana RS. „9. januar“ je datum ustanovljenja politike izbora „s kime hoćemo da živimo“. Tim aktom obilježavanja datuma iz 1992., a ne datuma iz novembra 1995. kada je kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma ustanovljen entitet RS, Dodik je izašao iz dejtonskog okvira i politiku temeljenu na prerogativu genocida učinio zvaničnom.

Od tada prvo se krenulo u relativizaciju, potom negaciju, a danas se dospjelo do psovanja genocida, kao što se, na političkom planu, nakon „probijanja leda“ obilježavanja 9. januara krenulo u blokade, referendume, zakone koji poništavaju jurisdikciju države na teritoriju entiteta da bi se došlo do prijetnji postavljanja „ljudi“ na granice entiteta i onemogućavanju državnih agencija da djeluju u tom dijelu BiH.

Psovka je najbolji način da se, s jedne strane, nadglasa i zaguši žrtva, da se ne čuje njezin glas, a s druge strane, da se stalno iznova uzrokuje bol, da se bol učini trajnim doživljajem žrtve, da žrtva ostane po mogućnosti trajnim objektom svoje patnje, a da nikad ne postane subjekt koji o tome može govoriti; da svoj preostali život doživljava kao kaznu.

Psovka je istovremeno i prijetnja, zastrašivanje. Kao sredstva manipulacije, bol i strah su posebno efikasni jer su primarno nejezički fenomeni, pa onda držati žrtvu ušutkanu, u naslućivanju prijetnje, istovremeno znači držati je u rezervatu neprocesuiranog traumatičnog događaja, odnosno nastaviti s njenim viktimiziranjem, zlostavljanjem, ponižavanjem, znači tjerati je da iznova proživljava istu bol.

Logika „9. januara“ počiva na stalnom osporavanju, vrijeđanju, na kraju, vidimo i psovanju žrtve. Samo takvo agresivno djelovanje može održavati učinjeni „izbor“ s kime hoćemo da živimo, održavati nasilno stvorenu distancu i „čistoću“ etnonacionalnog identiteta koja je potrebna za opstanak takve politike.

Facebook
Twitter
LinkedIn

Autor

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.

Prof dr. Asim MUJKIĆ

Asim Mujkić je univerzitetski profesor, sociolog i filozof. Dopisni član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH. Autor je više od 80 naučnih i stručnih radova.