„Ruke su vam krvave!“ – ubojit je slogan studentskih, ali i šire građanskih protesta koji se rasplamsavaju već dva mjeseca u Srbiji. Kao nijedan slogan u skorijoj povijesti ove zemlje, recimo onaj „Nećete kopati!“, ili „Srbija protiv nasilja“, ili „Jedan od pet miliona“ i slični, ovaj posljednji o krvavim rukama režima čini se pogađa, po prvi put, samo srce nacionalističko-radikalske vladajuće ideologije.
Taj pogodak je dvostruk, i u pogledu onoga ko ga govori, tako isto i u pogledu onoga šta govori. Ko ga govori? Đaci i studenti. Vučićev režim, kroz ovu parolu, ima priliku da se po prvi put ogleda u ogledalu mladih, nedužnih osoba bez ikakvih oraha u džepovima, u ogledalu populacije na prijelazu iz djetinjstva u odraslo doba kojima se nikako ne uobičajena prtljaga izdajništva, stranog plaćeništva, može pripisati tajkunskih interesa.
Naravno, vučićevski mediji pokušavaju spinovati, zastrašiti, potkupiti, relativizirati – ali, uzalud. Ništa što kaže zapjenjeni Vučić, neartikulisana Brnabićka, ili tek onaj nesretni Vučićević sa već nadaleko čuvenim upadom „da ni 1.500 mrtvih Srba ne smije zaustaviti pobjedonosni put Srbije“, naprosto se ne lijepi, ne kači za ovo mlado političko tijelo koje nastaje pred našim očima kroz svoje rasprave na plenumima, kroz svoje koordinirane akcije i zahtjeve koje upućuje institucijama, a ne političkim ličnostima koje žive od toga da su u centru pažnje.
Narativ tih lidera iz dana u dan sve je manje uvjerljiv i poput putera na vrućoj ringli on se topi u šutnji i ignoranciji kojom ih studenti nagrađuju. Tom šutnjom i ignorancijom mladi kažu: „Ne obraćamo se tebi! Ko te šta pita?“ Tom šutnjom, ali onom gromoglasnom, kao na Slaviji, studenti su stvorili stratešku prednost u svojoj borbi i po tome se razlikuju od svih prethodnih masovnih protesta u Srbiji zagušenih karnevalskom bukom vuvuzela. Karnevalima je odzvonilo. Vrijeme je za pravu borbu.
Šutnja i ignorancija postaju svakim danom sve manje podnošljivi za režimlije. Uobičajeni repertoar njihovih prozivki i istovremeno snishodljivi pozivi studentima i đacima da se vrate u klupe, komentari s patriotskim nabojem, Vučićeve patetične eskapade u ko zna kojem po redu vanrednom obraćanju javnosti u toj šutnji i ignoranciji samo prazno odjekuju, upravo se prikazujući kakvi uistinu jesu – kao prazni i lažni.
Ne može se naprijed, reći „što je bilo bilo je“, jer sve manje ljudi ozbiljno prihvaća objašnjenja režima. Više bi nego neumjesno bilo sad slušati o stadionima koji će se izgraditi, autoputevima i Ekspu 2027. Ne može se ni nazad, jer bi to značilo polaganje računa i preuzimanje odgovornosti. Polarizacija se produbljuje, a frontalno napasti djecu i mlade je unaprijed izgubljena bitka.
Vučić je već vidno uzrujan. Kaže:
„Oni hoće da me ponize time što neće da razgovaraju sa mnom, ali oni sa kojima oni razgovaraju, oni će da me pitaju nešto“.
Nastranu sad što pravi demokratski lider uvijek mora njegovati osjećaj poniznosti prema svojim građanima da bi se pravovremeno suzbio svaki tiranski refleks. Poniznost i zahvalnost sastavni je dio demokratske kulture. Vučić je daleko od toga. Čak i kad mu se stolica drma, on i dalje misli da se sve vrti oko njega.
On vapi za tim da ga se nešto pita, da bude voljen od svojih podanika, pa je time napad na njegov poredak uvijek istovremeno i lični napad. Srbija to je on. Upravo zbog toga u ovoj izjavi možemo osjetiti njegov strah, kad kaže kako će oni s kojima studenti razgovaraju svakako, na kraju, pitati njega.
Ali, možeš li u to biti potpuno siguran? Koliko? Šta ako jedan od tih telefona jednog dana ne zazvoni?Ignorancijom i šutnjom studenti su već otvorili široko polje političkog legitimiteta koje kao centar gravitacijskog polja sada treba da povuče radnike, intelektualce, poljoprivrednike, ekološke aktiviste, jer studenti ne mogu sami.
Ako bi u ovom jazu „ni naprijed ni nazad“ došlo do formiranja širokog fronta, nove demokratske kontrasile kada bi policija, a možda i vojska bili dovedeni do zida, kao 5.10. i da biraju između tebe i mladih ljudi, da li možeš biti siguran da će odabrati tebe?
Drugo, da vidimo šta kažu kad kažu „ruke su vam krvave“. Ono što možda ponajviše plaši vladajuću naprednjačku huntu je to što i oni kao i svi ostali građani Srbije znaju, a nije posebno rečeno, naime, da se slogan „Ruke su vam krvave!“ razumije tako da se ne odnosi samo na rušenje nadstrešnice željezničke stanice u Novom Sadu.
Nadstrešnica je samo kap koja je prelila čašu koju su izdašno punile kabadahijske radikalsko-nacionalističke politike sve ove decenije i zato je danas, s ovim protestima postala „najskuplja srpska riječ“. Kao šifra koja razgolićuje sve. Slogan o krvavim rukama režima otkriva njegovu pravu prirodu, suštinu koja je krvava. Ona se u svojoj 1.0 varijanti iz 1990-tih i ovoj 2.0 varijanti u proteklih deset-dvanaest godina pokazala kao kontinuitet krvavih ruku. Devedesetih ona je bila ekspanzionistička i njen krvavi trag možemo pratiti od Vukovara, uz Savu i uz Drinu, uzduž i poprijeko, završivši na Kosovu intervencijom NATO pakta, kada je doslovno, fizičkom silom odstranjena.
U svom jurišu, kao varijanta 2.0, deceniju poslije, na resurse, kontrolu financijskih tokova, uz istovremenu kompradorsku poslušnost prema stranom kapitalu, batinaškim ešalonima, prijetećim bakljadama, huškačkim medijima, radikali su potpuno zarobili društvo s tendencijom da one koji drugačije misle svedu na nivo statističke greške. Gotovo u potpunosti Vučićev režim ostvaruje ideal radikalskog vođe Nikole Pašića, kako piše Latinka Perović, „stvaranja snažne narodne stranke koja teži nedeljivoj vlasti, to jest apsolutnoj većini u Narodnoj skupštini“.
Da li je moguće da ćemo ove 2025. godine svjedočiti kraju, ili barem uvjerljivom početku kraja radikalskog nacionalističkog režima Aleksandra Vučića, odnosno radikalskog nacionalističkog projekta uopće?
Na kraju, studenti su u pravu, Vučić stvarno nije bitan. Pad Vučića bez pada cjelokupnog radikalsko-nacionalističkog projekta, svjetonazora i političke platforme koja Srbiju, uz prekide, već dobrih 150 godina vuče prema dnu i drži je mimo svijeta, bio bi uzaludan posao.
Da li je ta lekcije naučena, naročito poslije 5.10.? Da li je vrijeme zrelo za Srbiju koja će – da izokrenemo Ćosića – ustvari, biti na dobitku u miru, jasno svjedočeći o poraznosti svakog rata, o čemu ionako surovo svjedoče podaci (vidjeti pod „Srbi u Hrvatskoj“, „Srbi na Kosovu“, Srbi iz Republike Srpske u novosadskim i beogradskim stanovima, itd.)? Da li je sazrelo vrijeme za Srbiju koja će napokon s prijezirom odbaciti ‘ćeranje’ kao politički princip i razlog svog postojanja?
Znam, možemo nabrojati stotine razloga protiv te mogućnosti, tim prije što je već bilo nekoliko „lažnih uzbuna“ u prethodnim godinama. Ali, šta ako se to desi baš ovaj put? Društveni prevrati nikada se ne poklapaju s analizama i udžbeničkim definicijama. Svi mi koji u iskustvu imamo blagodati radikalsko-nacionalističkog arčenja po našim gradovima, zemljama i životima, intuitivno smo svo vrijeme znali da se nacionalistički zloduh koji je pušten iz boce u Beogradu neće okončati dok se ne porazi i odbaci baš tamo, u Beogradu, u Srbiji samoj.
Demontaža najprije srpskog, a potom, lančano, kako je i nastajalo, svih drugih reaktivnih nacionalizama mora početi „tamo daleko“, i to za dobrobit samog srpskog, a potom i svih drugih, susjednih naroda.
Možda danas, na samom početku 2025. godine, pravo pitanje treba da glasi, ne da li će Vučićev režim pasti, već šta nas čeka poslije njegovog pada? Da li će ostati virus srpskog radikalskog zla koji će brzo mutirati u neki „srpski radikalizam 3.0“ i tako produžiti agoniju svih nas u ovom kolonijalnom rezervatu EU koji se zove Zapadni Balkan?
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
Čitajte još:
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.
