ASIM MUJKIĆ: Prijetnja i Halabuka

Periodično nas u BiH predstavnici ruske diplomatske mreže – Zaharova, Harčenko, pa i Halabukov – svojim izjavama (u koje je uvijek upakovana prijetnja) rado podsjete gdje nam je mjesto u novom svjetskom poretku i šta nam se može desiti ako bismo i pomislili da se opredijelimo za drugačiji put. Da bi svoj argument pojačali i plastično nam predočili šta nas u suprotnom čeka, uvijek se tu nađu neke paralele s „neposlušnom“ Ukrajinom.

Tako se u posljednjoj izjavi Ruske ambasade jasno iščitava ne samo prijetnja –  jer su i Ukrajinci svojedobno slušali Amerikance pa evo vidite kako su prošli – nego se naglašava „kako nije do Rusije“, već da su „Amerikanci isključivi krivci za gaženje suvereniteta i Ukrajine i BiH“ gurajući ih u sukob s ruskim proxijima u Donbasu, odnosno u RS-u i HDZ-om.

U poruci se poziva da dobro zapamtimo dan kada je američki ambasador skinuo sve maske demokratske pristojnosti i demonstrativno pogazio suverenitet, tražeći od nekih stranaka da pokrenu postupak za usvajanje zakona o Južnoj interkonekciji koja bi dokinula ovisnost o ruskom plinu, te da se na taj način BiH našla pod „grubom čizmom ‘dokazanog prijatelja'“.

Prijedlog američkog ambasadora, naravno, nije usmjeren protiv etničkih naroda u ovoj zemlji, nego je usmjeren protiv iracionalnih blokada koje jednu suverenu zemlju ugrožavaju držeći je u energetskoj ovisnosti – kojeg li slučaja – Rusije i svih proxy snaga koje od tog ničim zasluženog podređenog položaja profitiraju – ekonomski i politički.

Vrijeme će, a nadam se i istraga, pokazati strukturu i raširenost te energetsko-klijentelističke hobotnicekoja uvezuje vinovnike i sa srpske i hrvatske strane. Politička elita svake zemlje na ovom svijetu preferirala bi diverzifikaciju energetskog sektora. To je razumno, a nerazumno je dovesti se u ovisnost od jednog izvora. Energetska ovisnost od jedne strane važna je za geopolitičku prednost i nišu djelovanja koja se vidno smanjuje ako se u igru ubaci više igrača.

To je zdravorazumsko pravilo koje važi na svim meridijanima ove planete. S te strane mogu da razumijem žustrinu ruske reakcije. Ako tome još dodamo rovito stanje u Srbiji – kada fakulteti i univerziteti jedan za drugim otkazuju poslušnost režimu, sa svakodnevnim demonstracijama i nepokolebljivošću u zahtjevu za odgovornošću režima za pogibiju 15 ljudi u Novom Sadu – mogućnost da iz ruku Kremlja isklizne jedna tako važna poluga u geopolitičkoj igri je po sebi zastrašujuća.

Ali na stranu sad geopolitika, premda ove prijetnje i dovođenje u vezu s Ukrajinom u ruskim saopćenjima u stvari taj geopolitički rejting jedne male i gotovo nevažne zemlje kakva je BiH, podižu, ako uporedimo prijateljstvo SAD i Rusije prema BiH. Za Zapad generalno – SAD i EU – može se reći da nemaju jasnu predstavu šta dalje u BiH.

Ali, postoji faktor Dejtonskog sporazuma kao američkog projekta i neke, istina, općenite projekcije o pripadanju BiH euroatlantskom prostoru prema kojem BiH, mravljim koracima, polako ide. Energetska diverzifikacija je jedan važan korak u tom smjeru.

A sad da vidimo kakva je ruska vizija BiH. Mnogo je eksplicitnija od ove općenite zapadnjačke.Zvanična ruska politika prema BiH dugo je glasila: „ulazak BiH u EU je OK, ali, ne i ulazak u NATO savez“. Nakon agresije na Ukrajinu ova politika se vidno zaoštrava – sada ni EU više nije OK za BiH kako to ističe Kremlj. Drugim riječima, OK je BiH ovakva kakva trenutno jeste – decentralizirana, slaba, izvan svih euroatlantskih integracija, žeton za pregovore beogradskog režima sa zapadnjacima. Tako Rusija vidi BiH danas.

Tome u prilog jedan drugi ruski ambasador, Aleksandar Bocan-Harčenko, ruski ambasador u Srbiji, krajem 2022. godine kaže:

„Smatram da dobijanje statusa kandidata BiH za članstvo u EU predstavlja dopunski alat pritiska na RS, jer BiH mora da pređe od Dejtona prema Briselu, što u suštini predstavlja centralizaciju BiH i oduzimanje nadležnosti RS“.

Iz ove rečenice možemo iščitati barem dva stava ili postulata recentne ruske politike prema BiH. Prvi, da je Rusija zainteresirana jedino za status RS, dakle kada kaže BiH – misli na entitet RS, tako da su suze koje Ruska ambasada proliva zbog „izgubljenog bh. suvereniteta“ danas samo one krokodilske;njena prava briga je posljedice koje zakon o Južnoj interkonekciji može imati po „suverenost“ njenog omiljenog entiteta.

Drugi stav, insistiranje na „poštovanju Dejtona“, ‘dejtonskim okvirima“ u koje se naprasno nekoliko posljednjih godina zaklinje i rukovodstvo RS, znači samo jedno – po svaku cijenu spriječiti i izbjeći „briselsku fazu“. Kada entitetski čelnik kaže da zahtijeva striktno poštovanje Dejtona, vraćanje ovlasti u skladu s Dejtonom, subtekst se čita: ni slučajno put ka Briselu! Kada kažu nećemo „centralizaciju“, to treba čitati kao: nećemo nikakvu efikasnu državu. Jedan od temelja te efikasnosti je energetska diverzifikacija.

Međutim, tu se Harčenko ne zaustavlja i polako ulazimo u ideološku problematiku. Za svoj najveći uspjeh dok je bio ambasador u BiH, ovaj čovjek smatra „uspon u razvoju odnosa RS i Ruske Federacije“. Ovim stavom on u stvari samo potvrđuje kako je bio loš diplomat, jer je učvršćivao veze samo s jednim dijelom države u kojoj je bio ambasador, ali i otvorenu pristrasnost prema „samo jednoj od strana u BiH“, što je nastavio i njegov nasljednik.

A onda, za kraj, slijedi „košarkaška trica“: da ne bi bilo zablude o otvorenoj podršci njegove države samo jednoj etničkoj grupi i njezinoj političkoj eliti, Harčenko poentira:

„Ruska Federacija neće dozvoliti rasparčavanje pravoslavlja jer je njen cilj jedinstvo pravoslavlja“.

Pored, ne znam kako ga prije nazvati, fundamentalističkog ili fašističkog prizvuka ove tvrdnje, tu je izrečena i neviđena laž: Rusko NE rasparčavanju pravoslavlja nema veze s pravoslavljem, nego s političkom hegemonijom po kojoj pravoslavnom jedinstvu prethodi politička hegemonija dominantne pravoslavne nacije nad manjim pravoslavnim nacijama – nad Ukrajinom i Bjelorusijom u slučaju Rusije, ili nad Crnogorcima i Makedoncima, u slučaju malog regionalnog pravoslavnog hegemona – Republike Srbije.

Rusko prijateljstvo nam nudi jedan dubinski protuprosvjetiteljski svjetonazor. Harčenko u svojoj izjavi i ne krije njen ekskluzivizam i suprematizam. Takva svjetonazorska reakcija koju gledamo i na Zapadu – populizam, identitarni pokreti, rasizam, vjerski fundamentalizam, autoritarizam, cijeli spektar samoživih nacionalizama – prezrivo odbacuje univerzalizam poziva na slobodu.

On ga partikularizira i primjenjuje ga samo na „svoju rasu“, „svoju naciju“, „svoju vjeru“, na „svoj kulturno-civilizacijski krug“. Po tome je diskurzivna strategija proizvodnje „ruskog svijeta“, ruskog kulturno-civilizacijskog kruga identična onoj „srpskog sveta“. To je ideja koja je odnijela i previše života u BiH, a kako vidimo odnosi ih i danas u Ukrajini.  

———————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Čitajte još:

SARAJEVSKA PRUGA: Tajna ugovora s Kinezima

DOSSIER VALTERA: Poslovna imperija Radovana Đurića

———————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

———————————————————————————————————————————————————————————————————————-