Usvojen je konačni tekst rezolucije Generalne skupštine UN o Srebrenici pod naslovom Međunarodni Dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995 i spreman je za glasanje.
Tekst Rezolucije, kako i priliči komemorativnoj intenciji, izuzetno je općenit i uklopljen u jedan univerzalistički koncept obilježavanja važnog događaja na globalnom planu u kome se poziva na pridržavanje obaveza zemalja članica UN prema Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida i međunarodnom običajnom pravu o sprečavanju i kažnjavanju genocida, uz dužno poštovanje relevantnih odluka ICJ-a. Drugim riječima, rezolucijom se iznova afirmiraju neke ključne vrijednosti na kojima počiva UN.
Poziva se generalni sekretar da poduzme radnje u svjetlu nadolazeće tridesete godišnjice genocida u Srebrenici, kao i zemlje članice da se u obilježavanje uključe. Rezolucija podsjeća na civilizacijsku obavezu „pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici kako bi imale dostojanstven pokop i poziva se na nastavak procesuiranja onih počinilaca genocida u Srebrenici koji tek treba da se suoče sa pravdom“.
S tim u vezi Rezolucija „osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenici kao historijskog događaja i poziva države članice da sačuvaju utvrđene činjenice, uključujući i obrazovni sistem, razvijanjem odgovarajućih programa, također u znak sjećanja, prema sprječavanju poricanja i iskrivljavanja pojave genocida u budućnosti“.
Ali čak i u ovoj formi, sve ove komemorativne, samorazumljive općenite rečenične konstrukcije u srpskom nacionalističkom političkom čitanju predstavljene su kao da ih je pisao sam autor Mein Kampfa uz pomoć Ante Pavelića. Rezolucijom se, ispada po njima, jednom najavljuje nestanak RS, a drugi put, „traženje ratne odštete“, a u svakom slučaju cijeli srpski narod „se proglašava genocidnim“.
Valjda bi UN trebale, kako sugerira Željka Cvijanović, uz klimoglav ruskog veleposlanika, prije toga da uvaže „činjenicu“ kako ne postoji konsenzus konstitutivnih naroda o genocidu. Iz etnonacionalističke perspektive u BiH ne postoji konsenzus konstitutivnih naroda ni oko fundamentalnih ljudskih prava i sloboda (Sejdić-Finci i devet presuda Europskog suda za ljudska prava), aktivnog i pasivnog biračkog prava (legitimno predstavljanje), oko sprečavanja diskriminacije (dvije škole pod jednim krovom na osnovu „prava naroda na nastavu na materinskom jeziku“), niti oko korupcije (suđenje korumpiranom političaru uvijek je „suđenje cijelom jednom narodu“), pa ipak nećemo reći da ne postoje ljudska prava, diskriminacija, korupcija, čin genocida.
I dok se zdravorazumski pitamo odakle ovakve fantastične, maliciozne interpretacije istog teksta, većina učesnika u debati oko Rezolucije iz najbolje namjere nasjeda na ovu nacionalističku provokaciju, pa iznova ponavlja kako se nijednom rječju ne pominju ni Srbija, ni RS, kako ne postoje genocidni narodi, kako u biti jedino najviši rukovodioci srpskog naroda svako malo počaste svoj narod epitetom genocidnog, ipak to kao da ne dopire do njihovih ušiju.
Čak se stječe dojam da što se više izjavljuje kako se u Rezoluciji ne pominju ni Srbi niti RS, da su utoliko reakcije srpskih nacionalističkih zvaničnika gore, kao da se tim izjavama samo dalje dolijeva ulje na vatru i rasplamsavaju se najbizarnije interpretacije, učitavaju se skrivene namjere i tajni planovi protiv Srba u srpskim tabloidima. Zaista, gdje Vučić, Vulin, Dodik i njihovi trabanti vide to što niko drugi ne vidi?
Nakon tridesetogodišnjeg iskustva s politikom srpskog nacionalizma u različitim svojim manifestacijama – Milošević, Koštunica, Šešelj, Vučić – moglo bi se zaključiti kako je „viđenje onoga što niko razuman ne vidi“ konstanta te politike. Cijela politička strategija viđenja onoga što niko ne vidi sastoji se u stalnom ukazivanju, dizanju galame oko onoga što niko ne vidi i na taj način nametanja, drekom i prijetnjom, sasvim drugačije političke agende koja obično zadevera čitav region i međunarodnu zajednicu koja se tim fikcijama bavi po desetljeće i više.
Na taj način srpski nacionalisti malo-po malo proizvode drugačiju stvarnost, kroz izmaštani svijet prijetnji, opasnosti, fraza, jezičkih konstrukcija koje polako stalnim ponavljanjem postaju stvarnost, i tako u toj spirali fantazmi drže zarobljenim najprije svoj srpski, a potom i sve druge susjedne narode.
U svojoj knjizi Ožiljci života Vuk Drašković piše:
„Slobodan Milošević je podsticao krah Jugoslavije, gromovito galameći da je on branilac te nesrećne države. (…) On je ‘video’ ono što niko razuman nije video – da će boljševički maršali i generali u Moskvi srušiti Mihaila Gorbačova i da će valjak Crvene armije ponovo krenuti ka Berlinu, gasiti kontrarevolucije, preći i preko Jugoslavije! Miloševićevi generali, zavetovani komunističkoj religiji, a ne očuvanju svoje države, dobijali su smernice od boljševičkih protivnika i spremali se da osnuju generalsku komunističku partiju. Strategija je bila đavolska. Podsticati mržnju Srba prema Hrvatima, kao ustašama, mržnju Hrvata prema Srbima, kao četnicima, mržnju Srba u Bosni prema muslimanima, kao Turcima (…) Izazvati ratni požar, pa taj požar ugasiti uz pomoć Crvene armije!“
Kakva je danas đavolska strategija u pitanju? Šta stoji iza evo već preko deset godina stalnog šaranja srpskog nacionalizma malo po Bosni, pa se onda malo pređe na Crnu goru, pa malo na Kosovo – a čak nije bila zaobiđena ni Makedonija – i tako stalno u krug, svaki put sa sve opasnijom prijetnjom?
Šta je to danas što Vučić i njegova klika vide, a što ostatak svijeta ne vidi?
Nije li to isti onaj radikal-nacionalistički scenarij kao onaj kojeg opisuje Drašković, samo sa drugim akterima – da će valjak ruske armije ponovo krenuti ka Berlinu, da će se koliko još dogodine naći na Dunavu, što znači „dogodine u Prizrenu“, i odatle zapuhati u jedra srpskog ekspanzionizma, da će Europom zavladati desničarske vođe s Putinove platne liste koje će sve to odobriti, da će zavladati Trump u Americi koji će ukinuti NATO i rasturiti EU.
U međuvremenu, ovu liberalnu Europu treba zabaviti upokojavanjem srpskog nacionalističkog vampira koji, kao i prije trideset godina, slijedi istu „đavolsku strategiju“ podstičući nove valove mržnje, kako piše Drašković, „Srba prema Hrvatima, kao ustašama, mržnju Hrvata prema Srbima, kao četnicima, mržnju Srba u Bosni prema muslimanima, kao Turcima“ i drugima kao što su Crnogorci i naravno neizostavni Albanci.
U viđenje nevidljivog uključila se i zvanična Rusija. Istina, dok srpske vođe vide sasvim jasno u Rezoluciji da su Srbi genocidni narod, Moskva, odnosno Marija Zaharova, to ne vidi. Ona kaže da „u dokumentu nema direktne optužbe na račun srpskog naroda“. Ali ono što ona ipak „vidi“ malo je teže vidljivo, a to je da „dokument ima antisrpski naboj i da je to očigledno“.
Kada istupate javno s nekom klimavom tezom, tvrdnjom koju je obično teško dokazati, onda obično, u svrhu uvjeravanja auditorija, skloni ste koristiti izraze kao što su: „očigledno je“, „svima je poznato“, „nema sumnje“, itd. Tu „očiglednost“ Zaharova nalazi u tome što se Rezolucija „poziva na odluke Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde o Srebrenici koje se teško mogu nazvati pravednim prema Srbima“. Dakle, ništa Hag bez konsenzusa konstitutivnih naroda o tome je li ili nije bilo genocida, jer, nije propustila da nas podsjeti Zaharova – „Republika Srpska je više puta iznosila svoje neslaganje“.
Nečuveno. Nije posao Međunarodnog suda pravde niti Haškog tribunala da balansira u pravednostiodnosno nepravednosti prema narodima, nego da utvrđuje okolnosti počinjenja zločina i odgovornost za njega.
Ako ko politizira genocid u Srebrenici – to su nacionalistička rukovodstva u Moskvi i Beogradu koja upornom politizacijom pokušavaju potkopati kredibilitet institucija međunarodnog sudstva. Kredibilitet potkopavaju i SAD osobito u vezi s mogućim hapšenjem Natyanahua. Ali, Rusija je dokazani potapač rezolucija o Srebrenici. Dok optužuje BiH da zbog svoje težnje za euroatlantskim integracijama rizikuje status Rusiji neprijateljske zemlje, desetljećima Putinov režim nije izustio riječ kritike na račun „srpske strane“, izražavajući otvoreno neprijateljstvo prema svemu što dolazi iz Sarajeva.
A Srbija? Kako to precizno opisuje Bojan Pajtić, „režim uporno nastoji da od nečeg što je individualna krivica ljudi koji su osuđeni u Haškom tribunalu napravi kolektivnu krivicu, odnosno, da nešto što je odgovornost onih koji su devedesetih bili na vlasti i koji su i danas na vlasti, prebaci na sve građane Srbije“.
Kontinuitet tog destruktivnog pristupa Pajtić vidi ovako:
„Režim devedesetih je takođe produkovao neprijatelje, ali su to po pravilu bili spoljni neprijatelji, i kada Milošević nije mogao da reši jedan problem sa nekim susedom, odmah je otvarao i sa drugim, dok nismo završili u ratu sa svima. Današnji režim se takođe ponaša autokratski i pokušava da reprodukuje nekog neprijatelja od koga samo Vučić može da nas spase“.
Upravo zato, rezolucija je dobra prilika da se na čistac istjera ovo ludilo i malicioznost srpske nacionalističke politike koja već trideset godina razjeda društva Zapadnog Balkana, a pogotovo srpsko društvo koje je, kako piše Vesna Mališić, „anestezirano od prevelike količine nasilja i nepravde u kojoj živimo i kojem je kao konstanta ovih trideset godina ‘banalnost zla’, s nasiljem kao uobičejnim dekorom“.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Pročitajte još:
PRVI ROĐENDAN VALTERA: Zajedno s vama u borbi za pravednije društvo
ŽELJEZNICE FBiH KAO IZ FILMOVA PARODIJE: Zapuštena infrastruktura i pruge koje ne vode nigdje
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
