Naredne godine obilježiće se tačno 80 godina od oslobođenja Beograda od nacizma, fašizma i onih koji su im služili, iako iz današnje perspektive teško možemo pričati da je to oslobođenje zaista bilo potpuno, ali zar to umanjuje značaj onog što je činjeno od 27. marta 1941, kad se reklo: „Bolje rat, nego pakt“, pa do 20. oktobra 1944., kad je Beograd oslobođen? Ne, ni najmanje.
Iskustvo u radu sa onima koji su učestvovali u oslobađanju, a koji su svjesni bili na koji način se njihova borba protraćila, govori samo jedno: „I opet bi“, čak i sa takvim iskustvom jer izbora nije ni bilo. To je bilo pitanje dobra i zla, crnog i bijelog. Malo je tu prostora za nijanse bilo, iako nikad ništa nije baš sve crno i bijelo.
PUKOTINE POPUNJAVAJU GUBITNICI
I tako se to građanima i predstavljalo. Partizani gud gajz, švabe a sa njima četnici i ustaše – bed gajz. I to je osnova koja se dalje nadograđivala i na ostale pomagače koja je počela da se razgrađuje sve većim uplivom srpskog nacionalizma koji je doveo do toga da na čelo partije, one u Srbiji, dođe Slobodan Milošević.
Koča Popović je u intervjuu sarajevskom Oslobođenju 1989. godine rekao:
„Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do kolena.“
I bilo je, ali je trebalo prvo pripremiti teren. Jugoslovenski karakter rata, a samim tim i oslobođenja Beograda, postepeno je prelazio u srpski, a prečesto se i sam jugoslovenski poistovećivao sa srpskim. Veliku ulogu su u tome odigrali srpski akademici, a jedan od njih će se pojaviti i u nastavku ove priče.
Koliku su ulogu imali u formiranju „savremene srpske misli“ možda najslikovitije govori jedan zanimljiv dokumentarac koji se zove Pozvani i prizvani. U njemu se, više od 30 godina nakon prvih izbora u Srbiji, autori prisjećaju nekoliko predsjedničkih kandidata na tim izborima, a bilo ih je više od 40. Ovde je riječ o autsajderima, ljudima koji nisu imali nikakve šanse ali su imali, u najmanju ruku, zanimljiv pristup.
Među njima je bila i jedina kandidatkinja – Ljiljana Ćuić. Voljela je Zagreb, kao i Beograd, zalagala se za ljubav i razumijevanje, ali joj nije bilo jasno zašto političke vlasti u Srbiji nisu imale hrabrosti da prodivane sa drugom Titom i pitaju ga da se Jugoslavija zove samo Srbija jer ona je to tako vidjela. I nije bila jedina.
Prosječan stanovnik, kao i stanovnica Srbije sa kraja 80-ih i početka 90-ih nisu vidjeli razliku. Nisu je vidjeli ni JNA generali kad su se uputili ka Vukovaru. Sve ostalo nakon toga je zabilježeno u arhivama Haškog tribunala i sudova koji su se bavili ratnim zločinima.
I zašto ja sad držim ovaj mini istorijski čas? Pa da probamo samo da u mislima obnovimo one temelje sa gud gajz i bed gajz i da vidimo ko ih je i kako nagrizao.
Akademike i Slobodana Miloševića smo već imenovali. Mnogi, ukljujučići i Miloševića više nisu živi, ali itekako je živo ono što su stvorili, a odaziva se na Socijalistička partija Srbije (SPS).
Kad su imenovani nagrizli postojeće temelje, pukotine su popunjavali gubitnici u Drugom svjetskom ratu, a dobili su i novi rat u kom su mogli sve svoje frustracije ispoljavati i to sve pod pokroviteljstvom imenovane partije i njihovog vođe. Eno, isto tako, sve stoji u arhivama Tribunala i sudova.
MILOŠEVIĆEVI RECIDIVI
I kad smo tog zlog četničkog duha pustili na slobodu, najmanje što se od njega moglo očekivati je da u svom „domu“ sagradi svom rehabilitovanom vođi i spomenik. I nekako kao da su bukvalno shvatiti ono – „svoj dom“.
Naime, tog 17. oktobra 2023. godine udruženje Naša Drina, koje vodi Igor Braunović, inače v.d. direktora javnog preduzeća Srbijašume i isto inače član SPS-a, čiji je predstavnik i u Skupštini Srbije, pozvalo je na svečanost povodom otvaranja muzeja i spomenika posvećenih četničkom vođi, Dragoljubu Draži Mihailoviću. „Muzej“ i „spomenik“ postavljeni su u prizemlju novonapravljene stambene zgrade, a koja je opet nastala na mjestu gdje je, kako Braunović kaže, bila kuća u kojoj je četnički vođa živio sa porodicom od 1931. godine.
Navodnike smo stavili jer niti je to spomenik, ni skulptura na ulazu u zgradu, u kojoj se opet ne nalazi muzej, iako tako piše, već „spomen soba“ posvećena Draži Mihailoviću. Sve to nije smetalo da se okupi raja, da posluša malo guslanja sa terase prvog sprata zgrade, kao i govore Braunovića i još uvijek živog akademika, jednog od rijetkih svjedoka i aktera ove priče, Matije Bećkovića.
Ključni pojam prilikom ove svečanosti bio je – pomirenje. Isto ono koje je zagovarao i Franjo Tuđman, samo sa drugom nacijom, pa su samim tim i zlikovci drugačije nazivani – ustaše.
Vratimo se mi četnicima i pomirenju koje su zagovarali jer je Braunović izgovorio da oni nemaju više sa kim da se pomire jer su se „Srbi vratili veri i naciji“ i, moglo bi se reći da je u pravu, ali opet ako je već tako zašto se spomenik nije napravio, štaznam, na Terazijama, gdje su vješani antifašisti nakon podizanja ustanka protiv okupatora?
Bilo bi to možda malo nezgodno za SPS jer su upravo odatle, tri dana nakon, krenuli sa obilježavanjem dana oslobođenja grada od istih onih okupatora i njihovih sluga.
Možda je to zato jer taj duh, koliko god ga oslobađali, zazire od duha pobjednika? Ali i njega valja držati pod kontrolom, a ko će drugi to činiti toliko dobro kao što to čini Partija, odnosno SPS koji je spreman javno odreći se svog člana, što je učinio predsjednik Skupštine grada Beograda, inače SPSmladunče kad je rekao da Braunović nije SPS član.
I da zaključimo, puno veći problem za Beograd i Srbiju je činjenica da tapiju na sjećanje drži SPS, nego sama činjenica da je u prizemlju novosagrađene zgrade, u širem centru Beograda, napravljena skulptura čiča Draže koju će teško naći i oni koji žive u gradu Beogradu. Skulpture se nakupe prašine, iseru ih golubovi, što u ovom slučaju i nije neka šteta. Problem je kad se prašina nakupi na sjećanju, a u toj prljavštini SPS se najbolje snalazi.
Hoćemo igrati na rusku kartu, hoćemo na evropsku, hoćemo partizane ili četnike, crveno ili crno-bele, EXIT ili Guču, istok, zapad?
Neće se Srbija promijeniti ako sa vlasti siđu Vučić i naprednjaci. Srbija će se promijeniti tek kad se SPS-u uklone sve poluge vlasti – i to ne samo zvanično, jer sjetimo se, nakon pada Miloševića i nisu bili dio vlasti, ali njihovi pipci sežu puno dublje, vertikalno u strukture vlasti. To su svi oni tihi činovnici koji čine srž jednog sistema. Oni sistem i održavaju, a kad vrijeme učini svoje, naslijediće ih nesposobni Vučićevi poltroni – i tad sistem puca.
A kad pukne, sa one Dražine skulpture neće više imati, niti znati, ko govna da obriše. Ne znam. Nije nešto, ali čovjeka unaprijed veseli.
