Bijeg u slobodu mog iranskoj kolege (Mohammad Rasoulof) govori o univerzalnim osjećajima straha, nemoći, očaja; ali također i o strani ljudskog karaktera koji ne priznaje poraz i ropstvo, spremnog na hrabri i nesvakidašnji korak kad se sve čini izgubljeno; baš kao na filmu. ——————————-
Viši sud u Beogradu donio je odluku da se bjeloruski novinar Andrej Gnjot koji se nalazi u kućnom pritvoru u Srbiji, izruči Belorusiji. On je u Srbiji zatvorenik u kućnom pritvoru, a za odluku Višeg suda o mogućnosti izručenja, koja je donijeta 13. juna, za njega znači opasnost po život i povratak u represivni, totalitarni sistem.
Nisu mu pomogle i nesporne činjenice: rezolucije Generalne skupštine UN o situaciji u Bjelorusiji, zvanična pisma o njegovim političkim i novinarskim aktivnostima, koje je bjeloruska diktaturaoznačila kao ekstremističke, zatim odluke Savjeta Evrope da tužioca, koji je potpisao nalog za njegov pretres i hapšenje, stavi na listu sankcija zbog sistematskog kršenja ljudskih prava i progona u političke svrhe.
Novinari predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka nazivaju jednim od posljednjih diktatora u Evropi na čelu “zabitog mučilišta”. Uvrijediti predsjednika Bjelorusije kažnjivo je i do pet godina zatvora, a kritikovanje Bjelorusije u inostranstvu kažnjivo je, prema tamošnjim zakonima, i do dvije godine boravka iza rešetaka.
Bjeloruski režim je, na primjer, udruženje sportista Bjelorusije stavio na listu ekstremističkih organizacija, te zvanično proglasio medije poput Radio Slobodna Evropa, Real Time i mnoge druge – ekstremističkim. Čuvena atletičarka, plivačica, svjetska sportska zvijezda i ponos Bjelorusije Aleksandra Gerasimenija osuđena je u odsustvu (tj. bez njenog prisustva i njenih advokata) na 16 godina zatvora samo zato što je govorila protiv nasilja i kršenja zakona, samo zato što je bila član Slobodnog saveza sportista Bjelorusije.
Za razliku od nesretnog novinara, sportašica Gerasimenija živi u jednoj od zemalja EU, jer je tu bezbjedno. U Bjelorusiji postoji smrtna kazna i svake godine se izvrši nekoliko smrtnih kazni – odnosno svake godine se ljudi streljaju, pa je čak i život novinara Andrej Gnjota u pitanju.
Međutim, to ne smeta sadašnjoj Srbiji koja se retorički odredila za evropski put da ima krvave ruke u slučaju egzekucije ovog novinara u Bjelorusiji.
I naravno da je takav autokrata Lukašenko prijatelj po sopstvenom priznanju Milorada Dodika, blizak mu je po duhu i karakteru. Zato je Dodikova Vlada RS-a usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojim se uvode nova krivična djela protiv časti i ugleda, odnosno krivično djelo uvrede i klevete. Ove dopune Zakona kojim se kleveta ponovno inkriminira već je dodatno pojačala režimsku represiju protiv glasova suprotnog mišljenja, sa ciljem gušenja slobode mišljenja.
Naravno, zaštita ugleda i privatnosti jesu važne odrednice uređenog društva, ali oni se nikada ne ostvaruju nauštrb drugih temeljnih ljudskih prava, poput slobode izražavanja. Jasno da je takav Zakon degradacija ljudskih prava bez kojih nema demokratskog tkiva društva. Džaba su medijska udruženjakao i predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini upozoravali da se radi o otvorenom gušenju slobode medija i nezavisnog, istraživačkog novinarstva u entitetu Republika Srpska.
Vijesti o brutalnim progonima novinara, umjetnika i civilnih aktivista na Balkanu postaju svakodnevnica. Našim liderima su prijatelji i inspiracija autokrate koji se takmiče po broju zatvorenih umjetnika, novinara, civilnih aktivista i opozicionara po državnim kazamatima Rusije, Turske, Kine, Irana…
Upravo je proslavljeni iranski režiser Mohammad Rasoulof, čiji se najnoviji film Sjeme svete smokvetakmičio na Filmskom festivalu u Cannesu, pobjegao iz Irana nakon što je osuđen na osam godina zatvora – i bičevanje. Javio se sa neodređene lokacije u Evropi.
“Morao sam da biram između zatvora i odlaska iz Irana. Teška srca sam odabrao egzil”, poručio jenakon dramatičnog bijega do slobode preko iranskih planina.
U svojoj knjizi Kako ostati bez domovine Ece Temelcuran šalje upozorenje svijetu da populizam i nacionalizam marširaju prema apsolutnoj vlasti kao jasno profiliran i oformljeni pokret. Taj se globalni obrazac može već jasno prepoznati i prvo što beskrupulozno napada jeste sloboda. U pomenutoj knjizi se navodi slučaj turskog novinara Ahmeta Șika iz njegovog stana kojeg je Erdoganov režim proglasio “teroristom” kada se okrenuo okupljenim susjedima prije odvođenja i viknuo:
“Ovo je mafijaška država! I doći će po svakoga tko u nju dirne!”.
Mađarski sociolog Balint Magyar, kako bi okarakterizirao vladavinu Fidesza i njenog autokratskog čelnika Orbana, koristi identičnu sintagmu. Očito je svijet duha opasnost, jer može biti subverzivan. Više nema potrebe za umjetnošću i mudrošću koja nije uvijek jednoznačna, koja dovodi u nedoumicu, koja je nedokučiva i zahtijeva otvoreni um. Postoji samo jedan pogled na to što je „dobar“ moral, umjetnost, filozofija, književnost, istina i ispravan način života.
Kada je nešto samo jedno bez mogućnosti da se to jedno kritički preispita ili dovede u pitanje, znači da živimo u nedemokratskom režimu koji krši elementarna ljudska prava, pa, između ostalog, i slobodu govora, kao i slobodu izražavanja. Sloboda je, općenito, polazišna tačka za sve što poduzimamo u životu, nije nam data niti utvrđena zauvijek, svakoga dana je trebamo držati na oku, preispitivati i čuvati unutar nas samih i vlada koje biramo. Nikada ne smijemo tvrditi da živimo u besprijekornoj demokratiji koja je utvrđena zauvijek i nema svoj kraj.
Sloboda bez demokratije nije moguća. Zato je treba njegovati i odmah reagovati kada je ugrožena. Tome nas opominje i iskustvo 20. stoljeća kroz prizore holokausta, logore i ratove, egzile i likvidacije onih koji su mislili drugačije spram većine. Pluralizam mišljenja je temeljni preduvjet ljudske slobode, jer ako ga nema, tada zavladaju očigledna neravnoteža, ideološki teror, rasizam ili nacionalizam.
Umjetnici i novinari imaju razvijeno čulo da osjete prije svih duhovni nemir, kada nestaje sloboda, kada se pojavljuje radikalizam i totalitarnost kao historijski refren užasa autoritarnih država. Istinska umjetnost se oduvijek opirala takvim režimima, bila jedini prostor slobode koji daruje misli i osjećaje pomoću kojih otkrivamo i slušamo svijet oko nas. Uvijek smo preko vrhunskih umjetničkih djelaspoznavali koliko je važan osjećaj za interakciju, velikodušnost i darivanje, na čemu i počivaju temelji solidarnosti.
Zbog toga su režimi i vlade koje zatvaraju, proganjaju i sprečavaju svoje umjetnike ili novinare anticivilizacijske državne tvorevine, usmjerene protiv svih moralnih obzora humanističkog društva. Na taj način se krši Deklaracija o pravima čovjeka kao univerzalna vrijednost, dokument o pravednosti, slobodi i jednakosti – kvintesencija međunarodnog prava koje nam garantuje dostojanstvo života.
Mi imamo u svom historijskom iskustvu sjećanja na izrazito represivne metode nametanja mišljenja kroz različite ideologije, religije ili nacionalna osjećanja kao jedinog pravila političkog ponašanjaisključivosti koji se završio balkanski krvavo (nažalost, nisam siguran da je neponovljiv i u budućnosti).
Svako nametanje silom mišljenja ili osjećaja nekom drugom od nas, pojedinačno ili kolektivno je jedan oblik fundamentalizma koji ugrožava polje slobode. Protiv takvih tendencija režima treba podići glas, reagovati, braniti princip slobode kao prostor koji otvara vrata svim ostalim duhovnim dimenzijama. Ako nema te slobode, ako ju je nadvladao fatalizam i fanatizam, čovjek više nije čovječan, postaje rob tame i crnih misli, osuđen na društvo koje se razvija u smjeru antimodernizma i antihumanizma.
Mnogi su proricali demokratski val slobode u Evropi nakon pada Berlinskog zida kao signal svršetka ratova, ugnjetavanja i historije kao moći, jer se vjerovalo u dolazak epohe kada će ljudska historija biti utemeljena na našoj sposobnosti da govorimo, mislimo i međusobno razgovaramo. Nažalost, vrlo brzo se na primjeru ex-jugoslovenskog raspada vidjelo da smo daleko od tog stanja duha.
Pripadam generaciji koja dobro zna šta znači sloboda i zato vjerujem da borba za demokratiju kao garanciju slobode ima punog smisla i da nas jedino ona može spasiti. Iz dana u dan nam se pokušava suspendirati sloboda, iščezla kao ideal na razini političkih stranaka, ali i u međusobnim ljudskim odnosima gdje se uzurpira u ime etničkog kolektiviteta pravo pojedinca na ideju slobode i dostojanstva.
U višedecenijsko etničkoj tiraniji gotovo da smo ostali bez slobode mišljenja, govora, bez slobode koja znači drugačije razmišljati, biti drugačiji, imati različite stavove; bez takve slobode nema ljudskog dostojanstva.
Bijeg u slobodu mog iranskoj kolege (Mohammad Rasoulof) govori o univerzalnim osjećajima straha, nemoći, očaja; ali također i o strani ljudskog karaktera koji ne priznaje poraz i ropstvo, spremnog na hrabri i nesvakidašnji korak kad se sve čini izgubljeno. Baš kao na filmu.
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————
Čitajte još:
UPRAVLJANJE BANJALUKOM: Bogaćenje biznismena SNSD-a pod Stanivukovićem
SVE ZA 60 DOLARA: Kako je Kenan Crnkić nominiran za „prestižnu nagradu“ Eric Hoffer
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
