Kada se Milorad Dodik, sada već deklarisani vlasnik Republike Srpske, zahvalio opoziciji u tom entitetu što su bili „pronicljivi i pametni“ i odbili sastanak sa Christianom Schmidtom, cijela epizoda sa nedolaskom visokog predstavnika postala je neka vrsta skeča-metafore za situaciju u RS.
S jedne strane, Schmidtova odluka da ne posjeti Banjaluku dala je vjetar u leđa Miloradu Dodiku da po ko zna koji put demonstrira ko je „gazda“ u Republici Srpskoj. U javnosti je izgledalo da su se Dodikove prijetnje obistinile: Schmidt je „nepoželjan gost“, a tom stavu priključili su se i opozicionari, dozvolivši Dodiku da po ko zna koji put politički profitira i poentira.
„Pronicljiva i pametna“ opozicija za koju je Dodik, izrugujući im se, izjavio da se nada kako će „ostati dosljedni“ u odbijanju sastanaka sa visokim predstavnikom, umanjila je ionako govotovo nikakve šanse da u političkoj borbi protiv višedecenijske Dodikove vladavine ima barem jednog ozbiljnog saveznika.
Jer ko god zaista bio Christian Schmidt, opozicionari RS zanemaruju činjenicu da je on jedina čvrsta spona s međunarodnom zajednicom, a s obzirom na trulo i ispolitizovano pravosuđe, ujedno i vlasnik jedinog „alata“ koje je iznad takvog pravosuđa – Bonskih ovlaštenja.
Nedorasli politički oponenti Milorada Dodika zaboravljaju da je lider SNSD-a došao na vlast uz direktnu asistenciju međunarodne zajednice, a što je još važnije – da ga opozicija ne može skinuti sa političkog trona kroz nekoliko izbornih ciklusa. Ma koji da su razlozi za to: njihova vlastita nesposobnost, izborna krađa ili, sasvim izvjesno, oboje.
Ne treba zaboraviti ni činjenicu da su odbijanjem sastanka sa Schmidtom i opozicionari sitno politički profitirali, koristeći isti onaj populizam drag ovdašnjim glasačima, prema kojem se visoki predstavnik predstavlja kao „neprijatelj naroda“, „stranac s prevelikom platom“, “mrzitelj Srba“ itd, itd… Ali taj nediplomatski i promašeni potez tek je sitan bakšiš u političkim benefitima opozicije, u odnosu na Velikog majstora populizma – Milorada Dodika.
Jer samo je jedan „gazda“ uspio ubijediti veliki dio javnosti u RS da je vlasništvo nad državnom imovinom nekakvo „patriotsko pitanje“ a ne borba za resurse osiromašenog entiteta koji grca u dugovima; da je Sud BiH, a posebno jedna potvrđena optužnica, u funkciji „protiv Srba i RS“ a ne protiv jednog čovjeka koji krši zakone; da je visoki predstavnik nelegitiman i nepotreban u BiH, a ne da je ova institucija posljednja spona bilo kakve kontrole u opštem domaćem haosu.
U tom ubjeđivanju zdušno mu je pomogla opozicija RS kalemeći se na „patriotske narative“ kojima preferira biračko tijelo, ali i nezainteresovanost međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu koja je postala tek kusur u njihovim geopolitičkim računicama.
Istovremeno, nedolaskom u Banjaluku i sam visoki predstavnik u BiH poslao je vrlo pesimističnu poruku opoziciji, ali i Bošnjacima, Hrvatima i ostalima: „ne računajte na mene“.
U cijeloj Bosni i Herecegovini prethodnih dana stvorena je atmosfera u kojoj se iščekivalo da, nakon Dodikovih prijetnji i demonstracije moći, usmjerenih upravo prema Schmidtu, visoki predstavnik postavi predsjednika RS na mjesto koje mu pripada. Da dođe u Banjaluku na dogovorene sastanke i tako stavi do znanja da Republika Srpska nije „gazdinstvo“ jednog čovjeka.
No to se nije desilo, pa su građani RS ostali osuđeni na ono na čemu su već nekoliko decenija: „gazdu“, nikakvu opoziciju i nezainteresovanu međunarodnu zajednicu.
