Gaj Trifković sarajevski je historičar čiju je izvrsnu historiografsku knjigu Sea of Blood (More krvi) 2022. objavio britanski Helion, vodeći neovisni izdavač za vojnu povijest.
Kako joj kaže i podnaslov, knjiga se bavi vojnom historijom partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941-1945. godine, a dobila je i odlične recenzije u stranim časopisima, iako je u BiH i regiji ostala medijski neprimijećena, što je bio jedan od razloga da se autoru obratimo s molbom za intervju.
Gaj Trifković je rođen 1981. u Sarajevu, a studij historije je završio u Grazu u Austriji. Tamo je i doktorirao na temi Making Deals With the Enemy: German-Partisan Contacts and Prisoner Exchanges in Yugoslavia 1941-1945, o kontaktima Nijemaca i partizana tijekom Drugog svjetskog rata. Doktorat je objavljen kao knjiga na engleskom jeziku 2020. pod naslovom Parleying with the Devil: Prisoner Exchange in Yugoslavia, 1941‒1945, u izdanju Kentucky University Pressa. U međuvremenu je objavio i više knjiga i znanstvenih članaka o temama iz Drugog svjetskog rata.
Sea of Blood prati stvaranje i uspon od komunista i Narodnooslobodilačkog pokreta, preciznije njegovog oružanog krila, kolokvijalno poznatog kao partizani. Trifković s Titovim partizanima prolazi najveće bitke Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije, te svojom studijom partizanskog ratovanja afirmira važnost njihove borbe.
U velikom intervjuu za Valter dotakli smo se tema kao što su Titove vojne sposobnosti, prednosti koje su partizani odnosno Narodno–oslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ) imali u odnosu na svoje protivnike, kao i slavnih bitaka poput Neretve i Sutjeske.
Trifković ističe da se “štagod slično dešavalo u Sjedinjenim Američkim Državama, Steven Spielberg i Tom Hanks bi već snimali šestu sezonu neke mini-serije nalik na Band of Brothers i Pacific.“
Što Vas je potaknulo da pišete vojnu povijest Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu?
TRIFKOVIĆ: Potakla me činjenica da na engleskom jeziku nije postojalo niti jedno djelo te vrste. Postoje sjajne studije o raznim aspektima rata – političkim odnosima (najčešće u trokutu Churchill – Draža – Tito), pojedinim etnničkim skupinama (Bošnjaci i Folksdojčeri), učešću žena, NDH, okupiranoj Srbiji, itd., ali ne postoji jedan “okvir” sa osnovnim podacima u koji bi se onda mogli “ubaciti” ove kockice mozaika.
Na našem govornom području situacija je slična, ako ne i gora ako uzmemo u obzir da se ipak radi o našoj, zajedničkoj prošlosti: posljednje relevantno djelo je izašlo vjerovatno daleke 1988., a radi se o “Pregledu operacija na jugoslovenskom ratištu”, Mladenka Colića.
Ovakvom stanju nije kumovala samo zasićenost temama iz NOB-a i otklon od “crvenih knjižurina” prisutan od ranih 1990-tih, već i svjetski trend pomjeranja proučavanja vojne istorije iz akademskih krugova u amaterske i komercijalne. Valjda sve do 1960-tih, važilo je pravilo istorija = vojna i politička istorija. S vremenom se fokus pomjera – potpuno opravdano – i na druge oblasti i druge aspekte ljudske prošlosti. Ipak, umjesto da se uspostavi nekakav balans, klatno je otišlo u sasvim drugom smjeru. Tako i imamo situaciju da se piše o svim aspektima rata osim o vojnom, odnosno operativnom.
Na kraju krajeva, vodio sam se i mišlju da se test zrelosti istoričara svodi na to da pobijedi unutrašnji nagon da napiše hiljade stranica o temi koju voli, već da je obradi u vidu jedne koncizne i lako razumljive monografije.
Studirali ste i doktorirali u Austriji, knjigu “Sea of Blood” je na engleskom jeziku objavio britanski izdavač Helion. Kako stranci odnosno ostatak svijeta gledaju na Tita i partizane, te postoji li i dalje interes za te teme?
TRIFKOVIĆ: Rekao bih da je interes porastao zbog ratova 1990-tih, te da se stanje sa stranom literaturom značajno popravilo u posljednjih 25 godina, kada je i nastala većina djela koje sam gore spomenuo. Interes postoji, možda zato i što ljudi (prvenstveno na anglofonom području), zavaljujući novim tehnologijama, raznim podcastima i sl.,shvataju da je Drugi svjetski rat (WW2) bio mnogo više od iskrcavanja u Normandiji ili bitke kod Alamejna.
Kakve su reakcije na knjigu? Dojam je da se na prostoru nekadašnje socijalističke Jugoslavije mnogo više osporava NOB nego u svijetu.
TRIFKOVIĆ: Koliko sam ja mogao primjetiti, većina ljudi koji se iole interesuju za WW2 u Evropi čulo je za Tita i partizane kao za ozbiljnu vojnu silu. Zbog pomanjkanja informacija na engleskom, mnogi od njih ipak ne znaju zbog čega su imali takvu reputaciju, kao ni to šta su tačno radili svakog dana u vojnom smislu. Tu šupljinu sam djelomično nastojao popuniti knjigom, ali i sa desetak članaka na engleskom koji su joj prethodili. Sudeći po recenzijama, nastojanja su urodila plodom. Indikativno je i da su sve recenzije za “Sea of Blood” objavljene u stranim časopisima i stranicama, uključujući slovenačke; sa BHS govornog područja još nema novosti u tom pogledu.
Ipak, ni “strance” ne treba idealizovati. Tako su se u protekle dvije godine u izdanju respektabilnih izdavačkih kuća pojavili radovi respektabilnih istoričarki i istoričara, koji, međutim, kao da su pisani u emigraciji 1970-tih godina. Oni potpuno ignorišu pomake koji su napravljeni u prethodnim decenijama, ne samo u istoriografiji, nego i u dostupnosti svih vrsta izvora. Zanimljivo je vidjeti kako stručnjaci nisu ništa manje podložni nagonu da činjenice prilagode vlastitim preduvjerenjima nego “obični” ljudi na internet forumima, kućnim sijelima, i za kafanskim stolovima.
Partizani su pobijedili u Drugom svjetskom ratu, koji je bio i oslobodilački i građanski rat, te su onda pisali povijest svojeg ratovanja i pobjede. Danas često možemo čuti s desnice da je sva ta “socijalistička/partizanska povijest” lažna i da sve to treba iznova istražiti i napisati. U tom smislu je Vaša knjiga i prilika za reinterpretaciju nekih starih narativa i otkrivanje novih činjenica.
TRIFKOVIĆ: Istoriografija iz perioda socijalizma se nikako ne može a priori odbaciti samo zato što je nastala kada je nastala. Naprotiv, što se operativne strane rata tiče, ona je uglavnom pouzdana. Tako je zvanični prikaz sukoba, Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, koji je objavljen u dva toma krajem pedestih i početkom šezdesetih, i dalje dobra osnovica za daljna istraživanja. Naravno, djela ove vrste treba znati čitati. Navode o neprijateljskim gubicima tako uvijek treba uzimati sa rezervom, ali ovo važi za ratnu istoriju uopšte, bez obzira na ideologiju i vrijeme nastanka.
U kojoj mjeri se pokazalo da je postojeća partizanska povijest, kakvu su starije generacije učile u školama, izmišljena ili čak lažna u odnosu u ono što ste našli u arhivima?
TRIFKOVIĆ: Škakljive teme je bilo najlakše ignorisati: umjesto grubog falsifikovanja dokumenata ili narativa, jugoslovenski urednici bi jednostavno izostavili inkriminirajuće dijelove, ili im ne bi dali odgovarajuće objašnjenje. Kroz vlastita istraživanja sam došao do zaključka da se najveća “prava” laž, odnosno aktivno izvrtanje činjenica iz pobjedničkog narativa, nije odnosila na četnike Draže Mihailovića ili na neki drugi unutrašnjepolitički aspekt sukoba, kao što bi se to možda moglo pretpostaviti, već na nešto sasvim drugo. Radi se, naime, o prikazu kapitualcije njemačke grupacije u Jugoslaviji.
Zvanična verzija kaže da su je partizani izmanevrisali i prisilili na predaju svojim ratničkim umijećem; u stvarnosti, kapitulacija je iznuđena varkom i lažnim obećanjima o propuštanju u Austriju. Iz naše sadašnje perspektive ništa posebno značajno, odnosno ništa što bi se moglo iskoristiti u dnevnopolitičke svrhe (Nijemci odavno nisu neprijatelji i svi bi da odsele za Njemačku). Iz ondašnje perspektive pobjednika, međutim, izuzetno važna i osjetljiva stvar, koja kao takva jednostavno nije mogla ući u sagu u “Narodnooslobodilačkom ratu” i partizanima kao borcima novih političkih ideala, ali starinske ratničke etike.
Ima li nešto što se u svojim arhivskim istraživanjima pronašli a da Vam je naročito ostalo u sjećanju?
TRIFKOVIĆ: Mnogo toga; dokument “Vodeće ličnosti komunističke gerile u slici i riječi” kojeg je sastavila Abwehrova (njemačka vojna obavještajna služba) ispostava u Zagrebu; ili izjave njemačkih učesnika “Martovskih pregovora” i kontakata sa partizanima uopšte, koje su bile isječene iz različitih zapisnika makazama i spojene ljepilom u kolaž od strane nekog službenika OZNE.
O prirodi rata koji se vodio u Jugoslaviji plastično govori nekoliko unosa u dnevniku njemačkog 69. rezervnog korpusa iz sredine 1943. U sklopu priprema za predstojeće putovanje iz Austrije u Slavoniju, svi članovi štaba korpusa su bili dužni posjetiti jedno bečko strelište i bar jednom opucati iz svog službenog oružja. Po prelasku granice NDH, dnevnik kaže da je “štab spreman za borbu; podijeljena je dodatna municija i ručne bombe.”
U uslovima regularnog rata, štab korpusa se nalazi barem desetak kilometara u pozadini i po prirodi slovi za jedno od najsigurnijih mjesta na frontu. U okupiranoj Jugoslaviji, to međutim nije slučaj – niko i nigdje nije bio siguran, bez obzira na čin i mjesto služenja. O tome svjedoči i niz visokih osovinskih dužnosnika koji zamalo nisu izgubili živote u partizanskim zasjedama.
Tito je do kraja rata dobio titulu maršala. Kako ga ocjenjujete kao vojnog, ali i političkog lidera? Koji su mu najbolji potezi?
TRIFKOVIĆ: Mislim da je Koča Popović – koji je imao stalne nesuglasice sa Vrhovnim štabom za vrijeme rata, i koji bi mnogo šta imao zamjeriti Titu sa lične strane – sve rekao nazvavši Tita “istinskim kondotijerom” i dodavši kako funkciju vrhovnog komandanta niko ne bi bolje obnašao. Tito je vidio “veliku sliku”, pa je tako ili osmislio ili dao zeleno svjetlo za praktično sve strateške poteze NOP-a. Dalje, imao je “nos” za talente, o čemu svjedoči i činjenica da je Popović napredovao tokom cijelog rata bez obzira na spomenuta trvenja.
Možete li izdvojiti njegovu najveću grešku dok je bio vojni zapovjednik?
TRIFKOVIĆ: Osnovni Titov problem je bio njegov temperament i često mijenjanje mišljenja, što je izuzetno otežalo, recimo, izvlačenje 3. i 7. divizije sa Sutjeske, i gotovo dovelo do “samoubistva” NOVJ na Neretvi. Dalje, bio je sklon mikromenadžemntu, pa je rane 1945. uz pomoć radio-veze pokušao upravljati bitkom u dolini Drine na taktičkom nivou.
Percepcija Tita kao čovjeka netalentovanog za vojna pitanja potiče vjerovatno iz Đilasovih memoara, u kojima autor kaže da ga je jednom zatekao kako se muči pokušavajući pročitati vojnu kartu. Ovdje treba dodati da Đilas, za razliku od Tita, nije imao nikakvog ratnog iskustva prije 1941.
Sve i da je to istina, on je imao dovoljno zdravog razuma da pored sebe gotovo cijelo vrijeme rata drži aktivne oficire iz kraljevske vojske – Branko Poljanac, Arso Jovanović, Velimir Terzić, i Rade Hamović- koji su bili tu da njegove ideje uobliče na odgovarajući način, pretoče u konkretne mjere, ili ih po potrebi koriguju.
Je li Tito odlučivao sam?
TRIFKOVIĆ: Veliko je pitanje koliko su njegovi najbliži saradnici učestvovali u kreiranju mjera i odluka koje su dobile rat. Ovo se ne odnosi samo na navedene oficire, nego i recimo na Aleksandra Rankovića, koji je bio odgovoran za kadrovska pitanja. Jugoslovenska istoriografija je do svog gašenja dala odgovore ili se barem dotakla mnogih tema koje su na početku smatrane tabuom, poput Lijevih skretanja, Martovskih pregovora, razmjena zarobljenika, itd. Jedan stub sage o NOB-u je, međutim, ostao do kraja netaknut, a to je Tito kao neprikosnoveni vođa rata i revolucije.
Kao istoričar priželjkujem da je u zaostavštini nekog visokopozicioniranog dužnosnika KPJ ostao neki objektivan/kritičan prikaz Tita kao vojnog komandanta, koji bi nam pomogao da rasvijetlimo i ovu, vjerovatno jednu od posljednjih velikih enigmi iz Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji.
Koliko je efikasan bio partizanski gerilski rat protiv okupatora? Churchill je rekao da će početi podržavati partizane jer “ubijaju najviše Nijemaca”. Jesu li partizani bili opasna prijetnja, ili barem opasna smetnja okupatorima?
TRIFKOVIĆ: Za Nijemce se u Jugoslaviji sve okretalo oko resursa, ne samo prirodnih (koji su bili prilični), već i ljudskih (radna snaga, legionarske jedinice). Od samog početka važilo je pravilo: maksimalna eksploatacija uz minimalne troškove. U vojnom pogledu, troškovi su se najčešće obračunavali u broju okupacionih trupa. Od 1941. do sredine 1943. na zadacima osiguranja i aktivne antigerilske borbe je vezano od 4 do 7 divizija, a od sredine 1943. do dolaska Crvene armije od 5 do 9 divizija; krajem rata ovaj broj iznosi između 11 i 15, plus isto toliko jedinica u rangu puka/brigade. Neko će reći da je to mali broj u poređenju sa ukupnom snagom nacističke vojne sile, međutim, menadžment resursima funkcioniše drukčije, gleda se bukvalno na svakog čovjeka. Postoji jedan pregled njemačke vrhovne komande iz kasne 1943. o broju potpuno uvježbanih regruta koji im stoje na raspolaganju i koji bi se mogao iskoristiti za popunu jedinica na Istočnom frontu. On iznosi samo 20.000, od kojih se 10% nalazi u Jugoslaviji. Oni, međutim, ne dolaze u obzir za transfer jer su vezani borbama “protiv bandi”.
Koča Popović ima auru možda i najboljeg partizanskog komandanta, naročito zbog proboja na Sutjesci. Je li to historiografski utemeljena ocjena njegovog ratovanja u Drugom svjetskom ratu?
TRIFKOVIĆ: Jeste. Narodski rečeno, da je samo uradio šta je uradio na Sutjesci, bilo bi dovoljno. A uradio je mnogo više. Ipak, činjenica je da je on u novije vrijeme postao neka vrsta urbane ikone u jugonostalgičarskim krugovima, pa se od stabla zvanog “Koča” ne vidi šuma zvana “ostali partizanski komandanti”. Evo, ni Vi ne pitate o Peki Dapčeviću, Vasi Jovanoviću, Milutinu Morači, a ko se još sjeća Petra Drapšina?
Tu je, naravno, i neslavna činjenica da još ne postoji savremena studija o višem komandnom kadru NOVJ slična onima koje su napisane o, recimo, njemačkim ili američkim generalima. Opet dolazimo do “zapuštenosti” vojnog aspekta istorije WW2 na našim prostorima.
I sami Nijemci su ocjenjivali da su partizani bilo vrlo motivirani borci. Kako je izgledalo ratovanje u partizanima iz perspektive običnog vojnika? U zapisima iz tog vremena se često spominje npr. glad kao veliki problem u određenim trenucima.
TRIFKOVIĆ: Biti partizan sigurno nije bilo nimalo ugodno iskustvo, poglavito zbog loših uslova života koji su vladali praktično cijelo vrijeme rata. Postoji, recimo, priča o 22. diviziji NOVJ raspoređenoj u Sandžaku krajem 1944., sa zadatkom da ometa povlačenje Grupe armija “E”. Borci su, međutim, tako loše snabdjeveni i obučeni da komandant divizije na svoju ruku povlači dobar dio ljudi sa položaja i raspoređuje ih po selima u pozadini. Možemo uzeti i primjer 11. korpusa raspoređenog u Lici, Gorskom kotaru, i Hrvatskom primorju. Njegovi borci rane 1945. dobijaju tek 1.000 kalorija dnevnog sljedovanja, što ih čini praktično nesposobnim za aktivne operacije. Namjerno navodim ove primjere iz kasnijeg perioda, kada je postojala i podrška iz inostranstva i kakva-takva vlastita pozadina. Zamislite samo kako je bilo prije toga.
Otkud onda taj visoki borbeni moral? Također, što je partizane očekivalo ako bi bili zarobljeni?
TRIFKOVIĆ: Što se njihove visoke motiviranosti tiče, sami Nijemci su joj značajno pridonijeli svojom politikom prema zarobljenicima. Do kraja 1943. za gerilca bi predaja u 90 odsto slučajeva značila trenutnu smrt. Da je upravo ovo, a manje patriotska osjećanja ili ideološki razlozi, bilo presudno za moral na Neretvi i Sutjesci potvrđuje i Vlado Dapčević (naš najčuveniji ibeovac) u svom intervju datom pokojnom Slavku Ćuruviji. Nijemci tek nakon bitke na Sutjesci polako počinju mijenjati politiku (što, između ostalog, dovodi i do povećanja broja razmjena zarobljenika), ali je već bilo kasno.
Ipak, nagon za samoodržanjem nije bio jedini faktor. Činjenica da su komunisti činili tek mali procenat od ukupnog broja članova NOVJ nekako odgovara i jednoj i drugoj strani političkog spektra u prepucavanjima oko WW2. Desni kažu to je dokaz kako komunistička ideologija nikad nije imala većeg odjeka u masama. Lijevi to uzimaju kao dokaz da NOVJ nije bila vojska partije, već prije svega armija svih patriota; termin “antifašista” je posve zamijenio salonski neprihvatljiv termin “komunista”. Drugim riječima, borba se na neki način nastoji deideologizirati. Mislim da je program KPJ u svojoj cjelosti bio jak motivacioni faktor, ne samo za članove partije, nego i za veliki dio boraca.
Koje su prednosti u vojnom smislu partizani imali u odnosu na ustaše i četnike?
TRIFKOVIĆ: Oružane snage NDH su bile praktično teritorijalna vojska sa izrazito defanzivnom funkcijom: nakon izbijanja ustanka, režim u Zagrebu nije mogao sebi dozvoliti da izgubi još teritorije, pogotovo one naseljene punopravnim građanima. Ovo je značilo da OS NDH nisu imale mobilnu rezervu (poput npr. 1. Proleterske brigade/divziije) koja bi krstarila zemljom i aktivno progonila partizane. Najbolja ustaška jedinica, Poglavnikovi tjelesni sdrug/ovi, je tako rat provela osiguravajući Zagreb i sjeverozapadne dijelove Hrvatske. Kada bi uzeli aktivnog učešća u ofanzivnim operacijama, ustaše su obično ratovale kao regularne trupe, pa su se samim tim lako dale izbjeći ili izmanevrisati.
Za razliku od partizana, četnici su ostali konglomerat seoskih milicija sa jako malo iskustva u kompleksnijim operacijama. Njihove jedinice, barem u Srbiji, se sastoje od malog aktivnog kadra koje se popunjavaju mobilisanima po potrebi. Masa vojnika i ne zna baš zašto se bori; slušaju o savezničkoj borbi i ustanku “kada kucne čas”, a vide njemačke kamione koji im dostavljaju municiju i jedinice NDH na istoj strani fronta. Fali im upravo ona jasna i dosljedno sprovođena platforma koju nudi KPJ.
A prednosti partizana u odnosu na Nijemce i Talijane?
TRIFKOVIĆ: Što se Italijana tiče, oni se, i pored velikog iskustva iz kolonija, ne snalaze u uslovima gerilskog ratovanja. Među običnim vojnicima vlada zamor i nezadovoljstvo, pa se nerijetko predaju u masama. Na terenu, italijanska vojska je spora i predvidljiva.
Glavna partizanska prednost u odnosu na Nijemce je mobilnost, pa uglavnom mogu diktirati tempo i intenzitet operacija: mogu pobjeći, ali se mogu i brzo vratiti i postaviti dobro kamufliranu zasjedu, čemu su vrlo vični. Njihove jedinice su i dovoljno militarizovane, odnosno imaju dovoljno kohezije i iskustva da se suprotstave Nijemcima u otvorenoj borbi. Do posljednje faze rata ovome se pribjegava u slučajevima krajnje nužde, kada se brani bolnica ili slično. Počevši od proljeća 1944. NOVJ počinje polako da gubi taktičko preimućstvo, što je rezultat prelaska na frontovsko ratovanje, ali i činjenice da Nijemci postaju sve bolji u primjeni tradicionalnih partizanskih metoda.
Bitke na Neretvi i na Sutjesci popularno se smatraju vrhuncima partizanskog rata u smislu trijumfa i poraza, ali i trijumfa u porazu. Kako vi gledate na te događaje i jesu li oni doista ključni periodi partizanske oslobodilačke borbe?
TRIFKOVIĆ: Radi se bez sumnje o prijelomnim događajima, kada se ne zna koji će tas prevagnuti i u kojem će se smjeru okrenuti istorija. To je bila posljednja prilika Osovine da promijeni tok rata u svoju korist. Partizani i KPJ ne bi prestali postojati ni da su izgubili ove dvije bitke, ali je veliko pitanje da li bi se i u kojoj mjeri uspjeli nametnuti za značajan faktor na jugoslovenskoj političkoj sceni.
Zašto Nijemci nisu uspjeli u svojoj namjeri da unište partizane, naročito kad se vidi taj odnos snaga u ljudstvu i opremi?
TRIFKOVIĆ: Na prvi pogled, omjer snaga u operaciji “Schwarz” tj. Petoj neprijateljskoj ofanzivi (nešto manje u “Weiss” tj. Četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi”) je takav da se može steći dojam da je bitka bila unaprijed izgubljena za partizane. Malo dubljom analizom se dolazi do zaključka da stvari ipak nisu tako crno-bijele (namjerna igra riječi). Jugoslovenska istoriografija polazi od cifre od 127.000 osovinskih vojnika u operaciji “Schwarz”, a bilo ih je vjerovatno za četvrtinu manje (nisu sve italijanske divizije nastupale čitave). Na papiru, to i dalje predstavlja veliku nadmoć (cca 90.000 naprema 22.000 partizana, uključujući i ranjenike), mada se mora uzeti u obzir da je početna osnovica sa koje su osovinske snage krenule prema kanjonima Pive i Tare bila dugačka nekih 500 kilometara. Ovaj obruč se postepeno sužavao, što je omogućavalo veću koncentraciju snaga po jedinici površine. Ipak, ona je do samog kraja ostala relativno niska zbog izvanredno teškog terena. Drugim riječima, da bi se predjeli Maglića, Volujka, Vučeva, Zelengore, Pive i Tare odgovarajuće pročešljali i osigurali, trebalo bi mnogo više ljudi nego što ih je bilo na raspolaganju.
Osovinska vojska je velika, ali o kakvim se jedinicama radi? Od dvije njemačke divizije koje zatvaraju put preko Sutjeske i Zelengore, jedna je klasična pješadijska formacija popunjena nevoljkim obveznicima iz NDH: to između ostalog znači da njena oprema ne odgovara izazovima planinskog ratovanja (nema, recimo, brdskih topova, već obične, koje na velikim kolima vuku konji). Druga se nalazi usred reorganizacije, sa dosta neiskusnog ljudstva tek pristiglog iz Njemačke. Dalje, njemačko rukovođenje je napravilo par krupnih grešaka u procjeni partizanskih poteza i jačine.
I treće, u ratu slučaj igraju veliku ulogu, a partizani su, u svoj svojoj nesreći, imali i malo sreće. Naime, poslužilo ih je vrijeme: od 30 dana operacije, nekih 15 dana meteorološki uslovi nisu dozvoljavali Nijemcima uoptrebu njihovog najjačeg oružja, avijacije. Sve navedeno, naravno, ne mijenja na činjenici da je NOVJ ove najteže ispite u svojoj istoriji, kako kaže Klaus Schmider, “položila bravurozno”.
U zadnjoj fazi rata jedno od najkrvavijih iskustava za partizansku vojsku je probijanje Sremskog fronta.
TRIFKOVIĆ: Borbe na Sremskom frontu su priča o jednoj vojsci koja je nakon mjeseci neprekidnih borbi dobila zadatak da goni neprijatelja približno iste jačine u jesenjim i zimskim uslovima, te da se usput preformira u regularnu vojsku, bez logističkih preduslova koje takva transformacija zahtijeva.
Visoka cijena plaćena za proboj i prilikom gonjenja u proljeće 1945. je velikim dijelom rezultat činjenice da Sovjeti, vjerovatno radi gigantskih razmjera vlastite finalne ofanzive, nisu isporučili dogovorene zalihe neophodne za operacije ovog tipa. Recimo, partizani su u završnu ofanzivu ušli gotovo bez municije za tešku artiljeriju; njihovi moderni tenkovi su stali 2-3 dana nakon proboja Sremskog fronta sve do kraja rata zato što nisu imali odgovarajućeg ulja; isto važi za dio jugoslovenske avijacije opremljen sovjetskim avionima, koji su prestali letjeti zbog nedostatka goriva. Praktično sav posao je odradila pješadija sa lak(š)im naoružanjem; zato je napredovanje prema Zagrebu bilo sporo i skupo.
Kako je funkcionirala suradnja sa Crvenom armijom u oslobađanju Beograda i Vojvodine?
TRIFKOVIĆ: Kada je saradnja s Crvenom armijom u pitanju, nije se baš radilo o jednakom partnerstvu kao što se ponekad može zaključiti na osnovu jugoslovenske literature. Nominalno, lokalne komande sa obje strane su se trebale dogovorati na licu mjesta o modalitetima sadejstva; u praktičnom smislu, partizani su se bez pogovora potčinjavali Sovjetima i njihovim planovima, pa čak i kad je to išlo na uštrb vlastitih interesa. Partizani su Sovjete posmatrali gotovo kao očinske figure, ili barem stariju braću, i zbog tradicionalnih (panslavizam) i zbog ideoloških razloga (proleterski internacionalizam), ali i zbog zaslužene reputacije Crvene armije kao vojne supersile. Sovjeti se prema partizanima ponekad odnose nadmeno (kao prema rođacima iz provincije), ali im priznaju elan i ratničke sposobnosti. Uz to su partizani vrlo korisni, jer Crvena armija u ovom poznom periodu rata pati od nedostatka običnih pješadinaca. Uzevši u obzir razlike u ratnim iskustvima i načinu djelovanja, saradnja funkcioniše relativno dobro. Za razliku od Beogradske operacije, gdje igra važnu ulogu u svakom pogledu, NOVJ ima veoma ograničenu ulogu u sovjetskom “blickrigu” kroz Banat i Bačku.
Detaljno ste istražili partizansko-njemačke kontakte i pregovore tijekom Drugog svjetskog rata, koji su u socijalističkoj Jugoslaviji bili manje osvijetljeni dio priče o NOB-u. Tito je u jednom intervjuu pred kraj života o tim pregovorima govorio kao o dijelu taktike odugovlačenja. Tko je u tim pregovorima sudjelovao, koliko su trajali i je li nešto dogovoreno?
TRIFKOVIĆ: Martovske pregovore je izvrsno obradio Mišo Leković još 1985., pa savjetujem čitaocima da pronađu tu lako dostupnu knjigu. Ukratko: učestvovali su Popović, Đilas, i Vladimir Velebit, trajali su od sredine marta do kraja aprila, i dogovorena je razmjena 20-30 zarobljenika sa svake strane. Nijemci nisu zastali na Neretvi radi pregovora, već radi priprema za operaciju “Schwarz” i političkih trzavica sa Italijanima.
Ako se misli na fenomen partizansko-njemačkih pregovora uopšte, onda su oni vođeni na prostoru cijele zemlje, uglavnom od komandi jedinica raznih veličina, najčešće o razmjeni zarobljenika, ali i o predaji. O tome se pregovaralo, a razgovaralo se o mnogo stvari: o odnosu sa saveznicima i satelitima, nenapadanju, trgovini konjima i drvnom građom, političkoj situaciji u zemlji i svijetu, vraćanju tijela poginulih vojnika, itd. Nema dokaza da su partizani na ovaj način dobijali municiju ili neki drugi oblik materijalne podrške od Nijemaca da bi popravili svoj položaj u građanskom ratu protiv četnika.
Je li postojala razlika u odnosu na to kako su partizani ratovali s ustašama ili četnicima u odnosu na njemačku vojsku?
TRIFKOVIĆ: Postojala je, jer se svaki od tih protivnika borio na različit način. Partizani su najčešće napadali ustaše po naseljima i borbe su obično bile vrlo krvave, jer se zarobljenici nisu uzimali ni sa jedne strane. Što se četnika u Bosni, Hercegovini, i Dalmaciji tiče, oni se do kraja bore gerilski, pa to do 1944. stvara problem već dobrano regulariziranim jedinicama NOVJ koje ne mogu da ih stignu i prisile na otvorenu borbu (četnici su partizanima ono što su partizani Nijemcima). Borbe su zbog toga manje krvave, ali i zbog partizanske politike da se obični četnici pošteđuju za razliku od svojih starješina.
Kako gledate na amnestiju koju je Tito više puta tokom rata nudio vojnicima “domaćih izdajnika”? Kakvu je to ulogu imalo u povećanju broja pripadnika partizana koji izrastaju u Narodno-oslobodilačku vojsku Jugoslavije?
TRIFKOVIĆ: Amnestije su samo nastavak politike koja se sprovodi od samog početka rata. Cilj amnestije iz augusta-septembra 1944. je da maksimalno iskoristi nepovoljnu situaciju Njemačke u to doba i “otrgne” što je moguće više vojnika iz kolaboracionističkih formacija. Ona je na području NDH veoma uspješna, broj prebjega se broji u hiljadama. Ipak, ubjedljivo najveći broj vojnika NOVJ (od 1.1.1945. Jugoslovenska armija) dobija mobilizacijom iz oslobođenih istočnih krajeva, poglavito iz Srbije (njih gotovo 300.000). Uopšteno gledajući, diferenciran tretman pripadnika različitih neprijateljskih formacija je bilo jedno od najmoćnijih oružja NOP-a za vrijeme rata. Ovim se izbjegla situacija da se od desetina hiljada običnih neprijateljskih vojnika stvaraju očajnici koji se bore na život i smrt, baš kao partizani na Sutjesci.
U knjizi jasno prikazujete raznolikost partizanske borbe od Vardara pa do Triglava, ali i različit intenzitet djelovanja. Je li ispravno reći da je BiH bila središte partizanskog rata?
TRIFKOVIĆ: Jeste, jer je u njoj boravila partizanska glavnina od posljednjih dana 1941. do sredine 1944 (prije toga, težište rata se nalazilo u Srbiji). Ona se, po prirodi stvari, nalazila u žiži dešavanja (neprijateljske ali i partizanske ofanzive). Tek u drugoj polovini 1944. se fokus prebacuje u istočne krajeve zemlje, ali i u sjeverne (Srem, Podravina), odnosno južne (dalmatinska obala). Naravno, treba istaći da slovenački partizani djeluju neprekidno od 1941., a također i oni u Lici, na Kordunu, i Baniji, a malo poslije i u Dalmaciji i dijelovima Slavonije i Srema. Ne treba zaboraviti ni jug Srbije, gdje NOP nastavlja djelovati i nakon pada Užičke republike. U tako teškim uslovima, opstanak je, zapravo, predstavljao pobjedu.
Kako su Tito i Glavni štab uopće komunicirali s partizanima u Makedoniji ili Sloveniji?
TRIFKOVIĆ: Komunikacija sa područnim komandama je predstavljala izvor glavobolje sve do cca. druge polovine 1943. kada se konačno uspostavljaju radio veze. Do tada, sva je komunikacija išla preko kurira i samim tim bila nesigurna i spora (i radio je bio nesiguran jer su Nijemci imali izvrsnu prislušnu službu; ako ništa, bio je brži). Naravno, vijesti iz Slovenije su u Bihaćku republiku stizale brže nego iz okupirane Srbije, koja je bila gotovo hermetički zatvorena. Ovakvo stanje diktira davanje velike slobode lokalnim rukovodstvima pri provođenju direktiva sa vrha.
Koja je uloga Titovih partizana u cjelukupnosti borbe protiv nacifašističke Osovine u Drugom svjetskom ratu?
TRIFKOVIĆ: Borba protiv Hitlerove distopije je imala mnoštvo različitih oblika, a pobjeda bila kumulativni rezultat svih ovih napora. Ne treba ispuštati iz vida da se za svaki, pa i najmanji akt otpora, lako moglo završiti u logoru smrti ili pred streljačkim vodom. Sipanje pijeska u rezervoar tenkova na remontu, organizivanje štrajkova, ispisivanje parola na zidovima, javljanje podataka o njemačkom raketnom programu, sabotiranje proizvodnje teške vode, krijumčarenje fotografija iz Auschwitza, spašavanje kompletne jevrejske populacije prebacivanjem u neutralnu zemlju, podmetanje bombe pod krevet nacističkom guverneru, su samo neke od manifestacija antifašizma.
Je li otpor Titovih partizana bio izuzetak, ili pravilo u tadašnjem okupiranom svijetu?
TRIFKOVIĆ: Spletom okolnosti, na našim prostorima je otpor bio izrazito vojničke prirode: po obimu i intenzitetu ratnih dejstava okupiranoj Jugoslaviji nije bilo premca u okupiranoj Evropi, pa čak ni u Sovjetskom Savezu, čiji je partizanski pokret ipak bio produžena ruka Crvene armije. Partizanska priča postaje još fascinantnija kada se uzmu obzir okolnosti i omjer snaga sa njenih početaka u proljeće 1941. Da se štagod slično dešavalo u Sjedinjenim Državama, Steven Spielberg i Tom Hanks bi već snimali šestu sezonu neke mini-serije nalik na “Band of Brothers” i “Pacific”.
Suma sumarum: partizanska borba je značila manje sirovina za nacističku vojnu mašinu i manje vojnih resursa za frontove na kojima se odlučivao ishod rata. Saveznici bi pobijedili Treći Reich i bez nje, ali bi im trebalo i više vremena i više krvi.
————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Čitajte još:
