Najnoviji književni hit u Hrvatskoj je knjiga “Kapitalizam i smrt” koju je napisao Goran Pećanac, a objavila poznata izdavačka kuća Jesenski & Turk.
Ovaj Sarajlija je 2006. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti s temom Nesvjesno u likovnoj umjetnosti, i od tada je nastavio istraživati psihoanalitičku teoriju. U Sarajevu je i svirao u bendovima, navija(o) za Želju, te ima još niz interesa, a u Zagrebu, između ostaloga, piše čitane kolumne o borilačkim sportovima i radi kao umjetnički direktor u jednoj zagrebačkoj marketinškoj agenciji. “U zjenici kapitalizma”, kako sam kaže.
Kapitalizam i smrt je njegova prva knjiga, čija bi se promocija, nakon uspješne zagrebačke, trebala na proljeće održati i u Sarajevu.
U intervjuu za Valter, prvom koji je dao za neki bh. medij u povodu izdavanja njegove knjige, Pećenac govori o kapitalizmu i socijalizmu, psihoanalizi, životu u potrošačkom društvu, društvenim mrežama i mnogim drugim velikim temama suvremenosti. Naravno, započeli smo sa Sarajevom.
Rođeni ste Sarajlija. Iako je već to samo po sebi tema za cijeli intervju, naročito ako čovjek pita Sarajlije, mene prvenstveno zanima što biste u vezi odrastanja i života u Sarajevu izdvojilo kao ključno za vaše intelektualno i političko formiranje?
PEĆANAC: Ofiranje. Koncept ofiranja me je intelektualno oblikovao. Sarajevski otpor ili skepsu prema autoritetima iz prošlosti zamijenio je taj barjak impotencije i održavanja statusa quo – ofiranje. Dakle isto ono, samo puno prije, što u “zapadnom svijetu” jednim dijelom zaustavlja napredak danas – cringe (otprilike: susramlje). Ofiranje je kroz propagandu sramote uništilo svaki trag iskrenosti, srčanosti i herojstva koji su mogli promijeniti ekonomsku, političku i kulturnu premisu grada i države. Đe ćeš na demonstracije sa ženama, ofirno ba, đe ćeš pisati poeziju, ofirno ba, čuj stalo ti je do nečega, ofirno ba. Što god tko napravi, taj se “kurči” i “folira” – čuj vegetarijanac, šta ti misliš da si bolji od nas?! Nadam se da je reakcija Bosanaca na ratne zločine u Palestini barem mali znak da stvari nisu onakve kakvim sam ih ostavio. Sve što danas radim zasniva se na odbacivanju sramote kao samokastracije.
Zašto i kad ste se odlučili preseliti iz Sarajeva u Zagreb?
PEĆANAC: Jača kulturna infrastruktua (koncerti, izložbe, kina) i više ljudi zainteresiranih za isto to. Živio sam u Sarajevu do 2008. Tijekom tog vremena učestvovao sam u kulturnom aktivizmu – izdavao sam fanzin Neuro, s prijateljima (udruženje građana Kolektiv) organizirao koncerte, svirao u dva benda, ali me je tadašnja okolina emotivno i kognitivno samljela. Razočaranje me je, kao i nemali broj Sarajlija, vratilo u stanje prezira, cinizma i nasilja – odustao sam od svega, počeo sam ići na utakmice, tući se i piti.
I ja sam prošao sličan put Sarajevo-Zagreb, te sam nakon 15 godina života u Zagrebu zaključio da ne mogu podnijeti to da cijeli život provedem u Zagrebu i da u Zagrebu umrem. Ako bih taj stav trebao najkraće moguće obrazložiti, rekao bih da je Zagreb grad deminutiva. Kako vi gledate na Zagreb, kako se osjećate u Zagrebu?
PEĆANAC: Pa trenutno bih najradije umro u Jemenu, po mogućnosti na nekom britanskom naftnom tankeru, ali sam kukavica i imam u pasošu pečate iz Saudijske Arabije pa ne znam bi li me pustili. Zagreb me ne nervira jer nije moj. Nedavno me je prijatelj pitao zašto na hardcore koncertima svi stoje. Jer smo Hrvati, ne smijemo dopustiti da netko pomisli da u nečemu uživamo, odgovorio sam. Ja, doduše, uglavnom ne stojim, ali i, dopustite mi malo šovinizma, nisam Hrvat. Ofiranje i cringe su se globalizirali. Osjećam se i zauvijek ću – strancem. Kada sam tek došao tu nije postojao legalan način da radim svoj posao. Postojao je popis poslova koje su mogli obavljati ljudi izvan EU – uglavnom, naravno, varioci, moleri i tome slično, i neka zanimanja poput opernih pjevačica. Dakle, doslovno nisam imao pravo na rad, što se činilo vrlo aparthejdovski. To me je deprimiralo. Deprimira me i suvremeni hrvatski rasizam (kada su dolazili Arapi pričalo se o nekompatibilnosti vjera, kada su došli katolici koji nisu bijelci postalo je jasno da, zapravo, govorimo o nijansi boje kože), ali sve ostalo što je glupo prolazi mimo mene.
U pozitivnom smislu – tu je većina najboljih ljudi koje znam. Oni će me i zadržati ovdje.
Na početku knjige “Kapitalizam i smrt” pišete da “trebamo biti bolji jedni prema drugima i trebamo spasiti planet”, navodite to kao “naš cilj”. Tj. realni ste, pa tražite nemoguće?
PEĆANAC: Knjigu ne morate pročitati – ideja je uzeti Kierkegaardov skok vjere i prevesti ga u sekularnu zonu i u smislu ljubavi i u smislu militantnosti. Upravo kad je sve izgubljeno moramo se boriti, ne kao da nije sve izgubljeno, nego kao da jeste.
Primijetio sam da navodite kako se “Kapitalizam i smrt” temelji na idejama „nekih ljudi koji, na razne načine, pišu o ljudskom iskustvu”. Naveli ste 13 imena, redom muškaraca, odmah je zapazilo moje ideološki istrenirano oko. Kako to? Ne interesira vas što ljudi koji su žene imaju za reći o ljudskom iskustvu?
PEĆANAC: Jedan dio odgovora je u tome što sam nov i nepismen feminist. Pitanje zbog čega sam kroz osobnu povijest čitanja nailazio na preporuke uglavnom muških autora je pitanje i mog osobnog seksizma – nije mi palo na pamet potražiti ženske, i pitanje dublje fukoovske normalizacije seksizma kroz sustave takozvane akademije i drugih društvenih institucija/polja djelovanja. Za ovo drugo sam i neka vrsta dokaza – kako čitam nasumično, tojest krećući se po preporukama iz knjige u knjigu, naprosto sam napravio cijelu čitalačku povijest bez da sam nailazio na preporuke ka autoricama. No ima tu i nešto slučajnosti – iako ne čitam puno feminističke literature (iznimke su, recimo, u zadnje vrijeme teorije o ulozi hegemonijske maskulinosti u povijesti kapitalizma), u mom svijetu je na primjer Melanie Klein daleko značajnija za suvremenu psihoanalizu – ili psihoanalitičku teoriju kojoj vjerujem – od Freuda. Općenito sam unutar psihoanalitičke teorije, usuđujem se reći, izvrsno upoznat s radom analitičarki-autorica, Karen Horney, Margaret Mahler, Anne Freud, Hanne Segal, ali i radom nekih manje popularnih, poput Maud Mannoni. Jedna od mojih najdražih figura je, zbog moje osobne povijesti, slikarica-psihoanalitičarka Marion Milner. Suppressed Madness of Sane Men i The Hands of the Living God su mi među najdražim psihoanalitičkim knjigama uopće. Neke od tih ideja naprosto se nisu uklopile u moju, kako kritičari vole reći, eurocentričnu zapadnu metafiziku.
Sve ovo se može sumirati sljedećim slučajem: tek 2022. godine, kada je Kapitalizam i smrt već bila napisana, otkrio sam Renatu Salecl – otkrio je kriva riječ jer sam za nju znao desetljeće, ali se nisam potrudio čitati – i pročitao sve odjednom. U mojoj novoj knjizi Raspotočje gori: psihoanaliza i svakodnevni ekstremisti, ona je navedena kao glavna stilska inspiracija.
Znači da ćete u nekom našem budućem intervjuu biti uzorni feminist?
PEĆANAC: Kad smo već na ovoj temi, ideja da se pojedinac može potpuno “očistiti” od vrijednosti društva određenog povijesnog trenutka koje je introjicirao u prvih nekoliko godina života (što je ključno) i kroz adolescenciju (što je manje utjecajno jer ličnost je već formirana, ali nije zanemarivo) je također (psihoanalitički nemoguće) kapitalističko obećanje da nam je, ako to “doista želimo” (što tko zna koji kurac uopće znači), sve dostupno i ostvarivo. Nije. Kapitalistička propaganda mazi tu narcističku ideju jer subjekt veličajnog sebstva ne tolerira osobna ograničenja. Drugim riječima, s obzirom na to kakav sam start imao – nisam nezadovoljan svojom feminističkom emancipacijom. Što ne znači da ću zaustaviti svoju naobrazbu. Progres će sigurno morati biti transgeneracijski, treba gurati koliko se može unutar ograničenja generacije (koja apsolutono postoje). Jednako tako, potpuni klistir kako u prenesenom tako i u stvarnom značenju nije moguć, a nije možda ni nužan – neka ostane nešto govana u nama.
Feministkinje će me svrstati u taj novi popularni teorijski koncept romantične maskulinosti (čiji je sinonim, donekle barem, online žargonizam socialist bro), ali socijalizam ionako mora biti kolektivna akcija ljudi koji se ne moraju slagati u svemu. Ako abortus bude zabranjen, idem razbijati i paliti po gradu – nadam se da će drugarice prihvatiti moju ponudu.
Čitajući “Kapitalizam i smrt”, činilo mi se da je očita antikapitalistička perspektiva knjige. Ne da je jedina, ali da je okvirna. No, ne pozivate se baš često na Karla Marxa, osim kada je riječ o alijenaciji tj. otuđenju koje proizvodi kapitalizam. Imate neki problem s njim?
PEĆANAC: Ne znam koliko ljudi zna za drugi i opskurniji online žargonizam boi. U svijetu kečera i borilačkih sportova, boi je netko tko nikada neće biti šampion, ali ima neki neuhvatljivi šarm s kojim se identificiramo više nego što smo spremni priznati. To je za mene Marx. Moj Marx je Marx pariških manuskripta, od tud priča o alijenaciji. Kapital mi je manje zanimljiv i manje zanimljivo napisan (jedna od prednosti autsajderskog teoretiziranja je i to što ne moram čitati knjige koje nemaju neko značenje za mene) pa sam pročitao samo prvi dio.
Daleko zanimljivije analize suvremenog kapitalizma dolaze upravo od neoliberalnih ekonomista, propagandista kapitalizma, koji danas i sami shvaćaju da je sve otišlo u tri pizde. Njihove analize su potpuno točne – kapitalizam ne potiče tehnički progres, slobodno tržište je mit i tako dalje, ali je njihov zaključak naivan – trebamo se, tobože vratiti na neku stariju verziju kapitalizma. Moje je mišljenje upravo suprotno – ovo je finalna inkarnacija kapitalizma, njegovo ispunjenje, on je algoritam koji je potpuno prazan i kojem je jedini cilj samoobnavljanje do samouništenja. Kako smo svi njegov dio – to znači i uništenje nas samih.
Što se tiče Sigmunda Freuda i psihoanalize, ona ima centralnu ulogu u “Kapitalizmu i smrti”. Kakvo je vaše iskustvo s psihoanalizom u praksi, imate li ga?
PEĆANAC: Preko sedam godina na kauču, nula u službenoj edukaciji. Volim psihoanalitičku praksu, ali psihoanalitička teorija daje mom životu dublji smisao – mogu gledati svijet oko sebe na određen način, dok se u ordinaciji događaju stvari fokusirane samo na mene (što je neodvojivo od općeg pogleda na svijet, ali znate što želim reći). Također, mogu kao tihi sadist živcirati psihoanalitičare pričajući im o idejama koje je Freud pokupio od Spinoze ili Winnicott od Hegela.
Nisam brojao, ali mi se čini da se u knjizi najčešće pozivate na njemačkog filozofa Martina Heiddegera. Koliko vam on znači i kako se postavljate prema njegovom antisemitizmu i filonacizmu?
PEĆANAC: Nikako se ne postavljam, pronalazim u njegovom radu dio notorne zen ideologije o kojoj Žižek toliko priča – svi smo samo kanalizacija kozmosa koji teče kroz nas – “ne ubijam ja, ubija moj mač kojim upravljaju ‘više sile’” i ta sranja. Ono što je kod Heideggera fantastično je nenamjerno urnebesan opis svakodnevnog ljudskog iskustva. On na određen način okreće situaciju ljudskog projekta naglavačke – tubitak/Dasein (što je njegova riječ za ljude) je tragičan čovječuljak koji je vječno nesvjestan komedije zablude veličine i značaja svojih projekata. Heideggeru, koliko god mislio da je ozbiljno bio posvećen filozofiji, je magija života u jedenju kupusa srijedom, a ne u knjigama poput moje. Osim toga, psihoanaliza je projekt koji po definiciji pokušava pronaći što nas motivira, zašto na nešto obraćamo pažnju, a na nešto drugo ne. To često uključuje razgovor s, u nedostatku bolje riječi, najgorim ljudima.
Nedavno sam gledao na TV-u reklamu za mobitel ili nekog mobilnog operatera u kojoj se gledatelju doslovno obećava sreća ako kupi baš taj mobitel odnosno pređe na tu mrežu. Tu je i Goran Bogdan da potvrdi to obećanje. Šta da radimo s takvom konzumerističkom devalvacijom sreće? Ili još gore, šta ako to sada jest jedina sreća koju možemo osjetiti?
PEĆANAC: Sam koncept sreće je devalvacija koncepta smisla. Pa čak i užitka. Sreća se pojavila usponom konzumerizma – obećani su nam objekti koji će nam donijeti sreću. Konzumeristička sreća je, međutim, troma prežderanost contentom, robom, takozvanim “iskustvima” koja se mogu kupiti i hranom. Ako je Freud bio u pravu i ako smo životinje koje traže užitak, taj užitak nije u stvarima, on je u projektima koji nam daju smisao i u besplatnim užicima poput razgovora ili seksa.
Pišete i o tome zašto radnici danas odbijaju prihvatiti da su eksploatirani. Zašto ljudi ne žele pogledati istini u oči?
PEĆANAC: Svi smo odgojeni pod konzumentskim mandatom – užitak mora teći. Danas kada je užitaka manje (nekretnine su nam, naprimjer nedostupne) držimo se sitnica (Netflix, Glovo i Zara) jer je alternativa tome priznati da živimo u dehumanizirajućem paklu što je narcističkom subjektu (odgojenom istim konzumentskim tržištem) – neprihvatljivo. Radnicima je prodana jednostavna propagandna ideja – niste eksploatirana bijeda, vi ste veliki, vi ste hrabri borci protiv invazije drugih (gejeva, Meksikanaca, migranata…).
Ovaj smo intervju dogovorili preko Facebooka. U “Kapitalizmu i smrti” dio teksta posvećujete tome kako društvene mreže negativno utječu na ljude i društvo. Imate li kakav savjet u vezi društvenih mreža? Kako se vi nosite s utjecajem društvenih mreža na vaše mentalno zdravlje i političko rasuđivanje?
PEĆANAC: Preko tri godine sam imao deaktivirane sve društvene mreže. Osim jednog sata vremena više u danu nisam osjetio nikakvo olakšanje ili mir duše. Društvene mreže prožimaju društvo na jednoj temeljnoj razini – iako nisam bio na društvenim mrežama živio sam u stvarnosti oblikovanoj društvenim mrežama. Savjetujem korištenje društvenih mreža upravo kao komunikacijskog kanala putem kojeg ćemo raditi paktove ili prijateljstva u stvarnosti.
Za vaše postojanje sam saznao zahvaljujući nekim, moram naglasiti, heteroseksualnim muškim prijateljima. O vama su govorili sa za njih netipičnim poštovanjem, kao da predstavljate nekoga tko bi oni htjeli biti. Jeste li možda (psiho)analizirali svoj status među heteroseksualnim muškarcima iste generacije i koliko je taj status, a definitivno postoji, plod slučajnosti, a koliko vašeg svjesnog pozicioniranja? Drugim riječima, koliko ste se marketinški osmislili?
PEĆANAC: Nisam se osmislio, žene misle da sam creep, muškarci da sam kul, a ja bih se radije osmislio točno suprotno od ovoga. Imam osjećaj da moj utjecaj na muškarce debelo precjenjujete, ali dio mladih reakcionara će me barem saslušati što ne bi bio slučaj da, naprimjer, izgledam drugačije ili imam druge interese (dakle ne rusku black metal demo scenu, Jean-Luca Godarda i borilačke sportove).
Drugi dio priče leži u tome što je ljevica propustila svoju šansu, odnosno svoj trenutak za edukaciju bijelih heteroseksualnih muškaraca i većina ih se strmopizdila u desničarsku žabokrečinu. Logika mi je jasna – dovoljno se u povijesti pričalo o bijelim heteroseksualnim muškarcima, red je na razgovor o marginaliziranima – ali taktički pogrešna; ja sam u ovom smislu lenjinist, gledam (opet kao toksični muškarac) na stvari kroz prizmu svjetonazorske regrutacije, a bijeli heteroseksualni muškarci u globalnom sjeveru čine većinu. Osim toga, veliki dio bijele heteroseksualne tjeskobe također ima uzroke u kapitalizmu, ali su prevareni upravo u idealizaciju struktura zbog kojih su tjeskobni.Imam osjećaj da se stvari sada pokušavaju korigirati, ali, Amerikanci će reći – ne možeš vratiti pastu u tubu. Zloglasni transfobni film katoličkog fundamentalista Matta Walsha “Što je žena?” je trebao biti film koji smo mi snimili, ali smo bili prezauzeti citiranjem filozofa navijačima na Twitteru, jer smo i sami očajni i znamo da je to jedino što nam preostaje za olakšati muke političke impotencije. Sve je to razumljivo, ali sjebali smo stvar.
Za kraj bih pitao nešto o MMA (Mixed martial arts), što je tema o kojoj ste puno i strastveno pisali, ali zapravo ne znam što bih tu pametno pitao, jer u sve to nisam nimalo upućen. To je onda moje pitanje: kako biste nekome tko dosad nije imao interesa za MMA, ali ima radoznalosti, približili što vas privlači kod MMA, odnosno što bi mene ili bilo koga moglo privući tom borilačkom sportu i tom miljeu?
PEĆANAC: Milje je spektakularno nazadan, što se nadovezuje na prethodno pitanje. Najbolja regrutacija može biti video u kojem se poznati jiu-jitser Craig Jones sprda s muškim influenserima – bivšim marincima, poduzetničkim grifterima i pseudofilozofima. Ipak, u svom najboljem izdanju MMA nudi priliku za ispoljavanje agresije u kontroliranim uvjetima, odnosno sublimaciju agresije u nešto što je nalik umjetnosti koja inzistira na određenoj kreativnosti. Postoji neka vrsta magije u pretvaranju nečeg tako nekontroliranog u igru. Psihoanalitički rečeno, gotovo svaki meč završava olakšanjem protivnika/ca što je drugi preživio napad. Ovo je jednako fazama dječjeg razvoja u kojem je djetetu nužno pojmiti da određena doza agresije (a ona u svom primalnom obliku uključuje i naprimjer asertivnost ili gađenje) neće ubiti objekt agresije. Preposlušna djeca su, liječničko iskustvo pokazuje, sklonija problemima u odrasloj dobi. Svi pretjerano koherentni narativi uvijek su obrambeni mehanizam, često štetan.
——————————————————————————————————————————————————————————————————————
Pročitajte od istog autora:
IZRASLINA NA GLAVNOM GRADU: Zašto Istočno Sarajevo ne voli Sarajevo u koje dolazi i radi
——————————————————————————————————————————————————————————————————————-Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
