Marko Stričević autor je publicističkog djela koje je doprinos sve uravnoteženijem pogledu na lik i djelo Josipa Broza. Njegov prvenac stigao je u hrvatske knjižare u avgustu. Knjiga pod nazivom ‘Tito u Rusiji’ (izdavač V.B.Z.) plod je dugogodišnjeg istraživanja o dosad praktički nepoznatom periodu života Josipa Broza nakon zarobljavanja u austrougarskoj uniformi u zapadnoj Ukrajini 1915., kada je završio u ruskom zarobljeništvu. Stričević je trenutno angažovan kao reporter vanjske politike Nove TV.
Njegovo istraživanje bilo je ne samo istoriografsko, već i terensko – nezanemariv broj godina proveo je i u Moskvi. Vozio se po toj državi vlakovima trećeg razreda, iznutra upoznao život ruralne Rusije i njezine institucije. Dio svoje novinarske karijere proveo je i na tportalu te ga se sjećamo kao vrhunskog stručnjaka za ruske teme i dileme, a kao takav se dokazao i posljednjih godina, često komentirajući rat u Ukrajini, posebno njegovu rusku perspektivu.
Stoga ne možemo zamisliti boljeg autora za dubinsko istraživanje teme kojom se malo tko od domaćih historiografa ozbiljno bavio. U nastavku pročitajte što je Stričevića nagnalo da se otisne putevima revolucije, u kojoj ulozi zapravo Broz figurira u široj slici postrevolucionarne Rusije i što je, među ostalim, uspio saznati o prvoj njegovoj supruzi Pelagiji Bjelousovoj, poglavlju priče o njemu koje je u ovim krajevima najmanje istraženo.
Za početak, možete li reći kakav je osjećaj objaviti prvu knjigu u ‘nježnoj’ dobi od 44 godine?
Pišem od ranog djetinjstva, a prve priče napisao sam još prije puberteta. Objavio sam podosta velikih reportaža, dva putopisna teksta u Quorumu… Tijekom čitavog djetinjstva i odrastanja mama mi je radila u jednoj od najboljih knjižnica Zagreba, Medveščaku. Doslovno sam odrastao između polica na dječjem i odjelu za odrasle. Napisao sam knjigu točno onako kako sam mislio da je treba napisati, imao sreće s urednikom i izdavačem, a osjećaj za koji pitate je osjećaj ostvarenja – trajan i slojevit.
Na knjizi ste, kažete, počeli ozbiljnije raditi 2017. godine, slučajno ili ne, na stotu godišnjicu Oktobarske revolucije. Što vas je potaknulo da se otisnete u tu avanturu?
Fascinacija zagonetnim vremenom socijalističke metamorfoze, umjetnošću i futurističkim idejama tog vremena, utjecajem na živote nas rođenih u Jugoslaviji i činjenica da u jednom trenutku živim (ili sam živio) na mjestima na kojima se dogodila: u Moskvi i Sankt Peterburgu – ondašnjem Petrogradu. Godine 2007. stanovao sam u moskovskoj staroj trokatnici koju su staljinistički inženjeri preradili u peterokatnicu. Unajmljivao sam sobu u stanu isprepletenom cijevima. Mnogi stanovi uokolo bili su komunalke – pojedinac ili obitelj posjeduju jednu od, recimo, tri sobe stana, a u ostalima žive neki deseti ljudi. Predvorje, kuhinja i kupaonica su zajednički; stan zapravo ne pripada nikome. U Sankt Peterburgu sam se družio s djevojkom čiji je pradjed bio kronštatski mornar i slao je signale krstarici Aurora u trenucima prije nego što će zapucati prema Zimskom dvorcu, što se često uzima kao legendarni zvučni znak početka revolucije. Tako je to bilo u Rusiji krajem 2000-ih: na vrata stidljivo kuca era pametnih telefona, a još je živ Solženjicin. Ili umirovljena profesorica marksizma koja je 1930-ih kao djevojčica živjela u Kominterninom hotelu Luks u Moskvi, u kojem je u isto vrijeme sa sinom Žarkom stanovao jugoslavenski komunist u usponu, kodnog imena Valter.
Nisam pročitao sve što je objavljeno, koncentrirao sam se na razdoblje koje istražujem i u nešto manjoj mjeri na period od povratka iz Rusije 1920. godine do drugog odlaska krajem 1930-ih i izbijanja Drugog svjetskog rata. U godinama u kojima sam počeo raditi na ovom istraživanju nisam očekivao da će moj rad biti dio publicističkog vala o Titu. Stefan Gužvica je, inače, izuzetan suvremeni znanstvenik, kakve jako volim čitati i razgovarati s njima. Točnije, dopisivati se jer se nismo fizički sreli, kao ni neki drugi ljudi kojima zahvaljujem u knjizi, jer bez njihovog velikodušnog doprinosa ne bi mogla biti takva kakva jest.
Zanimljivo je da su dvije knjige napisali novinari poput vas – Damir Pilić i Boris Rašeta. Kako se osjećate kao novinar na onome što bismo nazvali terenom povjesničara?
Radoznalo: volio bih dobiti što više mišljenja povjesničara o knjizi koju sam objavio jer sam je pisao s ambicijom da znanstvena struka prizna doprinos općem znanju o temi. Poštovanje prema znanstvenoj zajednici imam, a kompleksa koji bi me odvratili od upuštanja u temu u ovom slučaju ne, jer desetljećima su brojni povjesničari u ruskim epizodama Titove biografije kao provjerene činjenice, bez navođenja, prenosili informacije i anegdote koje imaju samo jedan izvor. Pritom se širi kontekst koji donosim nikada se nije ni pokušalo dati. Kako je segment moje knjige svojevrstan publicistički fact checking – poznavanje i pridržavanje postulata istraživačkog novinarstva sigurno su mi pomogli u analizi informacija i njihovom iznošenju.
Urednik Marko Pogačar, Ivana Dragičević, Marko Stričević i Tvrtko Jakovina na promociji knjigeIzvor: Pixsell / Autor: Slavko Midzor/PIXSELL
S druge strane, vaša je knjiga mnogo više od suhe historiografije – ona je i putopis i reportaža, nešto što se kod nas ne susreće često. Kako ste se odlučili za taj hibridni žanr?
Po intuiciji. Dugo nisam imao ni tražio izdavača, dogovor, rokove ni honorar. Pisao sam slobodno, bez predumišljaja, otvarajući jednu po jednu dimenziju knjige, produbljujući i šireći svoje istraživanje, eksperimentirajući. Osjećao sam da putopis mora biti u funkciji teksta (on među ostalim objašnjava kako dolazim do informacija), kao i osobne reminiscencije, rekonstrukcije povijesnih događaja, komentari svakodnevnice, teorija vremena i sve ostalo. Urednik Marko Pogačar odlučio je zadržati sve elemente. Oni koji pročitaju knjigu dobit će ozbiljno, dosad vjerojatno najopširnije istraživanje o susretu anonimnog mladog austrougarskog zarobljenika Josipa Broza sa socijalističkom revolucijom. Ali dobit će ujedno prikaz Rusije prije, za vrijeme i poslije metamorfoze koja je promijenila svjetsku povijest. Središnji protagonist Josip Broz u njoj je na neki način lajtmotiv: prateći njega, makar i kad je samo daleka, jedva vidljiva sjena, otkrivamo širu sliku. Ovo nije titocentrična knjiga. Druge biografe nije mnogo zanimalo tko je bio ‘poglavica’ kazaškog polunomadskog sela Isa Žaksimbajev, kod kojeg se Josip Broz skrivao od građanskog rata čitavih godinu dana, i to nakon što je oženio 14-godišnju Pelagiju Bjelousovu. Nije ih zanimao alatirski doktor Čistjakov, od čije je kćeri navodno dobivao literaturu za čitanje, ili doktor Kralj, koji mu je nakon ranjavanja spasio život u lazaretu manastira na Volgi liječeći ga godinu dana. Mene su ti ljudi, te okolnosti, zanimali. Ne kao dramski likovi iz patetičnog epa, nego kao stvarne osobe. A zanimala su me i ta mjesta, društvene sredine u kojima je revoluciju promatrao budući osnivač socijalističke Jugoslavije.
Prijeđimo na sadržaj knjige. Možete li ga ukratko predstaviti zainteresiranim čitateljima?
Prolazi se svim značajnijim, poznatim postajama euroazijske odiseje zarobljenog mladog austrougarskog vojnika: mjesta u Galiciji, Bukovini, kazanskom Povolžju, Čuvašiji, Mordoviji, Uralu, zapadnom Sibiru i tadašnjoj prijestolnici Petrogradu. Razgovara se s bližom i daljom rodbinom ljudi s kojima je taj zarobljenik živio ili bio dobro povezan, koje je spominjao u svojim prisjećanjima, ali i sa stručnjacima za povijest tog kraja. Traga se za dosad nepoznatim perspektivama, rekonstruira povijesne događaje te upoznaje suvremenu Rusiju i njezine veze s prošlim kao i, nažalost, budućim.
Zdesna: Josip Broz, supruga Pelagija i sin ŽarkoIzvor: Wikimedia Commons / Autor: Tito – ilustrovana biografija (Jugoslovenska revija 1980.)
Što ste uspjeli saznati o prvoj supruzi Pelagiji Bjelousovoj?
Okolnosti kraja u kojem je odrastala. Indicije znanstvenika o razlozima zbog kojih je mogla stupiti u brak s četrnaest godina iako to tada nije bilo legalno ni prema državnim, ni prema crkvenim zakonima. Obiteljsko pamćenje dalje Pelagijine rodbine. Šturu predaju o njezinom posljednjem poznatom boravku u rodnom selu Mihajlovki. Predaju lokalnog kazaškog stanovništva, kod čijih se predaka skrivao Broz, o tome kako ju je oženio i kako je živio s njom kod Kazaha. Saznao sam i da ima kćerku Ninu iz drugog braka, a koja bi još mogla živjeti u Moskvi. Povjesničar Ivan Očak spominjao je mogućnost da je Pelagija napisala memoare.
Tko je bio Isa Žaksimbajev i zašto je on važan za vašu priču?
Ranije sam već spomenuo tko je on bio. Susret u kojem Broz upoznaje stepskog uglednika mjesto je u biografiji na kojem se čini da ona prelazi u sfere azijskih pustolovina Željka Malnara, a u kojoj Tito spominje ličnosti koje su inspirirale Pratta za strip Corto Maltese. Isa Žaksimbajev je Kazah, egzotični poslovnjak aula Kojčubaj koji živi u jurti, ima više žena, a u stepi na tisuće konja koje prodaje u Omsku. Ulaže u parni mlin i traži mehaničara. Sibirski mehaničar koji sjedi u šatoru u kazaškoj odjeći – to je Josip Broz 1919. godine. Žaksimbajev je ‘simpatični urođenik’ iz službenog epa o Titovoj pustolovnoj mladosti, jedan od niza onih koji su mu posebno pomogli da preživi u Rusiji, a mnogi su pomagači bili stariji muškarci raznih profila – svi sa značajnim ugledom u zajednici. Broz se družio s Isinim sinom Žunusom, kojeg se u bibliografiji uopće ne spominje, ali ga spominje Tito u kasnijim intervjuima. Sudbina tih Kazaha važna je za razumijevanje onog što se u Sibiru dogodilo s revolucijom.
Jugoslavenska je literatura Tita u velikoj mjeri slikala kao sveca, kasnija kao demona, a tek se posljednjih godina o njemu trudi uravnoteženo pisati. Kako ga vi vidite?
Ipak nisam povjesničar i ne bih želio donositi generalne ocjene. Različito vidim njegovu ulogu u Drugom svjetskom ratu, pa od 1945. do 1948., i tako dalje. Doima mi se kao čovjek izuzetnog iskustva, teško shvatljivog današnjim naraštajima. Biće s izuzetnom sposobnošću preživljavanja, hladnokrvnošću i inteligencijom, koje čitav život ulazi u rizike da bude ubijeno i da ubija. Revolucionar toliko nekomotan da mu nakon svih onih ranjavanja, marševa kroz snjegove, tifusa, ratova, zatvora, tučnjava, političkih progona, staljinističkih čistki… nije bilo teško s 50 godina otići u šumu, marširati i ratovati po gudurama Crne Gore i Bosne i Hercegovine kao vođa partizanske, fanatično motivirane vojske. Vidim ga kao antifašističkog pobjednika čiju je staljinističku orijentaciju do 1948. njegov režim kasnije skrivao. Kao otvarača škola, tvornica i gulaga u jadranskom arhipelagu, ideologa demontaže balkanskih nacionalšovinizama, diktatora u bijelom odijelu, na jahti s cigarom i viskijem, uspješnog na vanjskopolitičkom planu, dok kod kuće s jedne strane opismenjuje zemaljsko roblje, a s druge mu utjeruje u kosti trčanje štafeta i zaklinjanje na vječnu vjernost sa šakom pritisnutom uz sljepoočnicu.
Što vam je sljedeće u planu?
