Istočnu Bosnu i Hercegovinu, odnosno istočnu Republiku Srpsku, nakon rata 1992.-1995. sam ciljano izbjegavao, zbog politika Milorada Dodika, no još više zbog ratnih ideoligija. Prije 7-8 godina sam s prijateljem nakratko posjetio Srebrenicu i Potočare kad smo išli na odmor na Taru u Srbiji – i to je bilo to.
Potočari objašnjavaju moju, blago rečeno, suzdržanost prema tom dijelu RS-a, jer mi je na njega prva asocijacija serija strašnih ratnih zločina i genocida koji je tamo prije tridesetak godina počinjen.
Ljetos sam se ipak predomislio, prvenstveno vođen željom da posjetim ključne lokacije slavne borbe Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu protiv nacističkih okupatora i njihovih koljačkih podrepaša ustaša i četnika, tako da sam sedmicu dana boravio na istoku RS-a.
KAŽNJAVANJE I POLITIČKO PONIŽAVANJE SRBA
Ono što sam tamo vidio i čuo me prilično šokiralo. Naime, vidio sam jedan svijet koji je vizualno i materijalno ostao u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, koji je zapravo i nazadovao u odnosu na taj period. Vidio sam vjerojatno najgore ceste u cijeloj BiH i vjerojatno najljepšu prirodu.
Vidio sam, iz perspektive “mojih” urbanih centara Sarajeva i Tuzle šokantno siromaštvo i zaostalost. No, još više me šokiralo što sam čuo, a to je bila iskrena i vatrena mržnja prema Miloradu Dodiku. Ljudi koji tamo i dalje žive, preciznije rečeno životare, i kojih je sve manje, a pretežito su po nacionalnosti Srbi, mrze Milorada Dodika. Nisu bili odmah rasploženi pričati o politici, ali kada su se otvorili, glavna meta njihovih verbalnih napada, žalbi i mržnje je bio Dodik.
Za, primjerice, Bakira Izetbegovića ili Denisa Bećirovića ih uopće nije briga.
Ubrzo mi je postalo i jasno zašto toliko ti Srbi mrze Dodika: zato što ih je vratio u feudalizam i pretvorio u kmetove. Oni već godinama žive pod njegovim jarmom, koji uključuje sustavno i ciljano ekonomsko kažnjavanje, političko ponižavanje i beskrupulozno oduzimanje osnovnog ljudskog dostojanstva. Sve to dok ih se organizirano pljačka i dok nemoćno gledaju kako im djeca bježe što dalje od zavičaja.
U redu, nije bitno drugačije ni u ostalim dijelovima BiH, ali na istoku entiteta Republika Srpska je sve to dovedeno na najgori mogući nivo. Nitko od tih ljudi nije glasao za Dodika – osim ako je bio ucijenjen da to učini, a takvi ga možda i još više ne vole.
To iskustvo mi je konačno osvijestilo očitu činjenicu da postoje mnogi Srbi koje mrze Dodika, što se vrlo lako previđa iz perspektive “političkog Sarajeva” i sarajevske medijske scene koja ima tendenciju stvaranja autarkičnih javnih narativa tzv. “probosanskih snaga”. A očito sam i ja, inače kritičan prema političkoj i ljudskoj prevari zvanoj “probosanske snage”, bio predugo slijep za to.
Da Dodik nije pretjerano omiljen i neupitan među Srbima jasno su pokazali zadnji predsjednički izbori u Republici Srpskoj. Dodik je na njima jedva izvukao pobjedu nad Jelenom Trivić, i to na iznimno upitan način. S obzirom na niz u javnosti iznesenih dokaza, koji uključuju video snimke, svjedočanstva ljudi i dokumente, prilično je jasno da je Dodik, blago rečeno, pobijedio na nepošten način i tako sebi još jednom osigurao pobjedu. Toga su svjesni i svi oni koji su glasali za Trivić, jer su htjeli maknuti Dodika s vlasti demokratskim putem, što im je onda kampanjom malverzacija onemogućeno.
Ti Srbi su poniženi i prevareni, a ponizio ih je i prevario Dodik. Pljunuo im je u lice. Zar netko misli da će oni prema njemu nakon toga početi gajiti pozitivne osjećaje?
PROPAGANDA I IZBORNI INŽENJERING
Naravno, Dodik i njegov SNSD su već dugo na vlasti u Republici Srpskoj, te su sve tamošnje institucije pretvorili u svoje stranačke i personalne ispostave, čega je najmračniji primjer RTRS. Cijeli (informativni) program te televizije postoji samo zbog jednog gledatelja – Milorada Dodika, te ga tako i uređuju. Tu je i niz šatro organizacija civilnog društva, čija je primarna svrha postojanja da budu Dodikova politička pješadija kad mu to treba. Tu je i niz biznismena koji su dio Dodikovog izabranog i poslušnog kruga, itd.
Postoji, dakle, cijela (ne)formalna mreža propagande, kontrole i tlačenja ljudi, koju su kroz godine izgradili Dodik i SNSD, ali sve to mu nije bilo dovoljno da uvjerljivo zgazi Trivić na pretprošlogodišnjim predsjedničkim izborima, već se moralo „namaknuti“ 27.000 glasova prednosti da bi Dodik neuvjerljivo pobijedio Trivić.
O tome da se ispod propagandne površine Dodikove neupitnosti među Srbima u RS-u itekako nešto talasa svjedoči i snimak koji je objavljen na društvenim mrežama u oktobru prošle godine, i koji je onda postao viralan.
Znate ga, na tom kratkom snimku Dodik susreće djecu vrtićke dobi, a jedan mu dječak onako iskreno dječje kaže: “Đe si lopove”. Naravno da taj, pogađam, petogodišnjak ne prati politiku, već je čuo šta o Dodiku govore njegovi roditelji dok, recimo, gledaju dnevnik. Zapamtio je njegov lik, jer je najvjerojatnije svaki put kad se Dodik pojavio na TV-u čuo od starijih ukućana šta je ta faca, pa ga je tako i pozdravio kada ga je uživio vidio.
Kladio bih se da taj dječak nije jedini u RS-u koji kod kuće, dok odrasli pričaju o politici, čuje kako je taj čiko Dodik koji se ne skida s ekrana nije baš najpošteniji političar, a ni čovjek koji želi dobro svom narodu. Očito je da Dodikova propaganda o njemu kao svetom branitelju Republike Srpske od svega i svačega sve manje funkcionira.
Sve većem broju Srba u RS-u postaje jasno da ih ne uništavaju niti ugrožavaju ni Mujo ni Jozo, ni “političko Sarajevo” ni Christian Schmidt, već Milorad. Dapače, i oni koji vole RS i mogu živjeti bez grižnje savjesti s načinom njenog nastanka shvaćaju da su Dodik i njegova destruktivna politikapostali najveća prijetnja životima i budućnosti Srba u RS-u. Ako se nastave ekonomski i demografski trendovi, bit će Republike Srpske – ali u njoj neće biti Srba. To je konačni rezultat Dodikove politike.
Podsjetimo i na Dodikove jalove pokušaju da uništi TV BN i preuzme vlast u Bijeljini. Ekonomski relativno prosperitetna i poljoprivredno snažna Semberija, naslonjena na Hrvatsku i Srbiju, ne ovisi materijalno o Dodiku i nikako mu se ne želi pokoriti. Mislite li da Srbi u Semberiji, nakon svega, vole Dodika?
NEVOLJEN I PREKO DRINE
Prebacimo se nakratko preko Drine. U Srbiji Dodik nikad nije bio posebno omiljen iz niza razloga. Među njima su svakako i smiješni kompleks više vrijednosti u odnosu na Bosnu, ali i njegova slizanost sa svakom srbijanskom vlašću. Dok se grlio s Borisom Tadićem mrzili su ga pristaše Srpske radikalne stranke odnosno Srpske napredne stranke, a sada kada se grli s Aleksandrom Vučićem mrze ga svi iz građanske opozicije, dok ga pristaše vladajućeg SNS-a definitivno nisu zavoljeli.
Odnos Dodika s vodstvom Srbije je uvijek bio puki brak iz interesa, političkih i financijskih, što se potpuno razotkrilo otkako je Vučić stavio Srbiju pod svoju šapu.
Postalo je u međuvremenu vidljivo koliko Vučić osobno ne podnosi Dodika, a ne treba zaboraviti ni da Vučić već godinama (neuspješno) spletkari da bi na vlast u RS-u doveo svoje poslušnike. Valjda se svi sjećamo, primjerice, Adama Šukala, a on je samo jedan u nizu tih političkih abortusa. Naravno, svi srpski političari iz RS-a gledaju prema Beogradu kao prema svjetioniku, uključujući i Dodika, ali Vučić uvijek želi apsolutnu lojalnost, koju od oportuniste Dodika zna da ne može očekivati.
Ne treba zaboraviti ni kako je proljetos “slučajno” s RTS-a procurio snimak u kojem Dodik pljuje po Novaku Đokoviću i njegovoj familiji kao pohlepnicima (vjerojatno opravdano, ali to je druga tema). S obzirom na kontrolu koju Vučić ima nad medijima u Srbiji, što uključuje i RTS, taj se događaj treba prvenstveno iščitavati kao Vučićeva poruka Dodiku, kao što je to bila i kasnija svađa na Twitteru između Dodikove kćerke Gorice i Dragana J. Vučićevića, vlasnika odioznog Informera i Vučićevog najlojalnijeg medijskog pretorijanca.
Tko zna šta se sve događa iza kulisa, ali se među mrzitelje Dodika može ubrojiti i Vučića, koji sigurno nikad ne bi ugrozio svoju ili poziciju Srbije zbog Dodika. Ako Vučić dođe u situaciju u kojoj mora birati između toga, jasno je da će sa sebi svojstvenim sadističkim užitkom šutnuti Dodika.
Dodik je dodatno omražen postao i među svim onim Srbima u Srbiji koji su na nedavnim parlamentarnim i beogradskim izborima glasali za opoziciju, jer je sudjelovao u Vučićevom inženjeringu izbornih rezultata s autobusima Srba koji su iz RS-a došli na glasanje u Beograd. Nitko u srbijanskoj opoziciji neće plakati kada Dodik konačno doživi svoj politički pad. Pljeskat će.
Skeptičan čitatelj će se sigurno zapitati: Ako doista toliko Srba mrzi Dodika, otkud on na ovoj ili onoj poziciji kontinuirano na vlasti u RS-u od 2006. godine?
ŠTA BI „PROBOSANSKE SNAGE“ BEZ DODIKA
Nekoliko je faktora u igri, od kojih su oni o zarobljavanju institucija i ucjenama birača već spomenuti. Ima ih još tri. Prvi je definitivno fascinantno nesposobna i potkupljiva srpska opozicija (šifra: Dragan Čavić, Ognjen Tadić, Draško Stanivuković, itd.). Drugi je famozna međunarodna zajednica, koja je i 1998. pomogla Dodiku da se prvi put dokopa vlasti, a kasnije mu je, kada je odbacio njihovo pokroviteljstvo, kroz niz praznih prijetnji i glupih poteza sustavno išla na ruku, isporučujući mu redovito niz prilika da on kao nešto “brani Republiku Srpsku”.
Treći faktor su, a to je najveća ironija, već spomenute samozvane “probosanske snage”. Nažalost, nitko nije toliko radio na Dodikovom političkom uspjehu i grabljenju vlasti i moći kao oni.
Nadam se da se i danas svi sjećamo tko je 2006. srušio aprilski paket ustavnih promjena, koji je Dodik tada podržavao i koji je predstavljao najozbiljniji postratni pokušaj da se od BiH napravi funkcionalna država. Bio je to Haris “BiH bez entiteta” Silajdžić (uz pomoć HDZ 1990 i Mehmeda Žilića, poslanika SDA), čija je tadašnja politika stvorila današnju verziju Dodika. Nadam se i da je svima jasno kako je provodadžija političkog braka Dodika i Dragana Čovića (HDZ) nitko drugi nego Željko “građanska BiH” Komšić. Među “probosanske” pomagače Dodika svakako vrijedi ubrojiti i Bakira Izetbegovića (SDA), no on je srećom toliko nesposoban političar da u tom smislu nije uspio doseći vrhunce Silajdžića i Komšića. A nije da se nije trudio.
Unatoč pažljivo režiranom prividu neupitne i trajne političke moći, kladio bih se da je Dodik političar kojeg Srbi u RS-u najviše mrze. Ili ako hoćete najviše ne vole. Bilo bi dobro kada bi se o tome napravilo relevantno terensko istraživanje, rezultati bi mogli biti iznenađujući.
Dodik je već na prethodnim izborima bio zreo za pad s vlasti, a na sljedećim će biti još zreliji. Nema garancija da će se to i dogoditi, jer će on naravno učiniti sve da to spriječi, a srpska opozicija nije dosad pokazala kapacitet da učini sve da se to desi, unatoč spremnosti biračkog tijela. Bilo bi poželjno da se među njima pojavi minimum političke pameti, jer možda više od toga nije ni potrebno. Još dvije godine Dodikove vlasti će Srbe u RS-u još više ojaditi. Sve više Srba će mrziti Dodika.
“Političko Sarajevo” ili “probosanske snage”, kako hoćete, bi pak pokazale minimum političke pameti u njihovoj navodnoj borbi za BiH tako što će se Srbima koji mrze Dodika i žele da on ode s vlasti maknuti s puta.
Sve što “probosanske snage” trebaju učiniti je – ništa! Ali ako bih se još jednom kladio, kladio bih se na to da će i ovaj put ruka spasa za Dodika doći iz Sarajeva, i to ne zbog gluposti, već zbog interesa. Jer ako ne bude Dodika, čemu onda uopće služe te “probosanske snage”?
——————————————————————————————————————————————————————————————————————
Više od autora:
ŠTA SAM NAUČIO ZA GODINU U BOSNI: Sve je naopako, ali je nisam nikad više volio nego sada
SEDAM DANA S ČOVIĆEVOM TV: Tuđmanizmi, bizarni momenti i beskrajna ljubav prema HDZ-u
——————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
