Sad kad je Rezolucija o Srebrenici usvojena na Generalnoj skupštini UN-a mogli bismo probati početi podvlačiti crtu, iako će to, vidjet ćemo u nastavku programa, biti nemoguće. Zašto? Zato jer Rezolucija nije zatvorila pukotine, ali nije se to od nje ni očekivalo. Naprotiv. Dodatno ih je razotkrila, a krpljenju pukotina teško da će nam pomoći ikakve rezolucije.
A opet, nećemo si pomoći ni sami. Dakle?
Dejan Jović, profesor politologije u Zagrebu, nedavno je objavio knjigu naziva Uvod u Jugoslaviju. Na svojoj beogradskoj promociji knjige ispričao je kako je pred sam raspad Jugoslavije međunarodni faktor bio čvrsto za očuvanje Jugoslavije. Onda su shvatili da je očigledno više njima stalo do Jugoslavije nego onima koji u Jugoslaviji žive. I pustili su da se narodi i narodnosti sami dogovore.Znamo kako je to završilo.
ZA GENOCID OSUĐENO 47 OSOBA
Jedna od brojki koje simbolišu taj dogovor, ili da budemo precizniji – razračunavanje u Jugoslaviji, je 8.732, i ona nije konačna. To je pretpostavljeni broj ubijenih u nekoliko dana jula 1995. u Potočarima.
Početkom augusta, 2001. godine Međunarodni sud donio je prvu osuđujuću presudu za genocid, u predmetu protiv Radislava Krstića, oficira vojske bosanskih Srba. Osuđen je za svoju ulogu u masakru preko 7.500 muškaraca i dječaka bosanskih muslimana u julu 1995. godine. Žalbeno vijeće je 19. aprila 2004. jednoglasno utvrdilo da je “u Srebrenici počinjen genocid” i Krstića proglasilo krivim za “pomaganje i podržavanje genocida”.
Tako je genocid kao pojam, kad god pričamo o Srebrenici, ušao u naše domove. Priznavali ga ili ne. Do sad je osuđeno 47 osoba, kao nalogodavci ili izvršitelji, na više od 700 godina zatvora za genocid i druge zločine u Srebrenici.
Nije zgoreg podsjetiti da su sudovi izrekli pet kazni doživotnog zatvora. A, evo i kome: Radovan Karadžić, Ljubiša Beara, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović i Ratko Mladić.
Dalje, najveći broj presuda za Srebrenicu izrekao je Sud BiH, osudivši ukupno 25 osoba, u Haagu je osuđeno 14 bivših pripadnika vojske i policije Republike Srpske, dok je pravosuđe Srbije osudilo pet osoba za zločine u Srebrenici, a u Hrvatskoj osuđena su dvojica bivših pripadnika Škorpiona.
Pored toga, u februaru 2007. Međunarodni sud pravde, najviša sudska instanca u svijetu, po tužbi BiH protiv tadašnje Jugoslavije (čitaj: Srbije) presudio je da Srbija nije odgovorna za genocid koji su srpske snage u Bosni počinile u prvoj polovini devedesetih nad Bošnjacima u Srebrenici, ali da je Srbija odgovorna za to što nije spriječila genocid i kaznila osobe optužene da su genocid počinile.
Sud je utvrdio „da je genocid počinjen delom i zahvaljujući podršci“ koju su srpske snage u Bosni i Hercegovini dobijale iz Srbije, ali da ne postoji odgovornost tužene države za djelo saučesništva u genocidu budući da je ocjenjeno da vlasti Srbije nisu znale da će ta pomoć biti iskorištena za počinjenje genocida.
I ono što je važno i neupitno:
„Sud je utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima, da zločini počinjeni van područja Srebrenice ne predstavljaju genocid.“
SKUPŠTINA SRBIJE VEĆ USVOJILA DEKLARACIJU
Tri godine poslije Skupština Srbije usvaja Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici u julu 1995. godine u kojem je ubijeno 8.000 Bošnjaka.
Ta Deklaracija se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde, kojom je utvrđeno da je u Srebrenici jula 1995. godine izvršen genocid, i u tekstu se osuđuje zločin na način utvrđen presudom pomenutog suda, bez pominjanja termina genocid.
Osim toga, pred Sudom za ratne zločine u Beogradu se vodi proces protiv bivših pripadnika Specijalne brigade policije Republike Srpske koji traje od 2016. Sedmorica optuženih terete se za ubistvo 1.313 bošnjačkih zarobljenika u halama Zemljoradničke zadruge Kravica tokom genocida u Srebrenici 14. jula 1995. godine.
Optuženi se, međutim, ne terete za genocid jer ga Srbija ne priznaje.
I tu se negdje stalo sa procesom. Ah, da. Imali smo i predsjedničke posjete Potočarima. Onu Borisa Tadića, uz izvinjenje:
„Ja se izvinjavam svima protiv kojih je činjen zločin u ime srpskog naroda. Ali to nije činio srpski narod, nego su zločinci individulaci, odnosno pojedinci i nemoguće je optuživati jedan narod. Ali isti zločini su vršeni i protiv našeg naroda. I u tom smislu svi dugujemo jedni drugima izvinjenje. Ako ja treba prvi da počnem, evo, tu sam“, rekao je bivši predsjednik povodom desetogodišnjice od genocida.
Danas će isti taj Tadić kritikovati Rezoluciju, jednako kao i njegov nasljednik koji nikad neće propustiti da spomene da je u Potočarima bio skoro linčovan.
Onih 8.732 nišana ne mogu ništa reći o linčovanjima i ostalim načinima ubistava.
I više-manje vladalo je zatišje do najave usvajanja Rezolucije. Da, nekad se po godišnjicama dizalo malo više buke no inače, kao onomad kad je Zlatko Paković pripremio predstavu Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo.
Ili kad se onomad nacrtao na zidu jedne vračarske zgrade lik osuđenog za genocid u Srebrenici, pa se crtež čuvao danima i mjesecima da ga se ne uništi jer u Srbiji se odavno genocid ne negira. On se uglavnom slavi. Na utakmicama, na zidovima, u skupinskim prostorijama, u medijima…
A sintagma o genocidnom narodu, najčešće je izgovarana upravo tamo gdje se taj genocid kovao – u Beogradu.
Rezolucija, stoga nije imala nikakve šanse u istom tom Beogradu. Odnosno, imala je, ali samo kako bi se stavila u službu propagande Aleksandra Vučića i pristajućeg mu Dodika. Milorada.
Ako pogledamo države koje su glasale za Rezoluciju vidimo da su sve „države“, odnosno nekadašnje jugoslavenske republike glasale za Rezoluciju. Osim, naravno, Srbije. Ostala je usamljena jednako onako kako je ostala usamljena u svojoj nezavisnosti koju je jedina stekla nakon što su je svi napustili.
ZAŠTO ČITATI SADRŽAJ REZOLUCIJE
Ali, ne treba nikako potcjenjivati destruktivni potencijal Beograda. Jedanput, drugi put, stoti put to treba reći. To se najbolje vidi u bh. entitetu Republika Srpska, ali i Crnoj Gori, odnosno onome što bi Vulin Aleksandar nazvao „srpskim svetom“. U Crnoj Gori su čak morali osmisliti dva besmislena amandmana, navodno uz dogovor sa SAD-om, iako ovi nemaju pojma o čemu se radi, koji bi ublažili tekst Rezolucije. Prvi amandman tiče se toga da ne postoji kolektivna krivica za genocid u Srebrenici, a drugi govori o tome kako je Republika Srpska entitet u sklopu BiH.
Treba spomenuti da je Skupština Crne Gore prethodno, u dva navrata, prvo 2006. godine, deklaracijom prihvatila rezoluciju Evropskog parlamenta o genocidu u Srebrenici, zatim je 2021.parlament usvojio Rezoluciju dvotrećinskom većinom, sa kojom se potvrđuje da se 11. jul proglasi Danom sjećanja na žrtve Srebrenice.
Dakle, sve je već učinjeno, ali strah od Beograda je velik, pogotovo što je ova, baš kao i prethodne vlade nakon Mila Đukanovića, postavljana uz veliku kontrolu i uticaj iz Beograda, a prevashodno Srpske pravoslavne crkve (SPC), a posredno Rusije.
Amandmani jesu usvojeni, ali i Rezolucija za koju je Crna Gora glasala. Nije pristala na inicijativu civilnog sektora da bude kosponzor rezolucije, kao Hrvatska, ali nije to neka čast kad je Hrvatska u pitanju, niti je to nešto čime bi se trebalo baš hvaliti uzimajući u obzir i ulogu Hrvatske u zločinima po BiH, ili opet da preciziramo s obzirom na ulogu u „udruženom zločinačkom pothvatu“.
Ovako je to bilo formulisano: „Žalbeno vijeće je navelo da ostaje prvostepena odluka da je Hrvatska bila umiješana u rat u Bosni i Hercegovini i da je prvi predsjednik nezavisne Republike Hrvatske, Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) zajedno sa čelnicima “Herceg-Bosne”.
Ali to nije tema naše današnje emisije, zar ne?
Uglavnom, naredne godine puni se 30 godina od genocida. Ako pogledamo koje su države glasale za Rezoluciju, pa drugo oko bacimo na Gazu gdje je u toku novi genocid, pa vidimo kako se neke od njih odnose prema Gazi i aktuelnom genocidu, možemo zaključiti da je ovo došlo zgodno da se malo skrene pažnja, da se ipak pokaže kako se na genocid ne zatvaraju oči, ali koliko u tome ima istine najbolje znaju oni u Gazi.
Da se malo skrene pažnja i odgovornost, a nje itekako ima i za zločine počinjene na prostoru Jugoslavije. U Srebrenici posebno. Znaju to Holanđani dobro.
U cjelodnevnom programu posvećenom Rezoluciji na bh. verziji N1 pitali su stanovnike Srebrenice šta misle o svemu. Citiraćemo stoga jednog od njih, na žalost, neimenovanog od strane N1, ali imenovaćemo ga mi: Muhizin Omerović, Đile, preživjeli kolone smrti iz Srebrenice ka Tuzli.
„Mi koji smo preživjeli imamo loša iskustva sa tim rezolucijama. Ono što je nama potrebno je da profunkcioniše pravna država. Mi to ne možemo riješiti, riješili bi prije rata. Stranci treba da nam pomognu da država profunkconiše i da svako radi svoj posao. Život će se nastaviti, raja će nastaviti da odlazi, mi gubimo stanovništvo. Odlaze Srbi, odlaze Bošnjaci. Mi možemo ratovati još 100 puta, mi ćemo opet morati da živimo zajedno. Ovo je zemlja svih nas, mi smo osuđeni jedni na druge. Kad bi otišli u Tanzaniju Bošnjaci bi našli Srbe i Hrvate i vice versa. To je tako. I to moramo da shvatimo i da zasučemo rukave, da uredimo ovu državu. Ako ništa, da pokupimo barem smeće, pa to barem možemo. Možemo riješiti smeće u ovoj državi, to je naše zajedničko smeće. Nije samo srpsko, bošnjačko ili hrvatsko, da počnemoo barem odatle, da riješimo barem rijeke. Barem to možemo uraditi“.
Možemo li? Đile zna da su i naizgled nemoguće stvari moguće. Osim toga da narodi budu genocidnim čak i ako se nekim čudom nekom deklaracijom/rezolucijom i proglase takvim, što sada nije slučaj. Ali, zašto čitati sadržaj Rezolucije? Zar se nema povjerenja u predsjednike? Ako oni kažu da su Srbi genocidni time što non-stop potenciraju nešto što u Rezoluciji ne stoji ni jednim slovom – kako narod tome da se odupre?
A, nikako. To može samo da slavi. Samo se kroz tu prizmu mogu gledati predsjednik i ministri ogrnuti zastavama, kao i automobili koji su zastavama defilirali Beogradom.
Paković je onomad na istu tu zastavu, istina, malo većeg formata, za potrebe predstave, ispisao imena ubijenih u Srebrenici i to ne opet kako bi narodu prišio etiketu genocidnog, ali i ćutanje je odobravanje, zar ne? A takvih je ipak najviše.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Čitajte još:
PRELETAČI, „PAPCI“ I UHLJEBI: Šta je ostalo od opozicije u RS?
NAŠE NAJBOLJE PRIČE: Korupcija i kriminal u odijelima i kravatama
—————————————————————————————————————————————————————————————————————————-
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
