TRGOVINA NASLIJEĐEM: Bosna na rasprodaju

Mešetarenje, rasprave i svojevrsna trgovina naslijeđem Bosne i Hercegovine (kulturnim, istorijskim, čak i biljnim i životinjskim) traje od završetka rata do danas i ne pokazuje znakove posustajanja, već se upravo uvijek i u svakoj prilici ta trgovina koristi u političko-propagandne svrhe, često i kao ultimativni argument u sferi politike.

Najrecentniji i posljednji slučaj koji je izazvao oštre reakcije javnosti došao je od hrvatske europarlamentarke Željane Zovko (a prije toga dugo godina ambasadorice BiH u Francuskoj i Španiji te ranije šefice kabineta Dragana Čovića) koja je 10. januara u Evropskom parlamentu Stari most u Mostaru predstavila kao dio hrvatske kulturne baštine, makar je riječ o bosanskohercegovačkom biseru kulture i arhitekture iz doba Osmanlija (sa UNESCO liste svjetske baštine), te ukoliko zanemarimo i samu činjenicu da je Stari most u ratu srušilo Hrvatsko vijeće odbrane (HVO) i da ga nikada ranije nisu uspjele posvojatati politike HDZ-a kojima i Zovko pripada. 

STANIVUKOVIĆEV “JOŠ VEĆI” TVRTKO

Nedugo poslije Zovko se pokušala izvući izlizanim floskulama o Mostu kao „simbolu pomirenja i suživota“, no u samom ekspozeu ona, naravno, nije iznijela podatke o tome ko je srušio Stari most.

I ovo je samo posljednji u nizu pseudoistorijskih podmetanja i prisvajanja bosanskohercegovačkih istorijskih ličnosti, spomenika, pa čak i narodnih nošnji.

Nedavno smo svjedočili i svojevrsnoj srbizaciji Tvrtka I Kotromanića od strane neukog gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, koji je na postavljanje spomenika Tvrtku u Sarajevu reagovao najavom izgradnje „još većeg spomenika“, uz napomenu da je Tvrtko srpski i hrišćanski vladar. Riječ je, naravno, o grubom falsifikatu i nerazumijevanju istorijskog konteksta.

Jedan od argumenata za tobožnji Tvrtkov srpski identitet je tvrdnja da se krunisao u manastiru Mileševa, za što nema nikakvih istorijskih izvora niti dokaza budući da su se bosanski vladari krunisali u mjestu Mile kod Visokog (danas Arnautovići), a srpski u Manastiru Žiča. Zanimljiva je i činjenica da je Srpska pravoslavna crkva kanonizovala gotovo sve srednjovjekovne vladare, no na toj listi nema ni Tvrtka, ni nekog drugog bosanskog vladara.

Prisvajanje se nije zadržalo samo na istorijskim ličnostima i(li) kulturnim spomenicima, već se pokušavaju prisvojiti i autohtone bosanskohercegovačke životinjske vrste. U ovom slučaju se izdvaja pas tornjak (lat canis montanus), koji je 1981. registrovan u svjetskom kinološkom savezu kao bosanskohercegovački brdski pas, opisan kao autohtona vrsta, koji je prisutan na prostorima Bosne i Hercegovine barem hiljadu godina. Međutim, 2007., usljed velikih pritisaka hrvatskih kinologa, biva preimenovan u „Bosanskohercegovački-hrvatski pastirski pas tornjak“.

Iako je, naravno, teško tačno utvrditi geografsko porijeklo psa, ovaj napor pokazuje koliko je kod susjeda jak odijum prema svemu što bi moglo da ukaže na postojanje bilo čega autohtonog bosanskohercegovačkog (pogotovo prije posljednjeg rata).

“SRBIJANSKA” NOŠNJA S MANJAČE

Slična situacija je i sa interpretacijom prastarog običaja tetoviranja bosanskih katolkinja u nekim krajevima BiH; naime riječ je o običaju čije je porijeklo nepoznato i vjerovatno ima paganske korijene, no od devedesetih godina prošlog stoljeća sve je popularnija teza da ovaj običaj bio neka vrsta odbrane od „brutalne islamizacije“.

Međutim, niti jedan antroplog ili etnolog koji se bavio ovim fenomenom (Edith Durham, Ćiro Truhelka) ne nalazi dokaz za ovu tvrdnju budući da se tetovira samo dio katoličke populacije, dok je naprimjer kod Srba ovaj običaj sasvim nepoznat i nezabilježen. No, to nije spriječilo da se ovaj specifični bosanski običaj pretvori o nekakvu mitsku priču o otporu Turcima (što samo po sebi nije problematično da u sebi ima imalo istorijskih fakata).

Slični primjeri se mogu vidjeti i na raznim Facebook stranicama koje se bave narodnim nošnjama, gdje se, naprimjer, specifična zmijanska nošnja, karakteristična za manjački kraj (planinu Manjaču), predstavlja kao dijelom kulturne baštine Srbije.

Pravi kulturni rat bjesni i u vezi sa prisvajanjem narodnih pjesama Bosne i Hercegovine, koje se proglašavaju srpskim ili hrvatskim. Koliko je ovdje situacija nadrealna potvrđuje i to da se rasprava čak vodi oko novokomponovanih pjesama iz vremena socijalizma, čiji su autori poznati. Kada tome dodamo i kulturnu povezanost jugoslovenskog prostora, i da mnoge pjesme imaju više verzija, tu priča o nekakvoj autohtonosti folklora pada u vodu.

Sport smo namjerno ostavili za kraj. Osim onih Bosanaca i Hercegovaca koji se svjesno deklarišu kao Hrvati ili Srbi (a što je, opet, priča za sebe i teška posljedica rata i agresije na BiH, odnosno onoga što je od nje ostalo), od rata naovamo Bosni i Hercegovini susjedi „kradu“ talente, djecu rođenu i odraslu u BiH, koji kasnije postaju vrhunski sportisti u svjetskim okvirima.

Mnogo toga do sada, a posebno u ratnim okolnostima, je bilo nemoguće spriječiti, no došlo je vrijeme kada se institucionalno treba stati u kraj „rasrpodaji“ bosanskohercegovačke kulturne i svake druge baštine, pa i onim zadnjim pokušajima poput prisvajanja Starog mosta u Mostaru.

—————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Pročitajte od istog autora: 

ANTIGLOBALIZAM ZA POČETNIKE: Kritičari zapadnih kultura kao ljubitelji autokratskih režima

VJERSKI FANATIZAM ILI EKONOMSKI INTERES: Sve pogubniji uticaj duhovnih influensera u online prostoru

—————————————————————————————————————————————————————————————————————-